Rad i radništvo

Položaj radnika danas

Računajući i one koji su birokratski izbačeni s liste nezaposlenih, u Hrvatskoj trenutno realno ne radi između 200.000 – 250.000 radnosposobnih ljudi. 14% ukupnog radnosposobnog stanovništva je iseljeno (prosjek u EU 3,8%), preko 300.000 ljudi. Istodobno se, potpuno paradoksalno, govori ne samo o produženju radnoga vijeka na 67 godina, nego i o povećanju radnog vremena. Niti jedna niti druga mjera ne mogu povećati broj zaposlenih, već će ih, upravo suprotno, smanjiti. Do toga dolazi zbog kapitalističke logike proizvodnje koja se temelji samo na profitu, a ne ostvarivanju potreba, brizi za standard i kvalitetu života radnika.

Posebice u privatnom sektoru, radnička prava ne znače ništa, a često se i sam Zakon o radu (ionako potpunosti podređen kapitalističkoj logici) ne poštuje. Rade se bezbrojni prekovremeni sati, radnike se drži na kratkotrajnim ugovorima pod konstantnom prijetnjom otkaza, plaće se neredovito isplaćuju, a sami radnici nemaju nikakvu sindikalnu ili bilo kakvu pravnu zaštitu pred masovnom eksploatacijom.

Kako bi se spriječilo daljnje iseljavanje i gubitak radnosposobnih stanovnika trenutna situacija zahtjeva hitne mjere u korist radne većine. Potreban je oštar zaokret u stavu državne politike prema pravima radništva, na način da se radnike počne promatrati kao nosioce rada i znatno im se povećaju prava, odnosno da ih se prestane tretirati kao instrument za profite i luksuz pojedinaca (kapitalista/poslodavaca). Kao početni korak, potrebno je hitno izmijeniti sve zakone u RH koji utječu na položaj radništva (naročito Zakon o radu).

Kazne za ozbiljno kršenje ZOR-a

U zadnjih 25 godina su u Hrvatskoj česti bili slučajevi gdje su radnici mjesecima, katkada i godinama, radili, a da nisu primali plaću (ili doprinose), koje onda nerijetko na kraju nikad nisu ni dobili. Do toga je dolazilo jer su se katkad radnici bojali krenuti u štrajk ili proteste, nadajući se da će plaće na koncu ipak stići i da je dobro da imaju bilo kakav posao, a ponekad je to bila jednostavna posljedica komplicirane birokratske procedure oko pokretanje legalnog štrajka, koja je značila da se, ako su se poštovali svi propisi, komotno moglo dogoditi da se u štrajk krene tek nakon koja 3 i po mjeseca što radnici nisu primali plaću.

2018. godine je Županijski sud u Zagrebu, a nedugo nakon toga i Vrhovni sud donio sramotnu odluku o zabrani štrajka radnica i radnika Croatia Airlines-a. Time su dokazali da pravne institucije ovakve države nisu tu da štite prava ljudi koji žive od svog rada, već da su samo poluga vladajuće elite u službi kapitala.

Smatramo da jedna od prvih mjera progresivne vlasti mora biti automatska isplata svih zaostalih plaća (na štetu kapitalista, banaka itd.), dok one koji zakon o isplati plaće krše treba strogo kažnjavati (automatskom nacionalizacijom privatnih poduzeća koje kasne s isplaćivanjem plaća, a u konačnici velikim novčanim kaznama i zatvaranjem kapitalista koji zakon krše). Odrađen posao mora biti plaćen i to odmah bez ikakvih isprika. Društvo mora štiti interese radnika (većine) a ne privatne interese kapitala (manjine).

Društvo mora pokazati da je ozbiljno kada je riječ o zaštiti prava radne većine. Stoga svako ozbiljno kršenje Zakona o radu treba sankcionirati automatskom nacionalizacijom poduzeća. To znači da se svaki kapitalist koji se usudi ne platiti svojim radnicima na vrijeme, ne uplaćivati im sve doprinose, prisiljavati ih na prekovremeni rad, kršiti im radna prava (npr. pravo na bolovanje, godišnji odmor ili plaćenu stanku) automatski kažnjava eksproprijacijom poduzeća (i to odmah – nakon nekoliko dana kašnjenja – a ne nakon višemjesečnog čekanja). Zakon o radu mora biti puno stroži nego danas (kada je u trendu smanjivanje već ionako mizernih radničkih prava), a u njemu moraju biti predviđene jasne i automatske sankcije za sve prekršioce.

Ukidanje agencijskog i bilo kakvog rada preko posrednika

Broj agencijskih radnika se, otkako je stupio novi Zakon o radu 2014. godine, višestruko povećao, s tendencijom rasta. Agencijski rad je tipičan kapitalistički radni odnos unutar kojeg se radnike uskraćuje za mnoga radnička i egzistencijalna prava. Cilj takvog oblika zapošljavanja je rušenje cijena radne snage (tzv. fleksibilizacija) i povećanje eksploatacije radništva. Problem također leži u tome što radnik ne potpisuje ugovor s poslodavcem za kojeg radi, već s agencijom u kojoj nema stalno radno mjesto. Radniku plaću isplaćuje agencija, a radne obveze i odgovornosti ima prema poslodavcu. Te okolnosti samo dodatno otežavaju sindikalno udruživanje radništva, dok posrednici parazitiraju na vrijednosti koju stvaraju radnici.

Također, smatramo da je i rad preko student servisa još jedan oblik kapitalističke eksploatacije. U ovom konkretnom slučaju studentski centri fungiraju kao agencije koje ubiru profit od tuđeg rada, a poslodavcima se istovremeno smanjuju troškovi poslovanja jer ne moraju plaćati doprinose. Trenutno je materijalno stanje većine studentica i studenata kao i njihovih obitelji toliko loše da mnogi egzistencijalno ovise o poslovima koje obavljaju preko student servisa, a nerijetki se upisuju na fakultete kako bi uopće dobili bilo kakav posao. Stoga, naglašavamo da bi obrazovanje za krajnjeg korisnika trebalo biti u potpunosti besplatno od vrtića do doktorata, što podrazumijeva i sve popratne troškove vezane uz studij kao što su u prvom redu smještaj i prehrana. Studentski rad treba u što većoj mjeri izjednačiti s klasičnim radom, odnosno ne dopustiti situaciju u kojoj se studentska populacija koristi kao jeftina radna snaga, iako često rade jednaki posao kao i klasični radnici, no bez svih ostalih pridodanih prava.

Uvođenje radničke kontrole u svim poduzećima

Jedino izravnim nadzorom nad svim sferama poslovanja u svojim firmama radnici mogu osigurati da će se u njima stvarno postupati u skladu s njihovim interesima i samo se tako mogu spriječiti manipulacije vlasnika, menadžera i poslovođa, koje bi išle protiv interesa radnika, a katkad i protiv interesa same firme. Radnicima je najviše stalo da poduzeće opstane i uspješno posluje, dok kapitalist gleda isključivo na svoj privatni profit, a što će na kraju biti s firmom mu najčešće uopće nije bitno, sve dok on na tome može dobro zaraditi. Ako se radnici sami ne pobrinu za svoja prava i interese, nikad ih neće do kraja moći zaštiti, a jedini način na koji je to moguće je da se unutar sebe ravnopravno organiziraju i sudjeluju u upravljanju poduzećima u kojima rade. Radnici, uostalom, najbolje znaju što je njima samima u interesu i sigurno neće namjerno donositi odluke na svoju štetu (kao što je to inače nerijetko slučaj kada odluke sami donose šefovi, menadžeri ili vlasnici).

Poslovanje poduzeća mora biti potpuno transparentno, kako bi radnici točno i u svakom trenu znali kako poduzeće stoji i kako tu ne bi moglo biti skrivanje istine radi različitih makinacija. Radnici osim toga moraju imati i pravo veta na otpuštanje svojih kolega, kako se ne bi događalo ono što je trenutno često slučaj, a to je da uprava nepotrebno otpušta radnike samo kako bi za sebe i za vlasnike pribavila još veći profit. Opet naglašavamo da se društvo mora brinuti za interese (radne) većine a ne za interese (kapitalističke) manjine.

Isto tako, radnici moraju imati pravo glasa pri postavljanju (i micanju) drugih radnika na određene pozicije u firmi, kako bi se i tu poštovala demokratska procedura i kako bi se uspješno mogli provoditi interesi radne većine. Današnja su poduzeća organizirana kao diktature – postoji šef (ili šefovi), koje se uglavnom mora bespogovorno slušati. To onda omogućava različite manipulacije koje idu protiv interesa radnika, a ponekad i dugoročnog opstanka samog poduzeća. Iako je službena politika nominalno za demokraciju (od koje u praksi malo što ostaje), činjenica da na radnim mjestima, na kojima svi provodimo velik dio svog života, trpimo diktaturu se nikada ne dovodi u pitanje. Uzimajući za riječ nominalno zalaganje službene politike za demokraciju, zalažemo se za dosljednu demokraciju – demokraciju koja će postojati i na radnim mjestima, gdje će se o svim bitnim odlukama odlučivati nakon rasprave glasanjem samih radnika – naravno, ne zanemarujući pritom svoje dužnosti i obavezu da svoj posao rade društveno odgovorno, a prije svega u koordinaciji s demokratskim interesima lokalne zajednice i širega društva. Radnička kontrola u poduzećima bi bio način na koji bi se radnoj većini prije svega omogućilo da štite svoje materijalne interese (pred interesima kapitala), pri tom razvijajući i svijest o potrebi demokratizacije na radnim mjestima i u ekonomskoj sferi općenito.

Skraćivanje radnog vremena na 35 sati

No uz demokratski socijalizam i proizvodnju za potrebe ljudi a ne za jurnjavu za profitom – takva se logika može dovesti u pitanje. Bez dovoljno slobodnog vremena teško možemo očekivati radnike koji će punopravno sudjelovati u političkom životu i donošenju bitnih društvenih odluka. Stoga treba ići ne prema povećanju tjednog radnog vremena i radnog vijeka nego prema njihovom smanjivanju, ali bez smanjivanja plaće! Ako uzmemo kao primjer odjel u nekoj firmi na kojem sada radi sedmero ljudi po 40 sati tjedno, ono što bi se skraćivanjem radnog vremena dogodilo jest da bi oni radili 35 sati tjedno za istu plaću, što znači da bi tjedno ostalo 35 (7×5) sati „viška“. Na taj bi se način otvorilo radno mjesto za zaposlenje još jednog radnika/ce. Tako bismo istom mjerom omogućili da ljudi ne samo da rade manje, nego bismo i povećali broj zaposlenih. Novac za dodatno zapošljavanje bi se, među ostalim, namakao „mjerama štednje“ koje bi udarale ne obične ljude nego bogate i kapital.

Opća zabrana prekovremenog rada kako bi se spriječilo dodatno izrabljivanje radnika, pritisci i zloupotrebe

Potrebno je založiti se za zabranu prekovremenog rada, a čije bi se kršenje u privatnom sektoru trebalo kažnjavati. Osnovna je ideja da radnici mogu raditi duže, ako su za to plaćeni i ako to sami žele, ali da ih se nikako ne smije moći na to prisiliti, a još manje da to bude i bez plaćanja. Poticanjem otvaranja zadruga dodatno će se izrabljivanje radnika smanjiti. Izuzeće je moguće samo u slučaju kada to glasanjem zatraži dvotrećinska većina radnika poduzeća te samo uz potpuno plaćanje prekovremenog rada.

Ostale mjere

Osiguranje jednakosti prava na radu žena i muškaraca
Ukidanje ili znatna fleksibilizacija Zakona o reprezentativnosti, koji uništava industrijsku demokraciju i sindikate
Vratiti sindikalnu imovinu na koju se uknjižila država
Donijeti zakon o sprječavanju mobinga (Srbija i Francuska ga imaju)
Uvesti obavezu poslodavcima da sami snose trošak prekvalifikacije radnika
Ugovor o radu mora biti jasan i detaljan, s opisom poslova i obavezama poslodavca prema sadržaju ugovora o radu
Konačno završiti Nacionalnu klasifikaciju zanimanja