Mirovinski sustav

Uvod

Mirovinski sustav ima ekonomsku i socijalnu ulogu osiguranja minimalnih životnih uvjeta za sve koji su tijekom životnog vijeka dali svoj doprinos društvu u vidu različitih oblika društveno potrebnih i korisnih radnih aktivnosti. Trenutni mirovinski sustav u Hrvatskoj zasniva se na tri stupa osiguranja od kojih su dva obvezna, a treći je dobrovoljan. Temeljno načelo prvog stupa mirovinskog osiguranja odnosi se na međugeneracijsku solidarnost te uključuje obvezu svakog zaposlenog radnika da 15 posto svoje bruto plaće izdvaja za današnje umirovljenike te uplaćuje u državni proračun[1]. Drugi stup mirovinskog osiguranja također je obvezan, a uključuje obvezu svakog radnika da izdvaja 5 posto svoje bruto plaće na osobni račun odabranog privatnog mirovinskog fonda dok se treći mirovinski stup temelji na individualnoj kapitaliziranoj štednji. U Hrvatskoj trenutno posluju četiri privatna mirovinska fonda koji novac prikupljen od doprinosa ulažu na financijskim tržištima gdje ostvaruju dobit koja treba uvećati mirovinsku štednju na osobnim mirovinskim računima članova fonda.

Ukidanje drugog mirovinskog stupa

Drugi mirovinski stup uveden je 2002. godine na inicijativu Svjetske banke i ustvari predstavlja privatizaciju mirovinskog sustava u sklopu neoliberalne ideologije koju su prvo prihvatile pojedine južnoameričke zemlje, a potom i tranzicijske zemlje jugoistočne Evrope u koje spada i Hrvatska. Dolaskom globalne financijske krize, tranzicijske zemlje članice EU poput Poljske, Mađarske i Slovačke odlučile su se za neki od oblika ograničavanja ili potpunog dokidanja drugog mirovinskog stupa, a razlozi su povećanje javnog duga te financijski gubici koji su posljedično imali utjecaj na rezanje troškova socijalne sigurnosti te nižu stopu ulaganja u obrazovanje, zdravstvo i kulturu te povećanje poreza na potrošnju (PDV)[2]. Obvezni mirovinski fondovi (OMF) koji posluju u Hrvatskoj najveći dio svoje imovine u iznosu od oko 72 posto ulažu u državne obveznice, a razlog tome je sigurnost prinosa i nizak rizik ulaganja[3]. Neposredno nakon krize, mirovinski fondovi osim u državne obveznice ulagali su i u korporativne obveznice posrnulih tvrtki poput Agrokora, Nexe grupe i sl. koje nisu mogle ispunjavati svoje kreditne obveze prema bankama koje su dominantno u stranom vlasništvu. Ulaganjem u korporativne obveznice vlasnički portfelj obveznih mirovinskih fondova počeo se izjednačavati s kreditnim portfeljom banaka. S obzirom na blisku vlasničku strukturu obveznih mirovinskih fondova i banaka, takvim potezima mirovinski fondovi su osigurali spašavanje ulaganja svojih banaka našim novcem.

Kako bi ostvarili prinos na uplate koje svaki mjesec stižu u fond, OMF-ovi plasiraju sredstva koja radnici izdvajaju od bruto plaće i koja im je država povjerila na upravljanje toj istoj državi po kamatnoj stopi od oko 6 posto. Prihodi od naknada za upravljanje obveznim mirovinskim fondovima zadnjih nekoliko godina rastu i u 2017. godini iznosili su 370,6 milijuna kuna, a dobit fondova nakon oporezivanja iznosila je 221 milijuna kuna. U razdoblju od tri godine između 2015. i 2017. od naknada za upravljanje mirovinski fondovi su ostvarili više od milijardu kuna prihoda.[4]

Uvođenje drugog mirovinskog stupa povećalo je javni dug, poskupilo zaduživanje države, a mirovinski sustav postao je izloženiji opasnim rizicima špekulativnog financijskog kapitala. Drugi mirovinski stup stoga je potrebno ukinuti, a sredstva osiguranika koja se nalaze na računima obveznih mirovinskih fondova transferirati u državni proračun. Na taj način smanjio bi se proračunski trošak servisiranja javnog duga te bi se istovremeno ukidanjem naknada za upravljanje ostvarile milijunske uštede koje bi se transferirale na mirovinske račune osiguranika. Sredstva uplaćena na mirovinske račune privatnih fondova su ustvari osobna imovina osiguranika, međutim njihova isplata na depozitne račune u bankama imala bi nepovoljan utjecaj na ekonomiju budući da bi uzrokovala inflacijski pritisak s kojim se industrijski nerazvijena ekonomija periferije poput Hrvatske ne bi mogla nositi.

Upravljanje sredstvima iz drugog mirovinskog stupa treba biti u nadležnosti Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Hrvatske narodne banke uz potpunu transparentnost svih novčanih tokova. Umjesto financijskih špekulacija s korporativnim obveznicama i kupovine državnih obveznica uz preveliku kamatnu stopu koje danas prakticiraju OMF-ovi kako bi osigurali prinos na mirovinsku štednju, sredstva koja radnici izdvajaju za svoje mirovine potrebno je deponirati na račun u HNB-u uz adekvatnu fleksibilnu kamatnu stopu koja bi pratila rast inflacije i BDP-a te bi se u skladu s jačanjem privrede povećavala te tako poboljšavala kupovnu moć budućih umirovljenika. Dodatna je sredstva moguće osigurati kupovinom državnih obveznica na isti način na koji to danas rade privatni OMF-ovi s tim da bi ukidanjem drugog mirovinskog stupa zaduživanje državi bilo povoljnije s obzirom da bi vlasnik javnog duga države bio mirovinski fond u društvenom vlasništvu s kojim upravljaju javne institucije (HNB i HZMO).

Postepeno smanjivanje dobne granice umirovljenja na 55 (žene)/60 (muški) godina

Za razliku od trenutnih političkih trendova za povećavanjem dobi umirovljenja, a koji su u neskladu s tehnološkim razvojem čovječanstva, dobnu granicu umirovljenja postepeno treba smanjivati, a ne povećavati. Tako će radnici nakon višedesetljetnog radnog staža dobiti mogućnost ranijeg umirovljenja (uz veće penzije), pritom omogućujući zaposlenje mlađim radnicima koji vrlo često dugo vremena rade za male plaće (prekarni rad, stručno osposobljavanje) te nemaju mogućnost da steknu odgovarajuću razinu znanja i iskustva kako bi zamijenili starije radnike.

Ukidanje svih povlaštenih mirovina

Potrebno je ukinuti sve povlaštene mirovine (npr. za bivše saborske zastupnike) te lažne i previsoke invalidnine (ne i za prave invalide), koje su se obilato dijelile u 1990-ima radi stvaranja HDZ-ove klijentelističke mreže i kao (neodrživa) zamjena za desetine tisuća radnih mjesta uništenih u privatizacijama i „tranziciji“. Dio uštede koji bi se ostvario rezanjem povlaštenih mirovina potrebno je preusmjeriti u prvi mirovinski stup.

Subvencioniranje režija najugroženijim umirovljenicima

Preko 315.000 umirovljenika ima mirovinu manju od 1.500 kuna a čak 600.000 umirovljenika ili njih 52.5.% od ukupnog broja umirovljenika ima mirovine niže od 2.180 kuna (što je ispod praga rizika od siromaštva, koja je prema podacima iz listopada 2018. godine, za samca iznosila 2.339 kuna)[5]. Najugroženijim umirovljenicima režije javnih i komunalnih poduzeća treba subvencionirati (odvoz komunalnog otpada, električna energija, grijanje, vodoopskrba). Svi umirovljenici koji su odradili puni radni staž zaslužuju dostojanstvenu mirovinu.

Povećanje broja javnih staračkih domova

S obzirom na trend povećanja starijih osoba u ukupnom broju stanovnika potrebno je donijeti strategiju i plan pružanja socijalnih usluga za starije koji bi uključivao izgradnju novih smještajnih kapaciteta te revidiranje cijena socijalnih usluga za starije i nemoćne u skladu s njihovim primanjima. U čitavoj zemlji, broj domova za starije je daleko ispod razine potrebnoga. Korisnici su primorani potražiti smještajne kapacitete u privatnim domovima, često uz neadekvatnu skrb i uz velika financijska izdavanja koja na kraju koštaju puno više od realnih mogućnosti krajnjeg korisnika. Gradnja novih domova je obaveza i države i lokalne samouprave, a problem nedostatka domova potrebno je riješiti uvođenjem samodoprinosa za izgradnju domova ili direktnom intervencijom države.