Privreda

Desetljeća ekonomskog propadanja

Nakon skoro tri desetljeća od restauracije kapitalizma hrvatska ekonomija sve više zaostaje ne samo za najrazvijenijima već i za zemljama u susjedstvu od kojih je nekoć bila ekonomski naprednija. Ekonomska struktura je drastično promijenjena i zemlja je u velikoj mjeri deindustrijalizirana. Poljoprivreda je devastirana i trenutno se, unatoč golemim agro-prirodnim potencijalima, u Hrvatsku uveze hrane u vrijednosti od 1,5 milijarde dolara što je duplo veći iznos od vrijednosti izvezene hrane. Velik broj poljoprivrednih površina nije iskorišten, navodnjavanje je na vrlo niskim razinama, a strategija temeljena na malim proizvođačima, nakon razaranja „socijalističkih mastodonata“, nije se pokazala uspješnom. Uvoz se hrane još više povećao nakon ulaska u EU. U zemlji je također (računajući i umjetno „izbrisane“) više stotina tisuća nedobrovoljno nezaposlenih, a tome bi se moglo pridodati i velik broj prerano penzioniranih (bilo kao kolateralne žrtve prilikom privatizacijskih eliminacija pojedinih poduzeća ili u okviru populacije ratnih veterana), što dovodi do neodrživog odnosa broja penzionera i radnika. Stopa zaposlenosti je među najnižima u Evropi. Ekonomske i socijalne razlike dosegle su ekstremne razine, skoro 800.000 ljudi živi na pragu siromaštva, preko 300.000 ljudi ima blokirane račune, a podjednak broj njih je emigrirao u potrazi za boljom životnom i radnom perspektivom. S druge strane, kapitalistička manjina koncentrira goleme dohotke i bogatstvo – 260 najbogatijih posjeduje pojedinačno 200 milijuna kuna vrijednosti imovine, 50.000 najvećih štediša na štednim računima imaju u prosjeku preko 1.5 milijuna kuna. Evidentno, sve teža ekonomska i socijalna pozicija za većinu ljudi u Hrvatskoj obilato ide u prilog privilegiranoj kapitalističkoj manjini.

Turizam je postao glavna ekonomska grana i izvozni sektor, s udjelom u BDP-u od oko 20%, no niti jedna od razvijenih ekonomija ne bazira svoj ekonomski razvoj dominantno na turizmu niti turizam u tim ekonomijama ima udio u BDP-u veći od 5-6%. Čekanje greenfield stranih investicija nije se pokazalo kao uspješna „strategija“ – strani kapital je pokupovao ono što mu je isplativo (banke, telekomunikacije, industriju nafte, velik dio lanaca trgovina i sl.), ali nema interesa za ulaganje u proizvodnju. Za to nisu zainteresirane ni banke, danas u 95%-tnom stranom vlasništvu, nerijetko povezane s industrijom iz njihovih matičnih zemalja, pa se umjesto domaće proizvodnje radije financira puno sigurnija, često uvozna, potrošnja – npr. kupovina automobila, kućanskih aparata, roba široke potrošnje, stanova i sl. Sve vlasti promoviraju strategiju „utrke prema dnu“ (promovirajući potrebu povećanja „konkurentnosti“ kroz „fleksibilizaciju“ radnog zakonodavstva i ukidanje radničkih prava, snižavanje poreza na kapital i najviše dohotke i sl.) iako se rezultati takvih poteza nisu pokazali kao uspješni u sličnim primjerima (recimo u Makedoniji), a i teško je zamisliti kako bi ljudima moglo biti bolje s nižim plaćama i manje prava. Osim toga, istraživanja ekonomista poput J. Mencingera i G. Družića pokazuju da za zemlje poput Hrvatske direktna strana ulaganja, čak i kad bi bila moguća na način na koji to zamišljaju političke elite, ne bi mogla omogućiti pravi razvoj zemlje (socijalno inkluzivni rast ili „pro-poor growth“). Nakon ulaska u EU promovira se ideja da će potrebne investicije i ulaganja doći iz EU fondova, no iznosi sredstava koji stoje Hrvatskoj na raspolaganju za sedmogodišnje razdoblje (2014-2020) osjetno su manji od ukupnih investicija privatnog i javnog sektora u samo jednoj, pretkriznoj godini, što jasno ukazuje koliko su ta sredstva nedovoljna čak i kada bi ih u potpunosti iskoristili. Razvoj hrvatske ekonomije ostaje potpuno iluzoran u uvjetima naše periferne pozicije u okviru evropskog i svjetskog ekonomskog sistema i globalnog tržišta na kojem dominiraju poduzeća kapitalističkog centra. Da bi se tu išta moglo promijeniti potreban je radikalan ekonomski zaokret i promjena i institucionalnog okvira i ekonomske politike iz prokapitalističkih i prorentijerskih u one koji će služiti interesima (radne) većine.

Uništavanje domaće proizvodnje - primjer brodogradnje

Ekonomska se politika nakon ulaska u EU, nije promijenila, već se polagano tranzicijsko propadanje nastavilo. Dajmo samo primjer INA-e. Ne više kompanija u kojoj hrvatska država ima ključna upravljačka prava - INA je krajem 2018. počela sa zatvaranjem rafinerije u Sisku, iako se davalo garancije da se to neće dogoditi. Najdramatičnija posljedica deindustrijalizacije je brodogradnja, koja se nalazi u ubrzanom procesu propadanja, što pak ima izravne veze s EU, a u sprezi s kompradorskim domaćim političkim elitama i profiterskim domaćim kapitalom (koji planira zaraditi na zemljištu i parazitskom turizmu koji se širi na štetu industrije).

EU vodi politiku deindustrijalizacije na periferiji EU, priječeći državne subvencije što izravno šteti našoj privredi, a recentni primjer je brodogradnja koja nigdje ne funkcioniraju bez državne pomoći. EU politike prema brodogradnji su neoliberalne i tehnokratske – one idu prema zabrani vertikalnih (sektorskih) subvencija i povećanju konkurentnosti. Konkurentnost ne može biti jedini kriterij. Kada bi se gledala isključivo profitabilnost i troškovna efikasnost pojedinačnih proizvođača i prema tome oblikovale javne/državne politike tada bismo kompletno ugasili domaću poljoprivrednu proizvodnju koja je puno veći primatelj subvencija od brodogradnje. (U 2016. godini poljoprivreda je subvencionirana s 5 milijardi kuna, dok je za brodogradnju izdvojeno 315 milijuna kuna.) Profit pojedinačnih tvrtki i troškovna konkurentnost ne trebaju biti primarni parametar, već to treba biti ukupni društveni učinak na proizvodnju, zaposlenost i dohodak.

O brodogradnji se samo čuje kao o "rupi bez dna", no sredinom osamdesetih godina u bivšoj državi, brodogradnja je bila jedna od ključnih grana privrede. Jugoslavija je bila među tri najjačih brodograđevnih zemalja u svijetu. Iako je to niskoprofitabilna industrija (do 5 % dobiti) ona je industrija na koju se vežu druge (pa i mnogo profitabilnije) grane industrija: metalurgijsku, elektroničku, drvna industriju. Za izračun ukupnog učinka brodogradnje na zaposlenost i dohodak u domaćoj ekonomiji potrebna je input-output analiza i izračun multiplikatora, no od Jugoslavije više se praktički niti ne izračunava multiplikator brodogradnje.

Osim toga, brodogradnja je do nedavno zapošljavala izravno i neizravno više desetaka tisuća ljudi. Gubitkom brodogradnje govorimo o broju od oko 10.000 radnika koji su već dobili ili ima prijeti otkaz. Zatvaranjem brodogradilišta Uljanik u Puli svaki drugi stanovnik je izravno ili neizravno pogođen. Za Trogir koji ima oko 13 tisuća stanovnika gašenje brodogradnje značilo bi gubitak od oko 800 radnih mjesta - oko 6 % stanovništva bi ostalo bez posla.

Brodogradnja je do nedavno, već uvelike srozana, imala udio od 1,5-2 % u BDP-u i do 12 % u izvozu. Brodogradilišta su isplaćivala više poreza nego što je u njih uloženo - preko 1,3 milijarde kuna godišnje. Cijelo društvo treba stati iza brodogradnje zato jer od nje ima koristi neposredno i posredno veliki broj ljudi. To znači da se ne smije gledati brodogradnja izolirano od tog ukupnog društvenog učinka, a upravo takav izolirani pristup forsira vladajuća ideologija i neoliberalne EU institucije i njihove politike

Kratkoročno - brodogradnju bi trebalo subvencionirati kako rade sve vodeće velesile u toj industrijskoj grani, od Kine i Južne Koreje do Italije. Brodogradilište sámo ne može osigurati likvidnost za nabavku materijala koji će ugraditi u brod, a tijekom procesa izrade koji dugo traje.

Talijanski Fincantieri je upravo zato 95 % posredno u rukama države. U EU postoje primjeri javnog vlasništva ili primjeri u kojima država postaje dioničar prethodno privatnog poduzeća. Macron je najprije nacionalizirao STX (Chantiers de l'Atlantique) da bi postigao dogovor oko vlasništva 51 % za Fincantieri s većinom javnog vlasništva i 34 % direktne kontrole francuske države. Država itekako može kupovati dionice u privatnim poduzećima, direktno i kroz javne alate (banke koje kontrolira).

Evropska komisija ograničava mogućnosti koje bi nam inače bile na raspolaganju, i to ugovorima koje smo potpisali (osobito čl. 107. Ugovora o funkcioniranju EU koji se odnosi na državne potpore). No i pregovori o stavkama ugovora, kao i postojeće mogućnosti tzv. horizontalnih potpora mogli bi spasiti brodogradnju. Problem su vladajući, lokalna politika u sprezi s privatnim kapitalom, koji to blokiraju, a EU im često služi i samo kao isprika. Postoje vrste državne pomoći koje nisu u koliziji s EU pravnim okvirom (a definira ih dokument 'Framework on State Aid to Shipbuilding', 2003/C 317/06) - od pomoći za istraživanje i inovaciju do pomoći za zapošljavanje, davanja izvoznih kredita i pomoći za razvoj.

Kako bismo pak dugoročno brodogradnju postavili na noge potrebna su tri radikalna zaokreta - podržavljenje ove strateške industrijske grane, stvaranje institucionalnog okvira za provođenje industrijskih politika podrške brodogradnji i radničko upravljanje (a ne malo dioničarstvo). Intervencionizam i subvencije su nužni, ali ne kako bi država sanirala gubitke i predala brodogradilište privatnom kapitalu, već kako bi osigurala potporu za rad i razvoj. Jedini način da se devastirana brodogradilišta vrate u život je da radnici preuzmu brodogradilišta, a da država brodogradnju potpomaže. Nacionalizacija brodogradilišta važna je pretpostavka za trasiranje takvog puta i oblikovanje institucionalnih uvjeta za progresivnu industrijsku politiku koja će biti u interesu radne većine, a ne kapitala.

Osim podržavljenja ove strateške industrijske grane, izgradnje institucionalnog okvira za provođenje ciljane industrijske politike podrške brodogradnji (poput specijaliziranih izvoznih banaka, clustera koje sinergijski povezuju znanstveno-istraživački sektor i proizvodnju, itd.), nužno je uvesti i radničko samoupravljanje. Radničko upravljanje je nužno jer samo radnici koji upravljaju poduzećem imaju interes da proizvodnju nastave, a ne da na mjestu brodogradilišta otvore, recimo, luksuznu marinu ili pokrenu nekretninski biznis. Vlasnicima je cilj zaraditi, a više-manje im je svejedno što će proizvoditi i koje će usluge pružati njihova tvrtka. Končar je u Brodotrogiru prenamijenio dio brodogradilišta za luksuznu marinu koja je danas mjesto u kojem se odmaraju razni celebrityji koji sa svojim jahtama uživaju u našem Jadranu. Končar dobro zarađuje, no brodogradilište ima problema s likvidnošću, kasni se s isplatom plaća, ne plaćaju se na vrijeme kooperanti i dobavljači, krši se kolektivni ugovor.

Privatni biznis će se uvijek pravdati da mora zaraditi, a da brodogradnja ne donosi dovoljno. (Tako se i alokacija dijela Brodotrogira najavljivala kao početak novih ulaganja, nove poslovne politike novih radnih mjesta). Privatni interesi ograničavaju pokretanje razvoja i otvaranja novih radnih mjesta. Za privatni kapital gašenje brodogradnje ne predstavlja problem – za radnike u brodogradnji, brodogradnja je pak egzistencijalno pitanje

Ekonomski zaokret

Modelu ekonomskog razvitka temeljenog na potrošnji, uvozu (trgovinskom deficitu), vanjskom zaduživanju, rentijerstvu, eksploataciji i bogaćenju elite suprotstaviti model ekonomskog razvitka usmjerenog prema društvenom i demokratskom planiranju proizvodnje, reindustrijalizaciji uz punu zaposlenost, proizvodnji za moralno važne potrebe, ekološkoj i energetskoj održivosti i poticanju poduzeća koja se nalaze pod direktnim upravljanjem ili nadzorom samih radnika.

Trenutni je ekonomski sistem u Hrvatskoj usmjeren prema održavanju moći i dominacije elite a ne prema ostvarenju interesa (radne) većine za punim i svestranim razvojem. Vlast se u Hrvatskoj ponaša kompradorski, što znači da služi dominantno ostvarivanjima interesa stranog kapitala te, u manjoj mjeri, interesima „domaćeg“ krupnog kapitala. Kako je u procesu privatizacije i nekritičke integracije u globalna tržišta, bez sustavnih industrijskih politika i uz politiku precijenjenog tečaja, došlo do deindustrijalizacije zemlje i do golemog porasta trgovinskog deficita (i posljedično vanjskog duga), ne samo da se izgubila kontrola nad strateškim kompanijama kao što su HT, INA ili Pliva te nad praktički kompletnim bankarskim sektorom, već je to značilo i produbljenje pozicije ovisnosti o međunarodnim ekonomskim, financijskim i političkim centrima odnosno smanjenje stupnjeva slobode u upravljanju uvjetima društvenog i ekonomskog razvoja. Sukladno tome, došlo je do nepovoljnih promjena u strukturi domaće ekonomije i poziciji domaćih radnika u globalnoj podjeli rada, a to se manifestiralo kroz produbljenje već spomenute uvozne i kreditne ovisnosti, kroz stagnaciju odnosno relativni pad materijalnog standarda osobne i kolektivne potrošnje. U smislu ekonomske strukture, deindustrijalizacija je značila dominaciju trgovine i financijskih usluga, kao poluga održavanja i širenja uvozne zavisnosti, dok je dominantna izvozna grana postao turizam odnosno turističke usluge.

Ekonomija koja ide u prilog većini ne može se temeljiti na turizmu i uslugama koji, u hrvatskom kontekstu posebno, znače rentijerstvo (pri)obalnog prostora i poslove niske „dodane vrijednosti“, niskog dohotka i niskih radničkih prava. Hrvatskoj je potrebna reindustrijalizacija i proizvodnja za potrebe, no to je s ovakvom ekonomskom politikom i u uvjetima izloženosti otvorenom tržištu praktički nemoguće zbog puno jače konkurencije iz razvijenih, posebno zapadnoevropskih zemalja. Kako su pokazala mnoga istraživanja, u povijesti praktički da nema primjera zemlje koja bi se razvila na potpuno otvorenom tržištu i bez protekcionizma (zaštite domaće industrije od jače strane konkurencije) i državnog intervencionizma (proaktivnih makroekonomskih i industrijskih politika). Osim toga, kapitalistički model ekonomije u kojem je bitan samo profit privatnog vlasnika i rast ekonomije treba zamijeniti potpuno drugačijim pristupom ekonomiji – onim u kojem se neće gledati samo ekonomski rast i privatni profiti, nego će se gledati kako društvena proizvodnja može zadovoljiti moralno važne potrebe za sve ljude, pri čemu bi jedna od ključnih stavaka trebala biti i puna zaposlenost. Ekonomija koja raste a ima primjerice 10% nezaposlenih (što bi za naše današnje „standarde“ bio čak i uspjeh) jest ne samo nepravedna već i društveno neracionalna ekonomija uz takvo rasipanje (ili nekorištenje) resursa. Svaki čovjek mora imati pravo na zadovoljenje svih moralno važnih potreba i uz to pravo, ukoliko je radno sposoban, treba imati i obvezu ispunjenja društveno potrebnog rada.

Također, ekonomski model mora težiti što povoljnijem „ekološkom otisku“ kada je riječ o proizvodnji i potrošnji energije, transportu, proizvodnji (hrane), zbrinjavanju industrijskog i komunalnog otpada itd. Umjesto proizvodnje energije iz fosilnih izvora, posebice nafte i ugljena, treba poticati širenje obnovljivih izvora energije i to na što decentraliziranijim osnovama, kako bi se osigurala blizina proizvodnje i potrošnje energije kao i što veća energetska autonomija krajnjih potrošača. Pri tom treba ipak uzeti u obzir odnos ekološke prihvatljivosti i ekonomske efikasnosti, gdje ekonomska efikasnost neće biti razmatrana samo u novčanim već i u materijalnim mjerilima i mjerilima utrošenog radnog vremena.

Financijski sektor u funkciji privrede

Monetarna i tečajna politika trebale bi biti stavljene u funkciju reindustrijalizacije, planskog razvoja domaće proizvodne baze i potrebne infrastrukture, uspostavljanja ravnoteže trgovinske i platne bilance, kao i osiguranja moralno važnih potreba za sve ljude. Financijski i bankarski sustav morao bi biti stavljen u funkciju prethodno navedenih ciljeva. Između ostalog, kao jedan od primjera parcijalne konkretne mjere, treba ukinuti valutnu klauzulu na kredite te ukinuti plaćanja kamata na stambene kredite za prvu nekretninu.

Kompletni platni promet i financijski tokovi trebaju biti učinjeni transparentnim, dakle knjige svih poslovnih subjekata, pravnih osoba, tvrtki i institucija. To neće biti dovoljno, ali će svakako biti važan korak u demistificiranju društvenih odnosa proizvodnje i raspodjele. Uz maksimalnu transparentnost novčanih tokova i svih dokumenata i ugovora, dakle kroz ukidanje poslovne tajne, bit će lakše prevladavanje konkurencijskih odnosa, podjela i različitih oblika privilegiranosti koji se temelje na demokratski neuračunljivoj asimetriji informacija i održavanju ekskluziviteta (znanja, pristupa). Time će biti omogućeno i lakše demokratsko planiranje i koordinacija društvene proizvodnje jer će kroz transparentnost partikularnih razmjenskih i poslovnih odnosa biti lakše sagledati njihov ukupan društveni učinak.

U poreznoj politici, u prvoj fazi, treba usvojiti znatno progresivniji porez na dohodak i na imovinu, politika javnih investicija i javne potrošnje bit će u funkciji izgradnje potrebne proizvodne baze, transportne i komunalne infrastrukture, kao i osiguranja pune zaposlenosti radne snage i maksimalne iskorištenosti proizvodnih kapaciteta. Naglasak će se sve više prebacivati s osobne na kolektivnu potrošnju, na „politiku upotrebnih vrijednosti“ i na proizvodnju za zadovoljenje moralno važnih potreba. U kasnijoj fazi, s promjenom odnosa proizvodnje, sama struktura i način financiranja javne (kolektivne) potrošnje bit će modelirani prema mjerilima radnog doprinosa stvaranju društvenog bogatstva sukladno utrošenom radnom vremenu.

Reindustrijalizacija

Reindustrijalizacija podrazumijeva plansko i intervencionističko poticanje onih sektora ekonomije koji proizvode važna dobra (hrana, građevinski sektor – stanovanje, obrazovanje, zdravstvene ustanove) ali i onih sektora za koje već postoje kvalitetne osnove u postojećoj i naslijeđenoj infrastrukturi, tehnologiji, znanju (know-how, tacit knowledge). Navedene industrije, poput brodograđevne, treba adekvatnim industrijskim i makroekonomskim politikama sinergijski povezati u reproduktivne cikluse nacionalne ekonomije kako bi se iskoristio i proširio njihov multiplikativni potencijal i osigurao što pozitivniji učinak na platnu i trgovinsku bilancu, u okvirima međunarodne robne razmjene.

Da bi proces reindustrijalizacije bio konzistentan i adekvatno responzivan u odnosu na instrumente državne makrorekonomske i industrijske politike, u prvoj fazi bit će potrebno preuzimanje upravljanja nad ključnim sektorima ekonomije i njegovim najsnažnijim sastavnicama. To podrazumijeva velike proizvodne, energetske, trgovačke i infrastrukturne sustave. To će osigurati „liniju koordinacije“ u odnosu na planske parametre industrijskih i makroekonomskih politika, ali će biti nadopunjena institucionalizacijom radničkog sudjelovanja u upravljanju i kontroli u pojedinim privrednim subjektima.

Mala i srednja poduzeća poticat će se na transformaciju u zadruge i kooperative kroz prednosti koje će takvi radni kolektivi imati prilikom zaduživanja te poreznim i drugim olakšicama, čime će u njima biti ukinuta kapitalistička funkcija, a svi radnici postat će ravnopravni zadrugari, suupravljači i suvlasnici.

Energetska politika

Energetska politika nužno uključuje strateško planiranje na nacionalnoj i lokalnoj razini te je osim tehničkog aspekta realizacije određenih energetskih projekata nužno voditi računa i o problemima političke i ekonomske naravi koji su usko vezani uz strukturnu poziciju Hrvatske unutar Evropske Unije. Energetsku politiku potrebno je voditi u skladu s ciljevima dugoročnog društvenog razvoja Hrvatske, a ne kratkoročnih interesa energetskih lobija iz privatnog sektora koji u dugogodišnjoj suradnji s političkim elitama kroz razne oblike štetnih javno-privatnih partnerstva stvaraju financijske gubitke državi dok istovremeno popravljaju vlastitu financijsku bilancu. Nesigurna energetska budućnost Hrvatske posebno je izražena u sektoru plinarstva, a rezultat je pada domaće proizvodnje zbog prodaje INA-e mađarskom MOL-u koji nema interes u tome da u Hrvatskoj povećava proizvodne plinske kapacitete već umjesto toga uvozi plin iz Mađarske u Hrvatsku. Prema izvješću Evropske agencije za suradnju energetskih regulatora (ACER) o veleprodajnim cijenama plina u Evropi u 2017. godini, Hrvatska plaća treći najskuplji plin u Evropi s tendencijom daljnjeg rasta.[1] Smanjivanjem domaće proizvodnje povećava se daljnja ovisnost o uvozu plina koja se manifestira u obliku dugoročnih ugovora kojima se cijena plina u Hrvatskoj fiksira na cijenu koja je u pravilu veća od tržišne. Upravo zahvaljujući visokoj cijeni plina Petrokemija je nedavno privatizirana tj. poklonjena tvrtkama PPD i Plinacro koje su je financijski uništili skupom preprodajom ruskog plina te naplaćivanjem visokih transportnih marži.[2]

INA je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća bila najveći domaći privredni subjekt koji u zadnjih tridesetak godina proživljava sustavno uništavanje te je najčešće služila kao bankomat za zadovoljavanje privatnih potreba pojedinaca iz HDZ-ove klijentelističke mreže. U trenutku kada je bivši premijer Sanader predao upravljačka prava MOL-u, INA ulazi u finalni stadij ekonomske derogacije koji će uključivati otpuštanje radnika i gašenje proizvodnje s obzirom da je već duže vremena jasno da se MOL postepeno povlači iz proizvodnog dijela posla s INA-om koji u konačnici planira i ugasiti, a ostaje prisutan u maloprodajnoj mreži benzinskih crpki.

Energetska slika Hrvatske je poražavajuća, a ovisnost o uvozu energije konstatno se povećava. Danas tako uvozimo oko 48 posto energije potrebne za zadovoljavanje vlastitih potreba i tako ovisimo o cijeni nafte na svjetskom tržištu te cijeni električne energije na evropskom.[3] Istraživanja nalazišta nafte ili prirodnog plina praktički ne postoje, sisačka rafinerija je pred gašenjem, riječka proizvodi puno manje nego prije, a već desetljećima nismo imali nikakvo značajnije ulaganje u izgradnju postrojenja za proizvodnju električne energije. Istovremeno je zastupljenost obnovljih izvora u ukupnoj energetskoj bilanci nedovoljna s obzirom na golemi potencijal korištenja obnovljivih izvora energije koji postoji u Hrvatskoj.

Energetsku ovisnost o uvozu potrebno je smanjiti izgradnjom energetske strukture koja će i u neizvjesnim uvjetima jamčiti sigurnost opskrbe. Navedeno se može postići iskorištavanjem vlastitih resursa i potencijala, eliminacijom privatnih posrednika koji profitiraju na preprodaji energije, učinkovitijim korištenjem energije, raznolikošću dobavnih pravaca i izvora energije te puno većom uporabom obnovljivih izvora energije. S obzirom na nizak stupanj razvijenosti domaće ekonomije nije realno za očekivati da se u kratkom roku ostvari prelazak na isključivo nisko-ugljično proizvodne kapacitete (sunce, vjetar, biomasa, nuklearna energija) stoga je za ekonomski razvoj Hrvatske u određenoj mjeri i dalje nužno korištenje konvencionalnih izvora energije. Međutim, bitno je naglasiti da energetska politika obnove elektrana i energetskih sustava zastarjelim tehnološkim rješenjima koja se temelje na eksploataciji fosilnih goriva dugoročno nije isplativa niti prihvatljiva za zajednicu i okoliš.

U prijelaznoj fazi prema energetskoj neovisnosti na nacionalnoj razini je potrebno razmišljati o reduciranju kapaciteta termoelektrana na ugljen posebno ako se uzme u obzir činjenica da se ugljen u Hrvatskoj više ne proizvodi te ići u smjeru direktnog državnog investiranja u nuklearne elektrane po uzoru na Slovačku i Finsku ili plinska kogeneracijska postrojenja te visokoefikasne plinske elektrane koje su zbog brzine odziva u kombinaciji s obnovljivim izvorima puno prihvatljivije za regulaciju elektroenergetskog sustava.[4] S obzirom na značajnu neto dobit koju ostvaruje svake godine, HEP može ulagati mnogo više u realizaciju projekata izgradnje solarnih elektrana na otocima. Trenutno je u početnoj fazi realizacije tek jedna solarna elektrana na otoku Cresu.[5]

Na lokalnoj razini potrebno je decentralizirati proizvodnju električne i toplinske energije kroz energetske kooperative. Energetske kooperative predstavljaju udruženja pojedinaca, javnih ustanova te samouprava na lokalnoj razini koji zajedno razvijaju i implementiraju projekte obnovljivih izvora energije u skladu s lokalnim potrebama stanovništa. Diljem Evrope danas postoji oko 3000 energetskih kooperativa koje omogućuju stanovnicima zgrada ili kvartova s obiteljskim kućama da samostalno proizvode električnu energiju te da je potom plasiraju nacionalnoj energetskoj mreži.[6] Kroz energetske kooperative se na demokratski način odlučuje o energetskim pitanjima te se zarada od proizvodnje energije iz lokalnih obnovljivih izvora usmjerava natrag u lokalnu zajednicu. Paralelno s decentralizacijom proizvodnje električne energije nužno je implementirati i Smart Grid - pametnu elektroenergetsku mrežu uz pomoć koje se obnovljivi izbori energije mogu efikasnije integrirati u elektroenergetsku mrežu uz puno bolje praćenje potrošnje električne energije. Sve zajedno moguće je sintetizirati u društveno privredni klaster unutar kojeg bi se otvorile razvojne mogućnosti za sve radnike, a ponajviše za visokoobrazovane stručnjake i inženjere koji u najvećoj mjeri napuštaju Hrvatsku.

Transparentnost

Transparentnost financijskih i materijalnih input-output tokova cjelokupne ekonomije i svih privrednih subjekata osigurat će osnovu za demokratsko usmjeravanje i planiranje proizvodnje, alokaciju resursa i društvenu podjelu rada.

Početnoj kombinaciji nacionaliziranih i pozadruženih privrednih subjekata, demokratska uračunljivost povećavat će se uspostavljanjem suupravljačkih radničkih prava, institucija i mehanizama njihove realizacije unutar tvrtki (organizacija udruženog rada), kao i izgradnjom institucija „pregovarajuće koordinacije“ između pojedinih sektora ekonomije. Na njih će se nadovezivati institucije „nove radničke države“ odozdo, komunalna vijeća koja će demokratski određivati komunalne i društvene potrebe koje društvena proizvodnja treba zadovoljiti.

Prva faza nakon osvajanja državne vlasti („stare države“) bit će iskorištena za pomoć najobespravljenijima. Pri tome koristit će se instrumenti „stare države“ i progresivne ekonomske politike koje stari institucionalni okvir i njegove mogućnosti dozvoljavaju. No, paralelan fokus cijelo će vrijeme biti na izgradnji institucija nove, radničke države „odozdo“ kao pretpostavke organske reprodukcije socijalističkog načina proizvodnje, načina proizvodnje čiji će raison d'être biti puni i svestrani razvoj svih ljudi.