Učestala pitanja i odgovori

Pristanak na sudjelovanje u izbornim sustavima koji nisu prakticiranje zbiljske demokracije, ali predstavljaju koliko-toliko otvoren prostor za sudjelovanje svim skupinama pa i deprivilegiranima (pri čemu otvorenost tog sustava nije posljedica nečije dobre volje već izborenih prava) je nužnost, ali i obaveza svih koji smatraju da ovaj sustav nije pravedan. Ne postoji neki drugi prostor političkog elektoralizma u kojem mogu djelovati skupine koje nisu tu kako bi reproducirale postojeće odnose moći. Jasno je kako na izborima ne pobjeđuju tako lako oni koji zastupaju interese najširih masa, koji su izborima pristupili zato da okrenu odnos moći (podređene većine i privilegirane manjine).

To da se danas više ne smije spominjati riječ socijalizam jest temelj problema. Socijalizam nije propao jer je bio nepravedan sustav, već zbog ekonomskih interesa manjine, a i deficiti demokracije i socijalističke nejednakosti, koje su bile kudikamo manje nego današnje socijalne razlike, okrenule su i narod protiv socijalizma.

No bez socijalizma ne samo da ne bismo imali stanove, tvornice i industriju koju vladajući uspješno uništavaju, ljetovališta koja su rasprodana, već većina ljudi ne bi uopće očekivala od države osiguranje javno dostupnog i besplatnog zdravstva, obrazovanja, ne bi smatrali da svi imamo pravo na zadovoljenje tzv. moralno važnih potreba (stan, hranu).

Upravo kada zabranimo riječ na "s" – onda zaboravljamo i mogućnost drugačijeg političko-ekonomskog sistema, zaboravljamo da stvari mogu biti korjenito drugačije, da ne moramo imati ekonomiju kojoj je cilj proizvodnja profita, već zadovoljavanje potreba i to prije svega društveni moralno važnih potreba (zdravstvo, obrazovanje, stanovanje, prehrana).

Upravo zbog skoro 3 desetljeća demonizacije socijalističkog projekta narodni bijes nalazi izraz u pokretima poput Živog zida – koji su ni "vrit ni mimo", ni lijevo ni desno, koji zagovaraju apolitizaciju društva. Lijevo i desno nisu izvor političkih sukoba – pa će ako ih zaboravimo sve biti bolje – već su oni dijagnoza sukoba koji postoji u društvu – između bogate i privilegirane manjine i deprivilegirane većine.

Bez socijalizma kao vizije pravednijeg ekonomsko-političkog društva ne možemo govoriti o tome da postoje moralno važne potrebe – već sve može biti podložno privatizaciji, deregulaciji, otvaranju prema tržištu – pa tako i te osnovne potrebe. Tako dolazimo do novog oblika fašizma u kojem je moguće da neki ljudi postaju suvišni. Oni koji zagovaraju promjenu društva bez promjene političko-ekonomskog okvira su moralizatori, mogu biti i iskreni u svojim namjerama, no ako dođu na vlast oni ne mogu osigurati demokratizaciju društva jer ne razumiju da je demokratizacija društva političko i ekonomsko pitanje. Ako korjenite promjene znače promjene imena i lica na političkoj sceni – onda te promjene mogu biti i fašizacija društva.

Za radnike i narod u konačnici sasvim je svejedno jesu li ostali bez posla, bez novaca, s dugovima i blokiranim računima, osnovnih uvjeta za život zbog domaćih ili stranih tajkuna. No, odgovor jesmo li mi za to da se firme u vlasništvu države prodaju strancima - ne nismo za to i smatramo antiimperijalističku politiku ključnom danas. Mi danas nismo samostalni, mi smo polukolonija - zemlja na periferiji koju zapadni kapitalistički centri koriste kao izvor jeftine radne snage, zemlju za plasiranje svojih roba i financijskih usluga i kao jeftinu turističku destinaciju (zbog toga bismo svi trebali postati sobarice i konobari). Za to možemo zahvaliti Franji Tuđmanu i njegovoj viziji "neovisnosti".

Hrvatska je u Jugoslaviji do 80-tih bila neovisna država - neovisna od kapitala, imperijalističkih centara, svjetskih institucija, kreirala je samostalno vanjsku politiku. Tuđmanova Hrvatska je sve suprotno tome - Bruxelles, MMF, Svjetska banka su učitelji, naša Vlada i predsjednica su dobri učenici koji dobivaju domaće zadaće - zatvoriti zadnju granu industrije - brodogradnju, zatvoriti rafineriju Sisak, privatizirati i podvrgnuti pravilima tržišta zdravstvo i obrazovanje, implementirati mjere štednje. Zašto? Da bi kapital iscijedio što se još od nas iscijediti može. A cijediti se ima samo zato što je socijalizam izgradio infrastrukturu koja je i danas svemirski brod u usporedbi s onim što "neovisna Hrvatska" ima za ponuditi.

Glavni problemi u RH su:

  • Odlazak mladih ljudi je zbilja problem, no taj trend se neće zaustaviti bez radikalnog zaokreta u političkoj ekonomiji;
  • Porezna reforma ide u korist bogate manjine – na njoj će profitirati 1,3 posto bogatih;
  • Brodogradilišta su primjer gašenja jedne o zadnjih izvoznih industrija u sprezi EU, vlade, lokalne politike i domaćeg kapitala. Konačni je cilj Hrvatsku pretvoriti u zemlju konobara i sobarica bez ikakve industrije.
  • Nastavnici su potplaćeni i napadani sa svih strana, a najžešće, od savjetnika aktualne predsjednice;
  • Mirovinska reforma će nas natjerati da radimo do smrti.

Socijalizam je po mnogo čemu bio superiorniji od Hrvatske danas:

  • U 30 godina BDP po stanovniku porastao za 5,2 puta (s 1709 dolara ‘52. na 8922 dolara ‘81.);
  • Prosječna realna plaća po kupovnoj moći u RH 2015. manja je za 27% od one iz 1978.
  • Od ‘52. do početka ‘80-tih modernizacija, industrijalizacija – životni standard raste
  • ’52 je Hrvatska bila ispod Čehoslovačke, Mađarske, Poljske, Bugarske ‘81. je prestigla sve te zemlje; od ’81.
  • Do 2010. Mađarska smanjila zaostatak, Češka, Slovačka i Poljska pretekle HR.
  • U državnim stanovima živjelo 1/3 ljudi U RH
  • Iskorijenjeno siromaštvo, glad, nepismenost
  • Stvoren golem kapital – veći nego u čitavoj dotadašnjoj povijesti (tvornice, hoteli, morske i zračne luke, cestovna i željeznička mreža, energetski objekti kao što su hidroelektrane, termoelektrane, nuklearna elektrana, elektroprijenosna mreža, rafinerije, naftovod, stanovi, kuće, škole, vrtići, bolnice, muzeji, biblioteke)
  • U samo 3 desetljeća iz agrarnog u industrijsko društvo
  • Viši standard, radnička odmarališta, puno više zaposlenih, manja zaduženost
  • Radnička prava, besplatno obrazovanje i zdravstvo.
  • Mi još uvijek imamo štošta za izgubiti, samo je pitanje hoćemo li stati u obranu svojih prava ili se prepustiti mantrama o svemoćnom tržištu.

Sigurno je da ne može svatko odlučivati o svemu jer nismo svi upućeni u sve stvari, no to ne znači da ne možemo uklanjati barijere u trenutnom sustavu i jačati popratne (pa i savjetodavne) mehanizme s ciljem da što veći broj ljudi što više zna o svim procesima demokratskih praksi.

Danas se ljude ne potiče da koriste demokratske alate i mehanizme odlučivanja, Alati ili ne postoje ili su netransparentni. To je jasno kada uzmemo u obzir da je vlast tu da reproducira svoju moć. Ukratko, ako želimo demokratski angažman ljudi, njega treba sustavno poticati. Naše ga elite očito ne žele – čak se i postojeći Zakon o pravu na pristup informacijama ne provodi, pa se primjerice često akti lokalne uprave i samouprave ne objavljuju ili se objavljuju na fizičkim oglasnim pločama - što znači da se ne koriste nove tehnologije koje bi te informacije učinile dostupnima u skladu s dostupnošću informacija u 21. stoljeću.

Neki na ljevici smatraju da ljevica, naročito radikalna, griješi kada nekritički zaziva "odlučivanje naroda", direktnu demokraciju, "volju većine" i sl., jer, prije svega, očito zaboravlja - gdje živimo, te da izrazi "volje većine" vrlo često ne bi bili u skladu s ljevičarskim vrijednostima. Činjenica je i da, kako mediji primjećuju, da radnici ni sada ne glasaju često za ljevicu već za desnicu ili desni centar. Prvo je ono očito – ljevica je u borbi prema vladajućima u odnosu Davida prema Golijatu – to nije poštena ni simetrična borba, lijeve stranke (tu mislimo na autentičnu ljevicu, ne na SDP) nemaju ni približno toliko sredstava koliko imaju vladajući, mediji su također u rukama vladajućih, a društveni konsenzus se oko ideja ne može stvarati samo na Facebooku, prosvjedima, djelovanjem na ulici.

No čak i da nije tako – opet se može postaviti pitanje možemo li se osigurati da izraz volje većine ne bude zapravo protiv te volje? Prije svega treba postaviti pitanje - što bi bio odgovor na to da većina često glasa suprotno svojim interesima? Avangardna prosvijećena manjina koja vodi narod? Zazor ljevice od naroda koji "ne zna što je za njega dobro" nije odgovor koji trebamo dati, pogotovu nakon iskustava realpostojećih socijalizama gdje je upravo avangardna partijska manjina propustila provesti tranziciju prema društvenim promjenama, a ne samo promjenama u načinu proizvodnje, gdje je, naravno uz logiku kapitala koja je presudna, logiku radničke klase (direktnodemokratsku samoupravnu) potiskivala i logika avangardne partije – ta logika je proizvodila raskole i dijeljenja u socijalističkom tijelu. Nacionalizam je došao odozgo ne odozdo, socijalizam je i sam uništen od elita, a ne od naroda.

Radništvo i obespravljeni se u svojim borbama od manjinskih borbi razlikuju upravo prema karakteru svoje borbe – oslobođenje proletera će biti oslobođenje svih (recimo za razliku od borbi po liniji rasa/klasa/generacija itd.). Zato je važno da klasa koja je potlačena kroz revolucionarnu praksu i praksu borbe dolazi do programskih načela koja su za nju najbolja. Revolucionarna praksa osigurava da se iz nje pojavljuju dva ishoda – društvene promjene ali i promjene samih radnika i obespravljenih. Kroz te svoje borbe i praksu oni dolaze do toga što je za njih najbolje.

Političke zajednice koje participaciju i demokraciju ozbiljno shvaćaju kao promociju i omogućavanje sudjelovanja svima (s posebnim naglaskom na sve moguće marginalizirane skupine) investiraju ogromna sredstva i nebrojene sate što plaćenog, što volonterskog rada. Najočitiji primjeri su brojni slučajevi participativnog budžetiranja diljem svijeta, a nedavno posebno u bogatim zemljama kapitalističkog "Zapada" (dosta velikih gradova u SAD-u, Pariz, Reykjavik, Barcelona, Madrid) i za razliku od nas gleda se ukloniti svaku moguću barijeru za sudjelovanje, pa u mnogim slučajevima (mahom sredinama s velikim brojem "ilegalaca") nije potrebna nikakva identifikacija, organiziraju se sastanci na manjinskim jezicima, osigurava čuvanje i animacija djece, itd.

Tu se dobar dio posla može odradit "podatkovnom demokracijom". Mi već imamo e-Građane, sustav na koji se poprilično jednostavno može nadograditi neka e-demokratska platforma. Primjeri Islanda (crowdsourcing ustava) ili Estonije (gdje preko njihove platforme e-Građani svatko može predložiti "ideju" za parlament, a parlament raspravlja o 15 najpopularnijih prijedloga svake godine) pokazuju da je tako nešto moguće. Adaptirano na lokalnu razinu takav sustav već sada mogao bi proraditi tako da o prijedlogu gradsko vijeće mora raspravljati ako skupi, primjerice 0.1% "lajkova"/potpisa, a referendum mora raspisati ako skupi, recimo 10%.

Riječ "populizam", kao i neki drugi često upotrebljavani termini, koristi se u različitim značenjima. U doba krize je to etiketa koja se prišiva i lijevim i desnim opcijama koje odudaraju od političkog mainstreama, kako je on dosad izgledao - onoga što možemo zvati "ekstremnim centrom".

Nazvati koga populistom, znači reći da on govori stvari koje zvuče lijepo na prvi pogled, ali su zapravo nemoguće i nerealne. Takva etiketa, kad se prišiva progresivnim pokretima, dobro korelira poznatoj uzrečici Margaret Thatcher da alternativa ne postoji. Dakle, moguća je samo jedna ekonomska politika (neoliberalna, prokapitalistička), sve ostalo je nerealni populizam.

Međutim, populizam ne mora nužno imati negativno značenje, niti mislim da ga se trebamo tek tako, a priori, odricati. Ako se radi o političkim zahtjevima i potezima koji su popularni, koje ljudi žele čuti, a koji idu u korist većine društva - što je u tome loše?

Zar je loše ako se netko npr. zalaže za sigurnost radnih mjesta umjesto stalnog kršenja i snižavanja radničkih prava? Zar je problem u tome što su zahtjevi za javnim, za krajnjeg korisnika besplatnim i svima dostupnim zdravstvom i školstvom popularni? Pa naravno da su popularni kad je riječ o nečemu zdravorazumskom, što ide u korist većini društva.

Populizam, ukratko - mislimo li pritom na obraćanje narodu narodnim jezikom i zastupanje ideja koje idu tom istom narodu u korist - nije ništa loše. Ako se populističkom retorikom obraćamo radnoj većini, zalažući se za stvari koje nikome ne bi trebale biti sporne (kao što su radnička prava, svima dostupno zdravstvo i školstvo ili pravo svih nad krov nad glavom) - što je tu problem?

Zar bismo se trebali obraćati najbogatijima, krupnom kapitalu, političko-ekonomskim elitama, tajkunima da ne bismo bili populisti? Zar bismo trebali govoriti da bogati moraju biti još bogatiji - sve da nas ne bi okrstili populistima?

Naravno, populizam sam po sebi nije ni dobar ni loš. Obraćanje narodu narodskim jezikom i iznošenje popularnih ideja nije ni dobro ni loše samo po sebi - kakav će populizam biti ovisi o tome o kakvim se idejama radi.

Radi li se o idejama koje idu u korist radnoj većini - da, dapače, populizam je tu i više nego dobrodošao. No radi li se o idejama koje ne teže pravom rješavanju distopije u kojoj živimo, nego zapravo žele obraniti status quo tražeći dežurne krivce u Drugome (Srbima, Jugoslavenima, izbjeglicama, migrantima, ne-"domoljubima"...) - onda to nije dobro. No problematičan u tom slučaju nije populizam sam po sebi, nego ideje koje se njime izriču.

Zaključno, nema smisla osuđivati "populizam" kao takav. Populizam može biti i dobar i loš - ovisno o tome kakve se ideje njime promiču. Ako se populistički iznose i promoviraju progresivne ideje - koje idu u korist većine društva i žele mijenjati društvo na bolje - onda je populizam dobar. Ako se populistički iznose nazadne i profašističke ideje - koje žele očuvati sistem kakav jest ili ga učiniti još gorim - onda je populizam loš.

Što uopće znači populizam? Zalagati se za sigurnost radnog mjesta, besplatno i svima dostupno zdravstvo i školstvo, za povećanje prosječne plaće? To se naziva populizmom a, s druge strane, "realnim" se smatra smanjenje radnih mjesta, rezanje plaća, to da se u Hrvatskoj većina mora pomiriti sa slabo plaćenim poslovima i to uglavnom u turizmu (svi moramo postati konobari i sobarice za užitak zapadne srednje klase). Realnim se smatra potreba rada do 67 godine i penaliziranje onih koji idu u prijevremenu mirovinu. Realnim se pak smatra i kupovina izraelskih vojnih aviona za 3 milijarde kuna, daljnja privatizacija zdravstva, obrazovanja, plaćanje visokih školarina, odlazak u inozemstvo trbuhom za kruhom.

Diskreditacijskoj uporabi pojma u prvom redu pribjegavaju samoproglašeni čuvari poretka znanog kao kombinacija liberalne demokracije i tržišne ekonomije. Oni određuju horizont toga što je moguće a što nije, ograničavajući taj horizont pravilima tržišne ekonomije. Jer "nema drugog načina".

Za populizam su optuženi i zastupnici demokratskog socijalizma, poput Bernieja Sandersa, kao i slogan "We are the 99%". O lijevom populizmu se pisalo u kontekstu tzv. ružičaste plime u Latinskoj Americi, veže se uz Correu, Moralesa i Chaveza. Općenito se može reći da se one koji imaju egalitarne sklonosti i sklonosti redistribuciji optužuje zbog takvih vrijednosti, a tom etiketom populizma najčešće se koristi liberalna elita.

Emancipatorni pokreti moraju imati populističku dimenziju. Trumpov reakcionarni populizam i Sandersov "progresivni" ili "lijevi populizam" nisu isto. Sanders koristi anti-rasističke i pro-imigrantske politike zajedno s distributivnim anti-Wall Street politikama u korist radničke kase. Potrebno je pozdraviti dolazak demokratskog socijalizma s njegovom evidentno populističkom retorikom - "mi" nasuprot "njima". Jer demokratski socijalizam ne zagovara prava kapitalističke manjine, on se ne bori za eksploatatore i one koji zarađuju od tuđeg rada. Demokratski socijalizam ne obraća se elitama već obespravljenoj većini.

Zajedništvo grupe je rezultat artikulacije zahtjeva. U odbacivanju populizma puno je odbacivanja politike u cjelini i zamjene politike menadžmentom nad zajednicom, što bi navodno trebala biti zadaća administrativne moći čiji je izvor legitimacije ispravno znanje o tome što je uopće zajednica. Populizam se kao "opasni eksces" tumači u okrilju tehnokratskih politika koje nam poručuju – politiku treba odbaciti i dati stručnjacima da upravljaju. No ne postoje neutralne "stručne" politike – to hoćemo li više dati za zdravstvo i školstvo a manje za avione, crkvu, povlaštene mirovine – označava podjelu na lijevo i desno koji su izraz, a ne uzrok društvenih podjela.

Lijevi, progresivni, populizam, ukratko, predstavlja način konstruiranja političkog, a ne prikrivanje njegovog skrivenog političkog značenja. Ako je rezanje plaće predsjednici populizam onda je to progresivni populizam kojem je cilj homogenizacija većine protiv vladajuće manjine.

Populizam - oblici

  • Konzervativni, reakcionarni populizam - korupcija je dio moralne iskvarenosti - reakcionarni populizam, Trump
  • Tehnokratski - trebaju doći pošteni, ali i sposobni (znači dio krivnje ne samo na moralu već i na strukturama ali se problemi mogu riješiti sposobnima i vičnima u birokraciji), on je često i anti-populistički, antipolitičan, “stručne” politike
  • Lijevi progresivni populizam - egalitarizam, redistribucija, Sanders, u korist radničke klase

Često se kaže da nam je dosta politike i podjela na lijevo i desno. Politike lijevog i desnog su izraz, a ne uzrok društvenih podjela. Lijevo i desno znači set ideja. Ljevica je za radnička prava, besplatno i dostupno obrazovanje i zdravstvo za sve, za redistribuciju i egalitarizam; desnica - nacionalizam i općenito homogenizaciju protiv “neprijatelja”, patrijarhat - očuvanje tradicionalne zajednice, protiv progresivnih i slobodarskih ideja, itd.
Hoćemo li više dati za zdravstvo i školstvo a manje za avione, crkvu, povlaštene mirovine – označava podjelu na lijevo i desno, i tu podjelu stvara htjeli mi ili ne nazivati nešto lijevim ili desnim.

Radnička fronta je najviše napravila upravo u uličnim akcijama. Od 2015. godine hodamo po svim prosvjedima, razgovaramo s radnicima, sudjelujemo u izradi prijedloga za blokirane, borimo se s brodograditeljima kojima prijete otkazi, uz nastavnike smo kada im pokušavaju "smanjiti broj" jer ih je navodno previše, uz umirovljenike smo na prosvjedima protiv novog zakona koji će nas osuditi da radimo do smrti, djelujemo u kvartovima preko mjesnih odbora, zborova građana. Samo radi ilustracije, dobro je pogledati film "Odgođena revolucija" Vlatke Vorkapić i Martine Globočnik gdje se kao jedan od aktera javlja Marko Milošević i Radnička fronta.

Radnička fronta stoji čvrsto na strani radništva, a ne kapitala i interesa tajkunske manjine. Naše je stajalište da treba ispraviti privatizacijsku pljačku. Ne podržavamo privatno tajkunsko opljačkano vlasništvo. Ne može se čitava država bezočno opljačkati da bi se onda besramno govorilo o "privatnom vlasništvu" manjine – poduzećima, bankama, hotelima, trgovačkim lancima. Mi danas pratimo po medijima tajkunske sinove i kćeri dinastija Raić, Kutle, Todorić – ostvarenje sna Franje Tuđmana o 200 bogatih obitelji - čiji nam se roditelji smiju u lice poručujući da su njihova djeca "uspješna" pa zato ne moraju emigrirati kao 300 tisuća drugih. No istina je bitno drugačija – njihova djeca su uspješna jer imaju sve prilike za razvoj, a i kada taj razvoj ne ostvare, usprkos svim mogućim prilikama, roditelji se potrude da im te prilike stvore.

Obično se u javnosti propagira teza da ne postoji sukob između kapitala i rada, da je ono što je dobro za kapital dobro i za radnike, da će se, ako pomognemo kapitalu i "poduzetnicima" to odraziti i na radnike i nezaposlene. No to nije istina. Već skoro 30 godina pratimo urušavanje socijalne države, produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih, urušavanje zdravstva, školstva, mirovinskog sustava, povećavanje prekarnih oblika zapošljavanja i praktički zaustavljanje novih zapošljavanja, daljnju privatizaciju zdravstva i školstva. Do promjena ne može doći ako dozvolimo da vlast ostane u rukama manjine kojoj vlast služi za zadržavanje vlastitih privilegija. Kapital i rad su nužno u sukobu jer kapital ide za povećavanjem profita, a ne za dobrobiti većine.

Treba razlikovati male poduzetnike i samozaposlene – samozaposleni ne izrabljuju nikoga već sebe. Iako su "poduzetnici" oni ne žive od tuđeg rada. Mali obrtnici, koliko god imaju zbilja težak zadatak u ovom kapitalističkom okviru, svoju zaradu ne dijele sa svojim radnicima, već žive od tuđeg rada – koliko god nekad ta zarada bila mala (margine profita su u nas sigurno manje nego u bogatim kapitalističkim zemljama centra). U socijalizmu gdje prevladava društveno vlasništvo i puna zaposlenost to pitanje ne bi bilo ključno.

Priča o samozaposlenom poduzetniku koji samostalno uspijeva na tržištu je jedna od većih mitologija. Na bogatom Zapadu poduzetništvo je kolektivni posao. Poduzetništvo se oslanja na bogatu infrastrukturu. Ni Edison ni Gates nisu postali što su postali individualno već uz pomoć institucija – ako ni čega drugog onda znanstvene infrastrukture koja im je omogućila da upotrijebe i eksperimentiraju svojim znanjem.

U razvijenim zemljama pak samo je 12,8% nepoljoprivredne radne snage samo-zaposleno. U nekim zemljama taj omjer čak je niži od jednog na deset ljudi: 6,7% u Norveškoj, 7,5% u SAD-u, 8,6% u Francuskoj. Šansa da će prosječna osoba u nerazvijenoj zemlji biti poduzetnik je više nego dva puta viša nego u razvijenim zemljama (30% naspram 12,8%). Razlika je pak 10 puta ako usporedimo Bangladeš i SAD (7,5 naspram 75,4). U najekstremnijem slučaju šansa da će netko iz Benina biti poduzetnik je 13 puta veća nego u Norveškoj (88,7 naspram 6,7).

S druge strane, prema istraživanju OECD-a u zemljama u razvoju 30-50% nepoljoprivredne radne snage je samo-zaposleno. U nekim od najsiromašnijih zemalja postotak ljudi koji rade kao samostalni poduzetnici čak je iznad toga – 66,9% u Gani, 75,4% u Bangladešu, a čak 88,7% u Beninu. Na ulicama siromašnih zemalja, naići ćete na žene, muškarce i djecu svih dobi koji prodaju sve čega se možete sjetiti – to je individualno poduzetništvo.

Porezi su u prosjeku EU, no imamo jedan od najnižih poreza na kapital, a PDV je u prosjeku. Tržišni fundamentalisti često zdvajaju nad navodno visokim porezima u Hrvatskoj. No statistike pokazuju da se ukupno porezno opterećenje u Hrvatskoj ne razlikuje dramatično u odnosu na ostatak Europske unije. Mi smo prema porezima u grupi s nekoliko skandinavskih zemalja.

Ako pogledamo procijenjenu pak cijena rada za 2016. godinu za tvrtke s deset i više zaposlenih (dakle usporedbu cijene rada i davanja) ni tu ne stršimo. Dapače, nalazimo se u skupini zemalja s relativno niskim izdvajanjima za radnika u društvu sa siromašnim zemljama koje ne izdvajaju previše na radnike (Bugarska, Rumunjska). Najniži porezi prema kapitalu su upravo u siromašnim zemljama (Bugarska, Makedonija, Albanija....), a najviši u razvijenim (Nizozemska, Austrija, Malta, Italija...).

Kod nas je problem visoki PDV koji najviše udara na običnog čovjeka - jer je riječ o regresivnom porezu, a relativno nisko opterećenje porezivanja kapitala. Po pitanju dobiti smo godinama bili oaza. Iako smo povisili porez na dobit, i dalje solidno idemo na ruku vlasnicima. Dakle kada se kaže da se u Hrvatskoj ne potiče "poduzetnička klima" onda se mora primijetiti da Hrvatska za sada ne izlazi iz prosjeka, pa se nisko oporezivanje kapitala i nije pokazalo kao pozitivna mjera, barem ako imamo na umu radnike i siromašne.

Mi danas pratimo aktualnu poreznu reformu kojom će se država odreći preko 6 milijardi kuna, a pogodovati sloju od 1,3 % najbogatijih – smanjivanjem porezne stope za one iznad 17.500 kn. Zašto nam se čini da je to glupo da će taj potez pomoći radnicima – zato što to jest glupo. Ne postoje nikakve garancije da će se takve olakšice "preliti" na radničke slojeve.

Kapitalizam proizvodi ekstremnu nejednakost. Imigranti bježe iz ratova i uništenih ekonomija za što je odgovoran Zapad - dok ima kapitalizma bit će i imigranata zbog nejednakog razvoja - kao što u svim državama postoje siromašni i bogati, tako u trenutnom ekonomskom sistemu postoje i bogate i siromašne zemlje, s tim da je bogatih manjina, a ni tamo nije ni otprilike dobro, kao što vidimo po protestima u Francuskoj. Uvijek je bilo tako. Možemo im poželjeti dobrodošlicu, možemo ih ograditi/zaustaviti zidovima, deportirati ih ili možemo promijeniti sistem koji to uzrokuje.

Ljudi u Hrvatskoj su, pogledate li recimo reportaže o tome iz Gorskog kotara i Dalmatinske zagore, itekako pokazali solidarnost i sklonost da pomognu izbjeglicama na terenu, osjećajući da su to mogli biti i oni, njihova djeca i njihovi rođaci koji u ostalom i predstavljaju lijepi dio europske ekonomske emigracije. Takva je klima potpuno u srazu s huškanjem odozgo, u kojem prednjači aktualna predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović aplaudirajući rigidnoj Mađarskoj na rješenjima, zazivajući vojsku na granicama i izjavljujući da izbjeglice nanose fantomsku štetu hrvatskom turizmu. Vlast koja, po diktatu Berlina i Angele Merkel, zatvara oči ili čak sustavno provodi bezakonje prema slabima, koja neke egzistencije proglašava suvišnima, ilegalizira i kriminalizira ih, u osnovi je vlast koja otvara vrata općem strahu i teroru.

S obzirom na snimke koje su prekjučer osvanule, na kojima se vidi nasilno protjerivanje izbjeglica, ne treba nam više dokaza o načinu na koji državni vrh slijedi upute Bruxellesa. Ono što nam treba je da konačno prestanemo biti slugani zapadne Europe koji provode tuđe interese, što smo stoljećima bili, a zadnjih desetljeća opet postali. Zašto bismo mi bili nova vojna krajina za interese Berlina i Bruxellesa i batinali nesretnike od kojih ionako nitko ne želi ostati u Hrvatskoj?