U četvrtak 27. 10. 2016. je na izaslanstvo i poklon u Hudu jamu u Sloveniji otišlo praktički čitavo političko vodstvo Hrvatske. U medijima je to prikazano, kao i obično, kao samorazumljivo i prirodno uvažavanje „svih žrtava“ i humanistički i moralni imperativ, no da to nije tako, najlakše je vidjeti pogledamo li stvar iz vanjske perspektive. Tako su, nakon što je predsjednica Grabar-Kitarović, lani otišla na poklon na Bleiburg, strani mediji o tome izvijestili vrlo objektivno, ali i onako kako se to nikada neće dogoditi u domaćim medijima – da se predsjednica Hrvatske otišla pokloniti ubijenim pronacističkim kolaboracionistima [„Croatian leader pays tribute to killed pro-Nazi collaborators“, AFP, 14. 5. 2015].
Naime, ako je tako samorazumljivo da se čitava Hrvatska vlast ide klanjati ubijenim fašistima u Hudoj jami, što onda iz toga proizlazi? Hoće li se Angela Merkel ići klanjati SS-ovcima ubijenima u Francuskoj? Hoće li talijanska vlast ići na klanjenje i žalovanje pred spomenik Benitu Mussoliniju koji je također ubijen bez suđenja? Trebamo li plakati nad mrtvim nacistima ubijenima za ustanka Židova u Varšavskom getu? U konačnici, hoćemo li oplakivati i „nevinim žrtvama“ zvati i ISIL-ovce ubijene u Siriji bez suđenja nakon što su ih zarobili?
No te paralele našim srednjostrujaškim medijima nisu pale na pamet. Pa su oni pisali o „ubijenim Hrvatima“, iako u odmazdama na kraju Drugog svjetskog rata nitko nije bio ubijan zato što je Hrvat, Srbin, Crnogorac ili Slovenac, nego su ubijani fašisti, kolaboracionisti i zločinci (ustaše, četnici, slovenski domobrani, dio zarobljenih njemačkih vojnika itd.). Možemo se svi složiti, ako govorimo o odmazdama nad fašistima, okupatorima i kolaboracionistima na kraju Drugog svjetskog rata (a njih je bilo i u Francuskoj i u Italiji itd. – a ne samo u Jugoslaviji), da bi iz današnje perspektive bilo puno bolje da se svima zarobljenima sudilo, kao što se možemo i groziti smrtne kazne općenito, no pritom se treba držati činjenica i ne etnicizirati žrtve koje nisu ubijane zbog svoje etničke pripadnosti, nego zbog pripadnosti fašističko-kolaboracionističko-zločinačkim snagama.
Nadalje, iako je nedvojbeno da je na kraju i nakon Drugog svjetskog rata, i u Jugoslaviji i drugdje po Evropi, provedena velika odmazda nad fašističkim i kolaboracionističkim zločinačkim snagama, ti se ubijeni nikako ne mogu nazvati „žrtvama“ a kamoli „nevinim žrtvama“. Da, riječ je o ljudima koji su ubijeni bez suđenja, ali svejedno nije riječ o „žrtvama“. Riječ je i dalje, koliko god oni bili ubijani bez suđenja, o ubijenim fašistima a ne o „nevinim žrtvama“. Reći da su ti zločinci, krvoloci i provodioci rasističko-genocidne politike istrebljenja od 1941. do 1945. „žrtve“ (a još manje „nevine žrtve“) je blasfemija i uvreda stotinama tisuća onih koje su pobili, a među kojima su redovno bili žene, djeca i civili – od najbrojnijih srpskih žrtava, preko 80% židovske, 90% romske populacije pa do svih onih iz redova hrvatskog naroda koji se nisu slagali s njihovom genocidnom i nečovječnom politikom.
Naravno da je potpuno u redu da se povijesni događaji istraže, da se mrtvi prebroje i da se točno ustanovi tko je, koga, zašto i kako ubio. Međutim, nakaradno je govoriti da se trebamo „u miru i s dostojanstvom“ sjećati ubijenih fašista, kolaboracionista i zločinaca. Povijesna istraživanja su jedna stvar, a komemoracija i žal za genocidnim zločincima je nešto sasvim drugo i nešto potpuno neprimjereno i skaredno. Također, potpuno je razumljivo da će se mnogi privatno sa žaljenjem sjećati svojih ubijenih djedova, stričeva, očeva i druge rodbine – kao što će svaki roditelj plakati nad svojim ubijenim sinom, pa makar on bio i serijski silovatelj i ubojica. No sasvim je druga stvar kad se takvo osobno žaljenje uzdiže na razinu javnog i državnog i kada se čitavo društvo prisiljava otvoreno žaliti nad fašističkim zločincima, koliko god oni bili ubijani bez suđenja, dok se s druge strane o nevinoj srpskoj, židovskoj i romskoj dječici, planski i sistemski ubijanoj od 1941. do 1945., kao i o brojnim drugim civilnim žrtvama fašizma u Drugom svjetskom ratu, u javnosti praktički nikada ne govori, a apologija tzv. NDH je sve otvorenija i izrazitija.
Kada se govori o Hudoj jami, vrlo se često napominje da su ubijeni „živi zakopani“, kako bi se naglasila stravičnost tih ubojstava. Međutim, kako pokazuje antropološka ekspertiza, za veliku većinu ubijenih je utvrđeno da su ubijeni vatrenim oružjem [Tomaž Zupanc 2011, „Poboj v rovu sv. Barbare – posebnosti in preliminarne ugotovitve postopkov ter opravljenih preiskav“,Resnica in sočutje – prispevki k črni knjigi titoizma.Poročilo Komisije Vlade Republike Slovenije za reševanje vprašanj prikritih grobišč 2009‒2011, (ur. Jože Dežman), Ljubljana, str. 385‒395]. Kada se pak pozivamo na takve egzaktne podatke, valja reći da su to istraživanja koja su radili Slovenci i to po nalogu izrazito desničarske vlade Janeza Janše (dakle, ta istraživanja nisu ni potakli ni provodili ljudi nakloni „jugokomunistima“, kako bi to rekli hrvatski mediji). Naravno da je u konačnici svejedno kako je tko ubijen, ali trebalo bi se držati stvarnosti, a ne izmišljati horor-priče kako bi se ubojstva učinila još strašnijima.
Mediji i politička vrhuška redovno govore o ubijenim ustašama kao o „hrvatskoj vojsci“, a takav naziv često piše i na spomenicima (npr. u Bleiburgu ili na zagrebačkom Mirogoju). No ni ustaše (a ni domobrani) nisu bili nikakva „hrvatska vojska“. To je bila fašistička paravojska, koja je bila pod izravnim zapovjedništvom strane, njemačke, vojske – i to ne bilo kakve, nego nacističke, koja je provodila sramotnu i zločinačku rasističko-genocidnu politiku u čitavoj Evropi. Istovremeno je ta ista nacistička Njemačka nemilice i ekonomski eksploatirala tzv. NDH, tretirajući je gore od bilo koje kolonije. Po kojoj se logici onda takve fašističke legije mogu smatrati „hrvatskom vojskom“? Tim više imamo li na umu da je većina etničkih Hrvata tada bila u partizanima – koji se jedini mogu smatrati hrvatskom (iako partizani, naravno, nisu bili etnički podijeljeni nego inkluzivni), i narodnooslobodilačkom, vojskom. Partizana je u svibnju 1945. bilo oko 700-800.000 (od kojih je velik broj bio etničkih Hrvata), dok je kolaboracionističkih snaga NDH bilo do 100.000. Zvati te fašističke sluge i koljače „hrvatskom vojskom“ je sramota i nakarada.
Kad se govori o ratnim i poratnim osvetničkim ubojstvima, često se spominje da su tu uz vojnike i djecu ubijani i civili, žena i djeca. To je također potpuna neistina. Velika većina civila, kao i žena i djece (a koje su ustaše kukavički povele sa sobom u zbjeg), puštena je kućama odmah prvi dan. Tako u depeši štaba 3. armije Jugoslavenske armije Generalštabu Jugoslavenske armije (15. svibnja 1945) izrijekom stoji da su snage 3. armije JA na sektoru Bleiburga zarobile oko 30.000 boraca tzv. NDH „i da je oslobođeno preko 20.000 civila, među kojima je velik broj žena i dece koje su ustaše prinudno povele sa sobom“.
Kada se govori o ubijenima u Hudoj jami i drugdje, često se spominju ubijeni civili, žene i djeca. No tu je opet riječ o manipulaciji. Velika većina svih ubijenih su bile različite fašističke i kolaboracionističke formacije iz više zemalja (ustaše, četnici, slovenski domobrani, ljotićevci itd.). Kosturi djece, odnosno maloljetnika, nisu dokazano pronađeni nigdje ni u jednom od slovenskih stratiša – da u Hudoj jami nije bilo kostura djece, može se vidjeti u djelu Prekopi žrtev iz prikritih grobišč: 1991‒2011 (Ljubljana, 2012) Mitje Ferenca, profesora ljubljanskog Filozofskog fakulteta. Isti taj povjesničar Mitja Ferenc je tvrdio da je u masovnoj grobnici u Matjaževoj jami pronašen kostur jednog maloljetnika, no kasnija analiza antropologinje Petre Leban-Seljak [„Antropološke analize prikritih povojnih grobišč“, Resnica in sočutje – prispevki k črni knjigi titoizma. Poročilo Komisije Vlade Republike Slovenije za reševanje vprašanj prikritih grobišč 2009‒2011, (ur. Jože Dežman), Ljubljana, 2011, str. 510]pokazala je da je ondje, među ostalima, uz kosture petorice muškaraca starijih od 20 godina nađen kostur maloljetnika (ili maloljetnice) između 14 i 18 godina (inače se u historiografiji djecom nazivaju osobe s manje od 15 ili 16 godina). Sve to iako se u hrvatskoj desničarskoj „literaturi“ mogu naći i potpuno izmišljene tvrdnje da je u Matjaževoj jami zakopano čak 250 hrvatske djece! Ubijenih je žena, što je partizanska sramota, bilo, no od ukupnog ekshumiranog broja žrtava one čine 2% (u samoj Hudoj jami je nađeno 15 do 20 ženskih kostura od 778 žrtava – prema već spomenutom djelu Tomaža Zupanca, str. 389–390). Tu treba dodati da jest bilo slučajeva da su neki partizani iz odmazde ubili i žene i djecu, no to su sve bili pojedinačni slučajevi – sustavnoga ubijanja obitelji fašista i sl. nije bilo. S druge strane, ustaše, srbijanski i crnogorski četnici i SS-ovci su žene i djecu među civilima sustavno i planski ubijali tokom čitavog rata (npr. samo je na području Bosanske krajine za rata pobijeno skoro 25.000 djece do 14 godina starosti).
Neki će apologeti tzv. NDH reći – „ako su i bili u ustašama, ne znači da su automatski bili i zločinci“. No to je, premda ubijenim ustašama nije suđeno, također netočno. Svatko ubijen u ustaškoj uniformi je bio zločinac. Velika je većina ustaša tokom rata klala i ubijala – i to redovno i planski, i žene i djecu. No čak i ako sami nisu nekoga ubili, oni su bili najaktivniji element u održavanju jednog genocidnog, rasističkog i zločinačkog režima. Kao što nije bilo „poštenih i nevinih nacista“ u Auschwitzu, nije bilo ni „poštenih i nevinih ustaša“. Ustaše su, naime, bila isključivo dobrovoljačka vojska – tamo nije bilo novačenja. To su sve bili ideološki fašisti, ljudi koji su dobrovoljno ulazili u fašističku vojnu formaciju. Nije nimalo slučajno što su domobrani (koji su bili regrutirani tokom rata a ne dobrovoljci) u pravilu puštani ili odmah ili nakon nekoliko mjeseci od zarobljavanja (i to unatoč tome što su još 1944. partizani proveli dvije velike amnestije u kojima su svi domobrani mogli položiti oružje i otići nekažnjeni), dok su strijeljani, osim ustaša, isključivo domobranski časnici koji se nisu bili htjeli predati. U depeši štaba 2. armije Jugoslavenske armije, koja je upućena štabu 28. slavonske divizije JA (28. maj 1945), kaže se tako da se zarobljeni borci Hrvatskog domobranstva „ne smatraju više zarobljenicima i biće povučeni iz logora za popunu naših jedinica. Ovo se ne odnosi na oficire i podoficire koji i dalje ostaju u logorima kao zarobljenici“. Konteksta radi, radi razumijevanja zašto je do odmazda došlo, treba napomenuti da je u završnim borbama u ratu, koje su uglavnom bile na području Hrvatske i Slovenije, poginulo skoro 20.000 partizana, a ranjeno njih više od 60.000 [Nikola Anić 1986, „Osnovni podaci o završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije 1945“, Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije, (ur. Ivo Matović), Beograd, str. 118]. Ali ustaše su druga stvar - to su, za razliku od novačenih domobrana (koji su često bili i neobrazovani seljaci koji su pri regrutiranju obično imali vrlo malo izbora i nerijetko nisu bili ni informirani tko se i za koga bori), bili ideološki fašisti dobrovoljci. Govoriti o njima kao o „nevinim žrtvama“ je potpuno bizarno, koliko god bili ubijani bez suđenja.
Može se također dodati i to da hrvatski „žrtvoslovi“, prikupljani tokom 1990-ih i to od ljudi kojima je bilo itekako stalo da se skupi što više imena poginulih, nikad nisu uspjeli poimenično skupiti više od 20.000 imena ubijenih pripadnika fašističkih Oružanih snaga tzv. NDH u završnim borbama i kasnijim odmazdama. S druge strane, u Jasenovcu je [http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284] poimence identificirano 83.145 žrtava (među njima pola muškaraca, četvrtina žena i četvrtina djece – velikom većinom Srba, pa nakon toga Roma, Židova, Hrvata i ostalih), koje su sve bile nevine, za razliku od koljača na Bleiburgu.
I na koncu treba reći da ovakvo ponašanje visoke politike i većine medija nije nimalo slučajno. Sustavno ocrnjivanje Narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu ima svoj cilj koji nije ograničen samo na interes za povijest. Tu je riječ o pokušaju potpune diskreditacije i demonizacije bilo kakvog progresivnog nasljeđa u Hrvatskoj, čime se želi spriječiti i bilo kakav mogući ponovni uspon ljevice u zemlji. Političke i ekonomske elite, nastale u pljačkaškoj privatizaciji, ne žele da narod shvati da su, kako pokazuje analiza dr. Josipa Tice s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, realne plaće po kupovnoj moći 1978. bile za 27% veće nego 2015. Pa se onda bilo što što ima veze s Jugoslavijom i bivšim sistemom pokušava unaprijed delegitimizirati. Borba za prošlost tu nije ništa drugo doli borba za sadašnjost i budućnost. Na progresivnim je snagama stoga zadaća da se izborimo za pravilno i na činjenicama utemeljeno shvaćanje povijesti jer bez toga se nećemo moći izboriti ni za bolju budućnost.
PS: Nakon što je ova izjava već bila napisana, izišla je vijest da je potpredsjednik Hrvatskog sabora, Milijan Brkić, otvoreno zahvalio ustašama na "herojstvu" i "borbi za svoj hrvatski narod". Očito je da se užurbanim korakom iz narativa o "dvama totalitarizmima", koji su bili samo smokvin list za apologiju fašizma, prešlo na otvoreno podržavanje fašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu. Ovakva je izjava daleko skandaloznija od svega za što se dosad teretilo čak i bivšeg ministra Zlatka Hasanbegovića - on je bio puno manje izravan od Milijana Brkića, a svoje najgore profašističke izjave je davao prije nego što je postao ministar. Vaso Brkić ih daje s mjesta potpredsjednika Sabora. I, za razliku od bivšeg potpredsjednika Ivana Tepeša, koji se neuvjerljivo izvrdavao što je bio na protestu gdje se izvikivalo "za dom spremni", Vaso ništa ne skriva. A činjenica da se on usudio ovako otvoreno podržati ustaše nam jako puno govori o tome koliko je fašizam normaliziran u Hrvatskoj i u kojem smjeru naše društvo ide.