Vanjska politika i međunarodni odnosi

Vanjska politika i međunarodni odnosi

Uvod

Hrvatska je – po broju stanovnika, površini, ekonomskoj, političkoj i vojnoj snazi – po svakom parametru malena zemlja bez realnog utjecaja na svjetsku politiku i međunarodne odnose. Utoliko svako razmatranje domaće vanjske politike mora polaziti od te realpolitičke činjenice te shvatiti da je Hrvatska u tom pogledu u lošijem položaju od većih zemalja – kao što su npr. Italija ili Poljska od obližnjih zemalja – te da je se nikako ne može uspoređivati s velikim svjetskim silama. Vanjska je politika Hrvatske, dakle, nužno ograničena veličinom same države.

Pa ipak, sama veličina nije dovoljna da bi odlučivala o vanjskoj politici određene zemlje. Npr. Kuba je nešto veća od Paname, ali sama razlika u površini nikako nije odlučujuća u razlikama njihove vanjske politike. Na stranu političko-ideološke ocjene kubanske politike i sistema, činjenica je da Kuba već više od pola stoljeća vodi vrlo neovisnu vanjsku politiku – što se jasno vidi u njezinu odnosu prema najvećoj svjetskoj sili, SAD-u – dok je Panama vrlo bliska „saveznica“ (realno: klijentska država) SAD-a.

Hrvatska je nominalno neovisna postala 1991, no politički se teško može smatrati neovisnom. Iako je zbog politike prvog predsjednika Franje Tuđmana krajem 1990-ih što se tiče odnosa prema Međunarodnom sudu u Haagu, kojom je Tuđman, među ostalim, štitio i sebe samoga, bila praktički na rubu međunarodnih sankcija, još za rata nije realno imala prave samostalnosti (bez obzira na političko-ideološke ocjene tadašnje državne politike) – dovoljno se sjetiti da je za ključne vojne akcije 1995. na području Hrvatske i BiH dopuštenje moralo prvo stići iz Washingtona.

Jugoslavija je, od raskida sa Staljinom 1948. pa otprilike do Titove smrti 1980., vodila izrazito samostalnu vanjsku politiku, vješto balansirajući između realsocijalističkog Istoka i kapitalističkog Zapada, te čak imajući jednu od vodećih uloga u Pokretu nesvrstanih. U čitavoj povijesti ovoga područja, kako god tko političko-ideološki ocjenjivao SFRJ, to je nedvojbeno bilo razdoblje kad su zemlje s ovih prostora imale najsamostalniju vanjsku politiku i bile najneovisnije što su mogle biti. Situacija se mijenja u 1980-ima kada se SFRJ počinje dezintegrirati, počinju se provoditi sve znatnije prokapitalističke reforme (završavajući 1988-9. s počecima privatizacijskih procesa još prije formalnog raspada zemlje) i ekonomski se „reformirajući“ pod paskom Međunarodnog monetarnog fonda i nametnutih mjera štednje.

Danas samostalna vanjska politika Republike Hrvatske de facto ne postoji te čak više nema ni simboličkih manevara kao iz ranih 2000-itih kada tadašnji predsjednik Stjepan Mesić npr. nije htio iskazati punu podršku agresiji SAD-a na Irak. Republika Hrvatska je danas, tek na prvi pogled paradoksalno, zapravo daleko manje samostalna nego što je bila u okviru Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te se u vanjskoj i međunarodnoj politici u potpunosti vodi instrukcijama iz Bruxellesa i Washingtona, zanemarujući pri tom u potpunosti interese društva u Hrvatskoj.

Radnička fronta se zalaže za internacionalističku progresivnu politiku povezivanja različitih zemalja na osnovi solidarnosti i zajedničkih interesa, odbijajući pritom podvrgavanje interesima i zahtjevima moćnijih sila i pristajanje na podređenu ulogu u međunarodnim organizacijama i savezima, no isto tako načelno ne prihvaćajući ni promoviranje hrvatskih „nacionalnih interesa“ na štetu drugih zemalja. Iz tog razloga izražavamo oštro neslaganje s trenutnom sluganskom politikom Hrvatske u odnosu prema Evropskoj uniji, SAD-u i Sjevernoatlantskom savezu (NATO-u) te zazivamo uspostavu dosljedne neovisne vanjske politike Hrvatske, koja bi se vodila ne prema geopolitičkim, vojnim i ekonomskim interesima političkih elita Zapada, nego prema interesima većine ljudi u Hrvatskoj, no pritom ne tako da ugrožava interese većine ljudi u drugim zemljama.

Unatoč javnim proklamacijama i službeno promoviranim idealima u međunarodnoj politici oduvijek djeluje isključivo načelo tko jači, taj kvači. To se vidi po ustroju Evropske unije, gdje glavnu riječ vodi Njemačka, po ustroju NATO-a, gdje glavnu riječ vode Sjedinjene Američke Države, po ustroju Ujedinjenih naroda, gdje glavnu riječ vode najveće svjetske sile kroz Vijeće sigurnosti te po ustroju svih međunarodnih financijskih organizacija, kao što su Međunarodni monetarni fond ili Svjetska banka, iza kojih opet stoje interesi SAD-a i, u manjoj mjeri, drugih razvijenih zapadnih zemalja.

Istovremeno, unatoč težnji za neovisnom vanjskom politikom, Radnička je fronta svjesna realnosti međunarodne politike te nema iluzija oko toga da bilo koja, a pogotovo mala zemlja poput Hrvatske, može biti potpuno neovisna ili da može vući vanjskopolitičke poteze kakve god hoće, koliko god oni načelno i etički bili opravdani, pošteni i dosljedni. Vanjska politika nužno uključuje realpolitičko balansiranje između različitih svjetskih sila i njihovih frontovskih institucija i organizacija. Od dosljedne vanjske politike neće biti ništa ako bi ona, bivajući nerealnom i neostvarivom u realnim uvjetima međunarodnih odnosa, dovela do, u krajnjoj mjeri, npr. međunarodnih sankcija ili čak vojne intervencije. U tom smislu zalagati ćemo se za balansiranje politike koja nije podanička i onoga što je realno ostvariva neovisna politika, tražeći pritom saveznike među drugim zemljama.

Hrvatska, kao slaba i malena zemlja, sama svakako ne može puno, pa bi njezine mogućnosti – u vanjskoj politici ali i drugim područjima – nužno ovisile o razvoju situacije u velikim silama. Primjerice, pobijedi li u budućnosti u SAD-u na predsjedničkim izborima netko kao Bernie Sanders, a u Ujedinjenom Kraljevstvu netko kao Jeremy Corbyn, koliko god njihove politike realno nisu radikalne, nesumnjivo je da bi i potencijalnoj radikaln(ij)oj vladi Republike Hrvatske bilo puno lakše provoditi svoju politiku.

Radnička fronta, dakle, zastupa raskid s dosadašnjom podaničkom politikom prema EU i SAD-u te zaokret u smjeru neovisne, internacionalističke i antiimperijalističke vanjske politike. Realpolitički bi pritom, ne imajući ikakvih iluzija o režimima (a kamoli progresivnosti) dotičnih država, trebalo jačati odnose i s onim velikim silama koje se trenutno nalaze na, više ili manje otvorenoj, „drugoj strani“ s obzirom na interese Zapada, kao što su Narodna Republika Kina i Ruska Federacija. To, pritom, jasno, nikako ne znači da satelitski odnos prema jednom bloku treba zamijeniti satelitskim odnosom prema drugom bloku.

Europska unija

Ulazak Hrvatske u EU bio je cilj hrvatskih političkih elita desetljećima, a o EU se pričalo kao o uniji meda i mlijeka. Ne treba posebno napominjati da se ništa od tih obećanja nije ostvarilo. Možda i najznačajnija posljedica ulaska u EU je emigracija oko 300.000 ljudi iz Hrvatske ili čak 14 % ukupnog radnosposobnog stanovništva – često mlađih i najobrazovanijih – što može biti dobro za pojedince, ali je po čitavo društvo u Hrvatskoj na duži rok štetno. Pri tome smo pri vrhu u EU u kojoj je prosjek tek 3,8 %.[1]  Ekonomska se politika nakon ulaska u EU, naravno, nije promijenila, nego se polagano tranzicijsko propadanje nastavilo. Sve hrvatske vlasti pritom – bilo da im je na čelu HDZ ili SDP – dosad su vodile udvorničku i slugansku politiku, poslušno slijedeći sve ekonomske i vanjskopolitičke direktive EU.

Iako su plaće pale u svim istočnoevropskim državama, hrvatskim su radnicima pale najdramatičnije, s 43 na 37 % prosjeka zapadne Evrope.[2] Po cijeni rada po satu Hrvatska se nalazi tek na 22. mjestu među 28 zemalja.[3] Da bi slika bila potpunija valja navesti i podatak da je Hrvatska postala zemlja s najvećom brzinom stope rasta privremenog zapošljavanja u EU[4] - od 2012. do 2016. broj ljudi koji rade preko ugovora na određeno povećao se s 13,8 % na 22,2 % (EU prosjek je 14,2 %), a više od 50 % mladih zaposleno je putem nesigurnih ugovora (EU prosjek je 32 %). Čak 90 % novozaposlenih se zapošljava na određeno vrijeme.[5] Članstvo u Evropskoj uniji samo je ubrzalo loše trendove.

Hrvatska je u EU ušla 2013. nakon nedemokratskog referenduma na kojem je glasalo manje od polovice glasača, prije kojeg se glasačima prijetilo da neće biti penzija ako se ne glasa ZA i za koji je specijalno mijenjan zakon kako bi referendum prošao. RF nije za održavanje novog referenduma o izlasku iz EU – smatramo da bi takvo što samo odvuklo pozornost od pitanja ekonomske politike EU o kojoj treba govoriti te premjestilo priču na lažna „vrijednosna“ pitanja, dajući pritom prostor rastu ksenofobije na krilima ekstremne desnice (koja posvuda u Europi raste kao, među ostalim, rezultat ekonomskih politika EU). Stoga RF, odbijajući diktat Bruxellesa, zagovara samostalnu i antineoliberalnu razvojnu ekonomsku politiku za Hrvatsku, uz suradnju s progresivnim vladama ostalih zemalja EU (kao što je npr. ona portugalska) i ostalih inozemnih saveznika – ako rezultat provođenja ekonomske politike koja bi išla u korist radne većine u Hrvatskoj bude izbacivanje iz EU, to smo i više nego spremni prihvatiti.

Europska unija, na stranu mitovi o europejštini, „zajedničkim civilizacijskim vrijednostima“ i sl., prije svega funkcionira kao ekonomska unija. I to ne kao ekonomska unija koja bi pomagala podjednako svim svojim članicama da se ravnomjerno i održivo razvijaju na korist čitavog društva, nego kao neoliberalna formacija koja primarno pogoduje krupnom kapitalu razvijenih zemalja zapadnoevropske jezgre (kao što su Njemačka, Nizozemska ili Austrija), a na štetu slabije razvijenih zemalja periferije EU (kao što su Hrvatska, Bugarska, Rumunjska ili Grčka). EU, različitim mjerama, direktivama, institucijama i politikama već desetljećima zagovara i provodi neoliberalne politike liberalizacije, privatizacije i deregulacije, kojima su, nakon početka ekonomske krize 2007-8. godine, pridodane i mjere štednje.

EU se vrlo često izravno povezuje s demokracijom, no takvo povezivanje nema puno temelja u stvarnosti. Dapače, Europska unija je još manje demokratična od Hrvatske i drugih zemalja sastavnica. Jedino tijelo EU koje glasači izravno biraju na izborima je Europski parlament, a on ima skromne ovlasti. Naime, u Europskoj uniji sve bitne odluke donosi Europska komisija, a ona se sastoji od 28 povjerenika koje birači uopće ne biraju izravno, nego ih proizvoljno po svojoj volji određuju vlade pojedinih članica EU. U dosadašnjoj praksi Europska komisija donosila je odluke koje su isključivo u interesu krupnog kapitala te je npr. postupno forsirala privatizaciju javnog sektora, što dovodi do sve manje socijalne zaštite (rezanjem radničkih prava i prepuštanjem radnika nemilosti velikih korporacija). Europska komisija ima i iznimno velike ovlasti i zakonsko pravo odlučivanja o gotovo svim bitnim ekonomskim i socijalnim pitanjima (poljoprivreda, ribarstvo, opskrba električnom energijom, transport itd.) te aktivno potiče ili obavezuje članice na različite vidove liberalizacije, privatizacije i deregulacije, tj. pogoduje kapitalu i privatnim interesima na štetu interesa većine društva.

EU je 2011. uvela novi regulatorni okvir, tzv. Novo evropsko ekonomsko upravljanje, kojem je nadzor institucija EU – u velikoj mjeri obilježenog znatnim demokratskim deficitom – nad politikama pojedinih zemalja članica i kontrolom njihovih proračuna i poreznih sistema postao je još rigidniji i direktniji, kako bi se produbila neoliberalna ekonomska politika i nastavile mjere štednje. Europska komisija, nedemokratsko tijelo čiji se članovi ne biraju izravnim izborima, svojim „preporukama“ zadaje smjernice za ekonomsku politiku, pogotovo slabijim zemljama periferije, a od 2011. na raspolaganju ima i mogućnosti sankcioniranja zemalja (s kaznama koje idu do 0,5% BDP-a) koje se ne povinuju njezinim „savjetima“.

Unatoč našem kritičkom stavu prema EU, treba naglasiti da Radnička fronta nema ništa protiv međunarodnog udruživanja i bilo kojeg vida internacionalne suradnje pa tako ni one u Europi. RF nije protiv udružene Europe kao takve nego protiv EU kao konkretne unije kakva sada postoji, a koja radi protiv interesa ne samo perifernih zemalja EU, nego i većine stanovništva Europe. Smatramo da se u okvirima ovakve neoliberalne EU u zemljama periferije poput Hrvatske, kojima se iz Bruxellesa diktira ekonomska politika, samo perpetuira nerazvijenost. Periferne zemlje služe razvijenim ekonomijama EU kao krava muzara iz kojih se sredstva izvlače privatizacijama (npr. Hrvatskog telekoma), kroz privatizirani bankovni sustav (95% naših banaka su u stranom vlasništvu), kroz europske fondove te kroz korist od emigracije mlade populacije u zemlje EU jezgre obrazovane na račun zemalja periferije.

RF nije protiv udružene Europe kao takve nego protiv EU kao konkretne unije kakva sada postoji, a koja radi protiv interesa ne samo perifernih zemalja EU, nego i većine stanovništva Evrope. Ovakva neoliberalna, nedemokratična zajednica koja podržava nejednakost predstavlja prepreku zadovoljavanju osnovnih potreba narodnih većina u EU zemljama, ali i naroda na periferiji EU poput Hrvatske. Periferne zemlje služe razvijenim ekonomijama EU kao izvor profita iz kojih se sredstva izvlače vlasničkim preuzimanjem postojeće infrastrukture (npr. Hrvatskog telekoma, INA-e), kroz privatizirani bankovni sustav (95 % naših banaka su u stranom vlasništvu), kroz evropske fondove te kroz korist od emigracije mlade populacije u zemlje EU jezgre obrazovane na račun zemalja periferije.

Prekid s EU ne znači demonstrativni izlazak iz EU već prekid s postojećim evropskim dominantnim politikama i pravilima. Taj prekid se ne postavlja kao politički cilj zbog „nacionalnih interesa” već zbog demokratskih, solidarnih i ekoloških razloga – a oni se tiču svih ljudi unutar i izvan Europske unije. Postojeći ugovori, pravila i odluke EU koje djeluju protiv dobrobiti naroda se moraju preispitati. Odbacivanje ugovora s Europskom komisijom koji štete narodnoj većini – kao što je to sada slučaj s brodogradnjom i Ugovorom o funkcioniranju EU (u dijelu koji se odnosi na državne potpore) – treba potaknuti, te blokirati mogućnosti štetnih intervencija postojećih europskih institucija.

Protiv neoliberalne EU

Za Europu jednakosti, a ne dominaciju centra nad periferijom!

Male i slabo razvijene zemlje na periferiji kapitalističkog društveno-ekonomskog sistema ne mogu prevladati zaostajanje za najrazvijenijima. Ekonomska dominacija zapadnih zemalja centara ne može se izazvati pod pravilima tzv. slobodnog tržišta koja se nameću manje razvijenijima u okviru Europske unije.

Ekonomska dominacija je ujedno i uzrok i posljedica činjenice da u bogatim zemljama već postoje uvjeti za razvoj inovativnih tehnologija i know-howa, da su manje razvijene prema razvijenima u poziciji nejednake razmjene koja se manifestira kao dug prema bogatima, kao trgovinski deficit i kao okoštavanje proizvodne strukture manje razvijene ekonomije zbog kontinuirane i razorne izloženosti njezine ekonomije superiornoj stranoj konkurenciji iz razvijenih zemalja. Ako pravila tržišne utakmice namećemo ekonomski nejednakima tada će dominantnu konkurentsku poziciju imati i zadržati jači.

Siromaštvo istoka i juga Evrope je povezano s bogatstvom zapadne Evrope.

Dominacija se ne može ukinuti bez da se bogatije regije izlože uvozu iz regija u razvoju, bez obzira na restrikcije koje bi te manje razvijene zemlje trebale nametnuti njihovom konkurentnijem izvozu. Za prevladavanje ekonomske dominacije potrebno bi bilo osigurati transfer inovativnih tehnologija koje bogate zemlje održava na vrhu.[6] To se u postojećem neoliberalnom poretku neće desiti.

Neoliberalizam uzrokuje nejednakost!

Neoliberalizam je ekonomsko-politička doktrina koja zagovara podvrgavanje svih aspekata društva tržištu i logici profita. EU, različitim mjerama, direktivama, institucijama i politikama već desetljećima zagovara i provodi neoliberalne politike liberalizacije, privatizacije i deregulacije, kojima su, nakon početka ekonomske krize 2007-8. godine, pridodane i takozvane mjere štednje i financijske konsolidacije. Rezultati neoliberalnih reformi na globalnoj razini u zadnjih 30-40 godina su povećanje nejednakosti u društvu i gomilanje bogatstva u rukama kapitalističke elite.

Kapitalistički sistem i njegove destruktivne neoliberalne politike pokreću se na nekoliko razina: lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i evropskoj – internacionalnoj. Nejednakosti koje se javljaju kao posljedica kapitalističkog načina proizvodnje u konačnici se ne mogu ukinuti bez korjenitih političko-ekonomskih promjena na svim razinama. Kapitalizam i osobito neoliberalizam kao njegova zadnja faza, između pojedinih zemalja i regija, ali i unutar svake zemlje i regije - uzrokuju nejednakost. Takav način proizvodnje onemogućava puni i svestrani razvoj svih ljudi i stvara nepremostive razlike – bijedu podčinjenih s jedne strane i bogatstvo elita s druge. Takav način proizvodnje, uostalom, odgovoran je i za ogromne migracije s Bliskog istoka i Afrike u Europu; ali i za uništavanje ne samo ljudi već i prirode – u obliku klimatskih promjena i narušavanja dinamičke ravnoteže ekosustava (uništavanja bioraznolikosti, acidifikacije oceana, erozije tla itd.).

Neoliberalne politike - politike su u korist gospodarsko-političke elite i korporacijâ a na štetu većine društva. Te se politike kroz institucije EU provode na različite načine, različitim kanalima i mjerama – katkad formalno i službeno, putem ugovora, diktata i odluka EU, katkad neslužbeno – ali obuhvaćaju sve sektore ekonomije i društva. One nisu ograničene samo na države članice EU nego i na države pristupnice, kojima se te politike, u još strožem obliku nego u starijim državama članicama nameću kao uvjet ulaska u EU. Neoliberalizam se kroz institucije EU promiče i uvlači u sve pore ekonomije i društva. 

Osnovne mjere neoliberalne politike su deregulacija, liberalizacija i privatizacija.

Deregulacija označava općenito smanjenje poslovnih propisa radi postizanja bolje "poduzetničke klime" (što je ljepše upakirano "pogodovanje kapitalistima"), ukidanja propisâ i ograničenjâ, lakšeg protoka kapitala itd. Deregulacija znači ukidanje propisa kojima se štite radnička prava, sigurnost na radnom mjestu, ekološki standardi, itd. Deregulacija uvelike olakšava tržišne manipulacije i špekuliranje, a cilj joj je pomaganje korporacijama i poslovnoj eliti u što lakšem ostvarivanju profita bez obzira na negativne posljedice na radnike i prirodu.

Liberalizacija označava politiku otvaranja granicâ, ukidanja carinâ i drugih ograničenja kao što su državni monopol u ključnim područjima i sl. Ukidanje carinâ i drugih zaštitnih mjera (kojih unutar EU nema), ostavlja ekonomiju pojedine zemlje na milost i nemilost u odnosu na konkurenciju iz drugih zemalja. To je pogotovo nepogodno za male zemlje, kao što je Hrvatska, za koje se ne može očekivati da će se na slobodnom tržištu ravnopravno natjecati s većim i bogatijim zemljama. Liberalizacija se u EU koristi za ostvarivanje gospodarskih interesa jačih zapadnih zemalja, tj. preciznije govoreći njihovih korporacija, a na štetu ekonomijâ slabijih zemalja. Liberalizacija pak nekih sektora u kojima je država prije imala monopol (kao što su željeznica, pošta, telekomunikacije, energetski sustav i sl.), omogućava ulazak privatnog sektora (i onda privatni profit) i onamo gdje prije nije imao pristupa, a u praksi često znači pogoršavanje i poskupljenje uslugâ (npr. katastrofalna iskustva u Velikoj Britaniji s privatizacijom željeznice).

Privatizacija označava pretvaranje državnog/javnog vlasništva u privatno – radi toga što je, tobože, privatno vlasništvo efikasnije i ekonomski racionalnije od državnoga, a zapravo kao sredstvo bogaćenja kapitalističke posjedničke elite na račun čitavog društva. Tako je recimo 80 % banaka u novim istočnoevropskim članicama EU, kao i u Hrvatskoj, u vlasništvu stranih zapadnoeuropskih privatnih banaka koje na taj način iz tih zemalja izvlače goleme profite.

Neoliberalizam EU se ogleda u dokumentima i mjerama koje pozivaju na ograničavanje rasta radničkih plaća i smanjenje radničkih prava (poput lakšeg otpuštanja radnikâ, povećanja rada na određeno i sl.), što se naziva eufemizmom „fleksibilizacija tržišta rada”. Neoliberalna se politika vidi i u komercijalizaciji prisutnoj u svim sektorima društva u Evropi, npr. u zdravstvu i školstvu, gdje se primjerice uvode i sve više povećavaju participacije i školarine, što pristup zdravstvenoj skrbi i fakultetskom obrazovanju čine sve manje pristupačnim običnim ljudima. Konačni cilj toga je potpuna privatizacija zdravstva i školstva i dostupnost i jednoga i drugoga samo onima koji si to mogu priuštiti.

Neoliberalna je u EU i monetarna politika koju provodi Europska središnja banka, koja se ponajprije bavi sprečavanjem inflacije, koje se najviše boje oni koji su najveći štediše i vjerovnici, pa onda čitavu monetarnu politiku svode na sprečavanje mogućnosti da se to dogodi.

Rezultati takve politike, koji idu ne samo protiv interesa perifernih zemalja kao što je Hrvatska, nego i protiv interesa većine društva u razvijenim zemljama, vide se po recentnim događajima. Brexit je u Velikoj Britaniji 2016. izglasan u velikoj mjeri pogonjen upravo pustošenjem manje razvijene britanske periferije, a velika pobuna „Žutih prsluka“ u Francuskoj 2018-9. javlja se iz  sličnih razloga. Do koje mjere EU rigidno diktira ekonomsku politiku vidjelo se najbolje 2015. kada je tada nova grčka vlast bačena na koljena zbog svog nastojanja da promijeni ekonomski kurs u smjeru vrlo blagog kejnzijanizma. [7]

Europa demokratskog socijalizma - što? kako? i za koga se proizvodi?

Kako to promijeniti? Tražiti jedinstvo, demokraciju i održivi razvoj u Evropi, a ne zahtijevati korjenite promjene načina proizvodnje – nedosljedno je. Zagovarati jednakost i solidarnost naroda u Europskoj uniji, kao i jednakost i solidarnost unutar svake pojedine zemlje u Evropi, a ne biti spreman mijenjati sustav – znači biti nespreman zahvatiti korijen problema. Prazne fraze socijaldemokrata i tehnokratskih populista, čiji se dosezi vide svakim potezom kada se nađu u poziciji vladajućih – ne samo da se pokazuju retorički ispraznima već daju i zamaha desnici, politikama mržnje, ksenofobije i izolacionizma. Desnica odgovara na te ispraznosti agresijom, tražeći „žrtvenog jarca” - odgovor na neuspjeh socijaldemokracije je agresija koja, umjesto onih najbogatijih i moćnih za sve nedaće krivi one najslabije - imigrante i manjine.

I neoliberali i desničari daju lažne odgovore na postojeće probleme nejednakosti, siromaštva, klimatskih promjena – jedni probleme misle rješavati tehnokratskim rješenjima drugi agresijom i zatvaranjem granica. Ni tehnokratska „ekspertiza” niti konzervativizam ne zahvaćaju temeljne strukturne uvjete obespravljenosti i ekološke destruktivnosti. Tehnokratski modeli ne mogu ništa riješiti jer ne politiziraju okvir neoliberalizma kojeg čini kapitalistički način proizvodnje.

Što? kako? i za koga se proizvodi? – tri su temeljna pitanja na koja se mora odgovoriti u svakom društveno-ekonomskom sistemu i razlika u tim odgovorima određuje različite karaktere društava i društvenih odnosa proizvodnje. Kapitalistički odgovor znači učestalost ekonomskih kriza, nepoklapanje između golemih proizvodnih mogućnosti s jedne strane i istovremeno, nezadovoljenih potreba s druge; eksploataciju radne snage i čovjeka, kao i destrukciju prirode. Socijalistički odgovor znači da se proizvodnja regulira demokratski, planski i solidarno, da je primarni parametar i cilj proizvodnje zadovoljenje potreba svih ljudi i stvaranje uvjeta za njihov svestrani razvoj, a ne ostvarenje profita i akumulacija kapitala.

Biti za narodnu većinu, a ne bogatu elitu, ne znači biti za mlake reformističke mjere, već to znači biti za Europu demokratskog socijalizma - Europu čija će se ekonomija temeljiti na društvenom vlasništvu koje jedino garantira da će se gospodarska aktivnost odvijati u interesu zadovoljenja potreba cijelog društva, a ne u interesu elita. Društvena proizvodnja koju organiziraju radnici, a ne menadžerske elite, garantira da radnici kroz rad ne proizvode samo stvari i usluge već i da oblikuju društvene procese i određuju ciljeve proizvodnje, te razvijaju i vlastite kapacitete za upravljanje i demokratsko odlučivanje. Proizvodnja za potrebe garantira da će se ekonomska aktivnost odvijati zbog zadovoljavanja društveno važnih potreba kao što su obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, prehrana za sve ljude. [8]

Demokratski socijalizam je proces podređivanja naslijeđenih elemenata starog kapitalističkog društva i izgradnje novih institucija i organa protagonističke demokracije. No početi od antineoliberalnih mjera, a ne imati konačni cilj na pameti – znači već unaprijed potpisati poraz. Kapitalistički i socijalistički sistemi su principijelno suprotstavljeni – izgradnja socijalizma znači proces u kojem se može očekivati da svaki pokušaj podređivanja kapitala potakne njegovu reakciju i otpor, koja se u ekonomskoj domeni manifestira prije svega kao tzv. štrajk ili bijeg kapitala koji onda može dovesti i do ekonomske krize.[9] Kapital će na svaku mjeru uzvratiti kao što već sad uzvraća na svaku mjeru pokušaja ograničavanja. Štrajk kapitala može se očekivati u mnogim situacijama, recimo ako se donese mjera visokog oporezovanja korporacija koje su odgovorne za visoke emisije CO₂ - kapital će bježati na periferiju i u slabije razvijene zemlje (kao što se trenutno nove elektrane na ugljen grade na Kosovu). Zato treba biti jasno kako je tzv. „održivo društvo” socijalističko društvo – to je društvo koje proizvodi kako bi zadovoljilo potrebe ljudi, kako sadašnjih tako i budućih generacija, a što nužno podrazumijeva i drugačiju regulaciju odnosa (metabolizma) između čovječanstva i prirode, a ne kako bi manjina zaradila i kako bi cilj proizvodnje bio oplodnja kapitala..

EU fondovi

Dobra ilustracija nedemokratske EU politike su europski fondovi, koji se kod nas shvaćaju uglavnom, potpuno netočno, kao besplatan novac iz EU. Hrvatska plaća veću članarinu nego što realno povlači sredstava natrag – od 2015. do 2017. Hrvatska je u EU proračun uplatila oko 10 milijardi kuna (2017. je članarina iznosila preko 3,3 milijarde a 2018. gotovo 3,7 milijardi kuna), dok joj je iz evropskih strukturnih i investicijskih fondova isplaćeno svega 5,5 milijardi kuna.[10] Poznato je da je iznos koji se može „dobiti” iz EU fondova (oko 85 milijardi kuna u razdoblju od 2014. do 2020.) osjetno manji od ukupnih hrvatskih investicija, u privatnom i javnom sektoru, u samo jednoj godini prije krize.[11]

Novac koji se „dobije“, dakle, iako se može trošiti na korisne stvari (kao što je npr. infrastruktura, školstvo i sl.), zapravo je naš novac, tj. samo dio našeg novca koji smo uplatili u proračun EU. Veće, jače i dobro organizirane države (kao Poljska) uspijevaju dobiveni novac upotrijebiti kao nadopunu već planiranim aktivnostima. Slabije, manje i birokratski neorganizirane države kao što su Hrvatska ili Bugarska u startu ostaju bez velikog dijela za njih predviđenog novca jer ne uspijevaju napisati dovoljan broj projekata, a i dio koji dobiju zapravo rasipaju na toj državi često nepotrebne aktivnosti, što znači i rasipanje novca.

Dobar dio projekata zapravo služi provođenju zakona i strateških planova EU (npr. liberalizacija energetskog sektora, izgradnja određenih cestovnih pravaca i sl.), koja pak ponajprije gleda interese krupnog kapitala u razvijenim zapadnim zemljama EU. Bruxelles nam po svom nahođenju diktira kako ćemo taj svoj novac trošiti. Tako zapravo pojedine države članice troše svoj novac (jer se većina projekata sufinancira, tj. države moraju same namicati dio novca), vrijeme i resurse svoje birokracije i javne uprave na projekte koji nisu nužno u interesu samih tih zemalja. Tzv. oportunitetni trošak s EU fondovima znači da smo s tim fondovima moguće propustili priliku da razvijamo domaću industriju s višestrukom multiplikacijom (vezanjem drugih industrija i usluga), kao što je brodogradnja, ograničivši se na ono što ti fondovi dozvoljavaju a u što nas Evropska komisija, zapravo, gura.

EU fondovi rijetko što financiraju 100 %. Vrlo često Hrvatska mora platiti 10 %, 20 % ili više troškova sama, a postoji i institucija predfinanciranja gdje zemlja sama plaća 100 % troškova pa tek naknadno dobiva refundaciju od EU. U svim tim slučajevima Hrvatska se mora zadužiti kod banaka da bi namakla ta sredstva – a banke su većinski u privatnom stranom vlasništvu razvijenih zemalja iz EU, čime pogodujemo inozemnim ekonomijama. Također, kada se sredstva i dobiju (npr. za kupnju tramvaja, spremnika za otpad i sl.), evropske propozicije propisuju da se ona moraju utrošiti na točno određen način, tj. kupovati od točno određenih proizvođača, što u praksi znači da će Hrvatska svojim novcem (koji je „dobila“ iz fondova EU) morati kupovati recimo nizozemske kante za smeće ili njemačke tramvaje, čime se opet pogoduje industrijama najrazvijenijih zemalja jezgre Evropske unije. U cjelini gledano, korištenje evropskih fondova zapravo vodi samo reprodukciji ekonomskih nejednakosti u EU i daljnjem razvoju ekonomija već razvijenih zemalja, a na štetu nerazvijenih zemalja periferije EU.

Treba dodatno napomenuti da EU kroz financiranje udruga civilnog društva, pojedinačne društveno korisne projekte i sl., među ostalim, gradi svoju društvenu legitimaciju – recimo, ako većina NGO-a u nekoj zemlji ovisi o EU fondovima, teško je očekivati da će ti isti NGO-i biti kritički raspoloženi prema EU.

EU i korupcija

Prije ulaska u EU, često se kao argument iznosilo to da će ulazak u EU iskorijeniti korupciju u Hrvatskoj. Nakon ulaska nam je potpuno jasno da se to nije dogodilo, kao i to da nema naznaka da će se to dogoditi.

Institucije EU često su govorile protiv korupcije u Hrvatskoj (i drugim zemljama pristupnicama) kako prije, tako i nakon ulaska u EU. No takav antikorupcijski stav, osim što je čisto retorički neizbježan, ne potječe iz nekakvih "civilizacijskih dosega", "načelne netolerancije korupcije" ili sličnog. Tvrditi da u razvijenim zemljama EU nema korupcije znači biti u potpunosti naivan. Korupcija je u mnogim sferama gospodarstva i politike jednako prisutna i u EU kao i kod nas, samo što se ondje događa na drugačije načine i sa specifičnim lokalnim posebitostima. Dovoljno je primjerice istaći financiranje nekih mafijaških poduzeća preko fondova EU, što je razotkriveno prije nekoliko godina, ponašanje finske tvornice oružja Patria u Sloveniji (afera s potkupljivanjem) prije nekoliko godina, različite afere austrijske Hypo banke, afere u njemačkoj autoindustriji itd. Poznata je afera s predsjednikom Evropske komisije Jean-Claudeom Junkerom koji je kao premijer Luxemburga osigurao manje poreze tvrtkama kao što su Amazon, Apple i Pepsi – ukupno „zaštitivši” preko 300 kompanija.

Ono protiv čega se puno teže boriti – a svugdje je prisutno je sistemska korupcija. Sistemska korupcija dio je samog neoliberalnog sustava koji EU promiče, a kojemu su u osnovi interesi kapitala (dominantno krupnog kapitala iz zapadnih razvijenih zemalja EU) na štetu većine društva. Sistemska korupcija reproducira moć elita i nejednakost – prije svega klasna nejednakost. Čak i kada bi se sve provodilo po zakonima te kada nezakonite, izravne, korupcije ne bi bilo, to ne znači da istinska korupcija, korupcija samog sistema i dalje ne bi bila prisutna. Postoji i izraz „revolving door” koji najbolje ilustrira razmjere „prihvatljivosti” korupcije. Izraz se odnosi na praksu u kojoj najviši menadžeri privatnih banaka prelaze direktno na najviše pozicije ministarstva financija ili postaju savjetnici predsjednika.

Antikorupcija je deklarativno posthladnoratovski neprijatelj broj 1. Ona je legitimacija i tehnokratskim i konzervativnim populistima kao što je u Italiji Pokret pet zvijezda. No korupciju nije moguće promatrati bez konteksta – potrebno je politizirati korupciju (ne moralistički ni tehnokratski), te isključiti izvore sistemske korupcije – moć elita i nejednakost! Potrebno je oduzimanje moći elitama i državnom aparatu, te građenje demokratske kontrole kroz masovnu mobilizaciju i povećavanje dosega demokracije i demokratskih praksi odlučivanja

NATO

NATO je do 1991. služio kao vojna organizacija Zapada za potrebe Hladnog rata. Nakon raspada SSSR-a mnogi su smatrali da ni NATO više nema smisla, no on je ipak opstao, a 2009. mu se pridružila – nedemokratski, bez referenduma – i Hrvatska. NATO je, unatoč frazama o „sigurnosti“ i „zajedničkoj suradnji“, primarno vojna ekspozitura SAD-a kroz koju se provode geostrateški i geopolitički interesi ponajviše Washingtona (unatoč retoričkom distanciranju novog predsjednika SAD-a Donalda Trumpa), a onda i drugih velikih zapadnih sila. Hrvatska za tim „zajedničkim stolom“ u realnosti nema nikakvo pravo glasa i poslušnički provodi i zagovara vanjsku politiku kakvu kreiraju jači od nas. U okviru NATO-a već više od desetljeća sudjelujemo u okupaciji Afganistana (tzv. „mirovnoj misiji“), a što plaćamo 55 milijuna kuna godišnje, te još 33 milijuna kuna za „ojačanje prisutnosti NATO-a u Poljskoj“, misiju na Kosovu 24 milijuna kuna, a u 2019. godini se uključujemo u novu misiju – onu u Iraku koja će nas koštati 4,3 milijuna kuna (sve misije godišnje ukupno 121 milijun kuna). Kao članica NATO-a bismo navodno trebali biti sigurniji, no zapravo smo, kao američki i zapadni saveznici, samo potencijalno izloženiji mogućim terorističkim napadima te se, bez ikakve koristi za Hrvatsku a još manje iz nekakvih etičkih načela, u svim svjetskim konfliktima pozicioniramo na jednu stranu. Prije ulaska u NATO, politička elita obećavala nam je, kao i prije ulaska u EU, med i mlijeko – u deset godina našeg članstva teško je bilo uočiti ikakav pozitivan aspekt članstva. Radnička fronta zalaže se za istupanje Republike Hrvatske iz NATO-a, kao vojno-imperijalističke poluge SAD-a i drugih zapadnih sila jer se članstvo u Sjevernoatlantskom savezu ne može opravdati ni etički ni ideološki, a još manje ekonomski i sigurnosno. Predsjednica kao "vrhovna zapovjednica oružanih snaga RH" ima mogućnosti utjecati na politiku Republike Hrvatske prema ovim pitanjima. Tu bismo funkciju koristili za zalaganje za demilitarizaciju društva, smanjivanje financiranja vojske, istupanje iz NATO-a i povlačenje hrvatskih vojnika iz vojnih misija. Treba pritom napomenuti da istupanje iz NATO-a i vođenje samostalne vojno-obrambene i vanjske politike ne bi Hrvatsku dovelo ni u kakav poseban položaj – dovoljno je spomenuti da npr. ni Austrija, Švicarska, Irska, Švedska i Finska nisu članice NATO-a.

BiH i postjugoslavenske zemlje

Vanjskopolitički odnosi Republike Hrvatske s većinom postjugoslavenskih susjednih zemalja – Slovenijom, BiH i Srbijom – uglavnom se mogu opisati kao turbulentni. Retorika je često usijana, a konflikti prije pravilo nego iznimka, pri čemu treba napomenuti da za to odgovornost ne snose samo hrvatske političke elite nego i političke elite ostalih postjugoslavenskih zemalja, koje uglavnom zajedno veže kompradorska politika (politika u korist stranih ekonomija i političkih elita, a ne većine društva u svojoj zemlji) te nerijetko nacionalistička i ksenofobna huškačka retorika.

Radnička fronta se oštro suprotstavlja takvoj politici svih političkih elita na području bivše Jugoslavije i zalaže se za suradnju i solidarnost među svim spomenutim zemljama na principu zajedničke koristi i razvoja. To ne znači da je RF protiv kritike npr. desničarskih vlasti i nacionalizma u Srbiji, no takva kritika može biti vjerodostojna isključivo u kombinaciji s domaćom antinacionalističkom politikom. Ne može se vjerodostojno kritizirati npr. pročetnički revizionizam u Srbiji a istovremeno zatvarati oči pred proustaškim revizionizmom u Hrvatskoj ili ga, još gore, sâm poticati.

Posebno treba promijeniti odnos prema Bosni i Hercegovini, koja je, zbog prisutnosti etničkih Hrvata kao konstitutivnog naroda u njoj, u posebnom položaju. Osim što su počeci miješanja RH u rat u BiH bili obilježeni sramotnim stvarima kao što su rat s Bošnjacima, osnivanje koncentracionih logora ili rušenje Starog mosta u Mostaru, žrtve su takve politike u BiH bili u velikoj mjeri i sami etnički Hrvati, pogotovo u srednjoj Bosni i Posavini. Hrvatska, kao i Srbija te bošnjački nacionalisti u BiH, danas u BiH u pravilu podgrijava nacionalističke tendencije koje doprinose samo reprodukciji katastrofalnog stanja te države. HDZ pritom Hrvate u Hercegovini koristi na sličan klijentelistički način kao i u bivšim ratnim zonama u Hrvatskoj, pri čemu se ogromna sredstva slijevaju u BiH, a HDZ za uzvrat dobiva 3 stalna glasa u Saboru i bitne dodatne glasove i na predsjedničkim izborima. RF se zalaže za radikalan prekid s takvom politikom, prestanak miješanja u unutrašnje poslove BiH, prestanak raspirivanja i financiranja etničke mržnje i korištenja dijela etničkih Hrvata u BiH u klijentelističke svrhe.

Podržavanje progresivnih političkih opcija i pokreta u svijetu

Za razliku od dosadašnje vanjske politike RH, koja je u svemu bespogovorno slijedila vanjsku politiku Bruxellesa i Washingtona koja je služila očuvanju statusa quo u svijetu, Radnička fronta zalaže se za blisku suradnju RH s progresivnim vlastima u cijelom svijetu (npr. Portugalom, Bolivijom, mogućom Corbynovom vladom u UK) i progresivnim političkim vanparlamentarnim i neparlamentarnim opcijama u svijetu (npr. s rožavskim Kurdima u Siriji, evropskom, južno- i sjevernoameričkom te afričkom ljevicom itd.). Bez solidarne i prijateljske internacionalne i internacionalističke politike pomaka na bolje neće i ne može biti ni u Hrvatskoj ni u svijetu

Reference

[1]  Eurostat: 4% of EU citizens of working age live in another EU Member State

[2] ETUC: EU East-West wage gap: huge and got bigger 

[3] Eurostat: Estimated hourly labour costs for the whole economy in euros, 2016 Enterprises with 10 or more employees

[4] DW: Ugovori na određeno vrijeme, sezonski i povremeni poslovi

[5] Glas Slavonije: Čak 90% novozaposlenih radnika ima ugovor na određeno vrijeme

[6] Tony Smith: Beyond Liberal Egalitarianism, Brill Leiden/Boston, 2017., str. 209.

[7] Kejnzijanizam ili kejnzijanska ekonomija je naziv za makroekonomsku politiku temeljenu na idejama britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa. Kejnzijanski model je model čija je osnovna karakteristika ideja da odluke privatnog sektora neke nacionalne ekonomije mogu odvesti do neželjenih makroekonomskih efekata, a koji se mogu suzbiti preko javnog sektora, od monetarne politike centralne banke i fiskalne politike vlade kako bi se izbjegla kaotičnost poslovnih ciklusa. Riječ je o miješanoj privredi privatnog i javnog sektora. Kejnzijanizam smatra da privatni sektor prepušten slobodnoj tržišnoj konkurenciji postiže rezultate ispod optimuma, ne postiže pun potencijal iskorištenosti svih faktora proizvodnje, punu zaposlenost i maksimalne moguće ishode. Kejnzijanske politike vladaju sve do kraja 1970-ih i razdoblja neoliberalizma koji daje prednost privatnom sektoru.

[8] Michael A. Lebowitz, The Socialist Imperative, Monthly Review Press, New York, str. 171.

[9] Michael A. Lebowitz, The Socialist Imperative, Monthly Review Press, New York, str. 193.

[10] Jutarnji list: U 2017. dobili smo gotovo 2 milijarde kuna manje od planiranog

[11] Novi list: Iluzije o fondovima EU