"Poštovani,
nakon čitanja članka o ogorčenim radnicima u Saponiji i Kanditu u Osijeku, skupila sam hrabrosti i voljela bih da ljudi znaju koliko je teško i gotovo nemoguće raditi u “zdravstvenom sustavu” koji samog radnika dovodi do psihičke iznemoglosti. Krajnja situacija je završila davanjem otkaza i odlazak kod psihijatra i psihologa te uzimanje antidepresiva. A da ne pričam o izgubljenom samopouzdanju te svakodnevnim izazovima koje su posljedice mobbinga.
Naime, bila sam zaposlena u medicinsko-biokemijskom laboratoriju u NMB Vukovar. Počevši od stručnog osposobljavanja do ugovora o radu na određeno vrijeme, koje kao i kod ostalih državnih tvrtki dijele na 1-3, maksimalno 6 mjeseci.
Do tih ugovora sam morala osobno odlaziti kod šefice u njezinu prostoriju i zamoliti da mi produže ugovor, jer, u suprotnom bi nastale interne žalbe i prepucavanja kako se nisam interesirala za radno mjesto.
Nije bitno jesi li “običan” tehničar ili si završio fakultet, šakom i kapom se dijele komplimenti na račun djelatnika. Da ne spominjem “radne uvjete”, pressing od strane nadređenih, vrijeđanja na osobnoj razini poput “… kvariš ugled našeg kraja sa svojim neznanjem.”, ili “…kako te nije sram pitati me?”.
Dobila sam žig da ne poštujem hijerarhiju, da se ponašam neodgojeno i drsko te da “…ako želite raditi u ovom laboratoriju, ne smijete imati kičmu!”.
Nakon posjeta psihologu i psihijatru, prepisanih antidepresiva i izgubljenog samopoštovanja, odlučila sam dati otkaz.
Omalovažavanje mlađih i novih radnika, vrijeđanje na osobnoj razini te nepridržavanje zakona o radu što se tiče dnevnog odmora je svakodnevnica u laboratoriju."