Leon Sulić iliti "tranzicijska pravda"
Leon Sulić samo je jedan od manje razvikanih privatizacijskih tajkuna u Hrvatskoj – jedan od onih koji je bezočnom pljačkom oteo društvenu i radničku imovinu i još uvijek u plodovima te pljačke mrtav-hladan uživa i živi u bogatstvu. Njegova je priča dobar primjer brutalne restauracije kapitalizma koja se kod nas dogodila u 1990-ima, kada je čitava društvena imovina izvlaštena u korist novonastale tajkunske klase.
Njegova priča počinje 1994, kada je krenula privatizacija poduzeća Croatia bus, od samoga početka na "pošten način" – cijena poduzeća je procijenjena na 19,5 milijuna maraka, pri čemu je zanemarena cijena zemljišta, vrijednog 50 milijuna maraka. Leon Sulić je na poziciju došao nakon obračuna s drugim poznatim tajkunom – Miroslavom Kutlom. Sulić je, kao jedan od HDZ-ovih tajkuna, uvijek bio dobro umrežen – sestra mu je, Gordana Turić, u 1990-ima bila HDZ-ova zastupnica u Saboru. Sulić je također "poslovao" i s "drugom stranom" – Milanom Bandićem i Matom Crkvencem iz SDP-a – a imao je i uske veze s Crkvom, posebno franjevcima, koji su ga navodno neko vrijeme i skrivali od zakona u Studencima kraj Imotskog. Sulić je poznat i po tome da je besplatno, autobusima Croatia busa, prevozio prosvjednike na splitsku rivu.
Riječ je o tajkunu, notornom pljačkašu, razbojniku koji je upropastio, među ostalim, 3000 radnika Croatia busa, čovjeku koji je bio upleten u bezbroj kriminalnih radnji, čovjeku koji je nakon osude bježao pred policijom… Nedavno ga je, uz više drugih ekonomskih kriminalaca, predsjednica KGK pomilovala, pokazujući time da Sulić još uvijek nije ostao bez svojih veza u HDZ-u. Vuk pojeo magare. I tako sad Leon Sulić mirno i spokojno živi u svojoj vili u Zagrebačkoj Štoosovoj ulici, izgrađenoj prljavim i opljačkanim novcem.
Sulićev slučaj pritom nije nikakva iznimka ili eksces. Njegov je slučaj, dapače, paradigmatski – to je upravo slika čitave "tranzicije". Čak i kad netko, stjecajem okolnosti, i završi u zatvoru, političke se strukture potrude da ga se ubrzo oslobodi, pa i na najbezobrazniji mogući način, i da mu ostane sasvim dovoljno novca za bogataški život. To nije nikakva zavjera niti je slučajnost – sistem je jednostavno tako postavljen. Ono što je tu najbezočnije je to da se ništa od ovoga zapravo ne krije. Za razliku od prošloga sistema, gdje je postojala otvorena cenzura, u ovom se to drugačije radi. Tu se može godinama pričati o privatizacijskom kriminalu, radnici i sindikati se mogu žaliti i bjesniti, ali će u konačnici HDZ-ova Predsjednica tajkuna pomilovati, o tome će se fino izvijestiti u medijima i na kraju – nikome ništa. Vijest od dva dana, a nakon toga Leon Sulić i dalje nastavlja ugodno živjeti u svojoj vili.
Jasno je dokle ćemo svi skupa morati trpjeti ovakvo tajkunsko i političko ismijavanje i izrugivanje i dokle će jedni životariti nezaposleni i kopati po smeću, dok će drugi živjeti u vilama izgrađenima novcem ukradenim u privatizaciji. Potpuno je jasno da su naše "demokratske institucije" i "pravna država" tu nemoćne. Jedini način da se ovakva ogromna društvena nepravda poništi, ne samo u slučaju Sulića nego i svih ostalih tajkuna, je tako da se svi mi gubitnici tranzicije (a to je većina društva) pokrenemo, organiziramo i pokažemo da ipak nismo toliko ludi da ćemo unedogled trpjeti da se od nas rade budale.
Za razliku od ostalih hrvatskih stranaka koje sve polaze od načela "ko je jamio, jamio", Radnička fronta se protivi zaboravu i oprostu. Oprosta i zaborava nema ni ne može biti. Svatko tko se u privatizaciji obogatio na osnovi ukradene društvene imovine mora biti kažnjen – ne nastavkom ugodnog života u svojim vilama nego dugogodišnjom robijom – a sva imovina stečena na takav način, uključujući i imovinu prenesenu na njihove nasljednike, mora biti trenutačno izvlaštena i vraćena u društveno vlasništvo.
Apologeti sistema će reći – privatizacija je davno bila, tu se ništa više ne može, idemo to zaboraviti i gledajmo naprijed. Međutim, privatizacija nije bila tako davno – 20-ak godina je premalo da bismo zaboravili što se tada događalo. A sve i da je godina prošlo i više, zaborav ne bi bio opravdan. Osim toga, ništa od toga nije stvar prošlosti – sve dok privatizacijski pobjednici još uvijek žive u svojim vilama, sve dok se i dalje u javnosti o svemu tome priča i sve se zna ali se ništa ne mijenja, sve dok politika i dalje služi kao zaštitnica tajkuna (kao što vidimo po Predsjedničinom pomilovanju Sulića), privatizacijska pljačka je itekako živa i itekako je tu među nama. A mi svi se moramo pobrinuti da tako i ostane jer se zdravo društvo ne može zasnivati na takvoj pljačci i nepravdi.
Sve one koji se ne slažu s "jamističkom politikom" (politikom koja polazi od osnovne premise "ko je jamio, jamio"), pozivamo da nam se pridruže u našoj borbi!