Poništavanje svih privatizacija kod kojih su uočene nepravilnosti, nepoštivanje zakona ili pogodovanje. Konfiskacija sve zarade i imovine političke i ekonomske elite stečene na kriminalan način ako stečena imovina pojedinca nije u skladu s njegovim legalno prijavljenim prihodima. Ta sredstva preusmjeriti u pokretanje proizvodnje te projekte od neposrednog interesa za radnike i siromašne.

U Jugoslaviji je s obzirom na vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju prevladavalo društveno vlasništvo – što je značilo da su poduzeća (firme, banke, tvornice, hoteli, trgovine itd.) mahom pripadala čitavom društvu, tj. svim stanovnicima. Tako je 1990. u Hrvatskoj 98% radnika radilo u poduzećima u društvenom vlasništvu. Prve su privatizacije započele još 1989, no do glavnog privatizacijskog procesa dolazi nakon 1990. donošenjem zakona o pretvorbi i privatizaciji. Pretvorbom je društveno vlasništvo pretvoreno u državno (što je bio čak i formalno-pravno proces vrlo upitne valjanosti), da bi se onda to državno vlasništvo postupno počelo privatizirati – taj postupak još nije izvršen do kraja. Privatizacija znači da su poduzeća, koja su prije toga pripadala svima (čitavom društvu), prepuštana u vlasništvo pojedincima – u pravilu dobro povezanim s tadašnjom i prethodnom političkom elitom, vrlo često ne poštujući čak ni tadašnje zakone, a u pravilu za nikakve ili sitne novce. Sve u svemu, taj je proces na kraju doveo do toga da umjesto situacije u kojoj imovina u zemlji pripada svima podjednako dobijemo situaciju u kojoj ta imovina na potpuno netransparentan i nedemokratičan način prelazi u ruke 1% ljudi, koji je, ako je već u potrazi za lakom zaradom nisu odmah i uništili (što se često događalo), koriste za stvaranje privatnog profita. Tako zarada od svih poduzeća u zemlji više ne ide u džep čitavog društva, nego u džep novostvorenih kapitalista, pri čemu se, radi ostvarivanja privatnog profita, i povećava eksploatacija radnika, koji usto gube čitav niz svojih prava i povlastica. Državna je revizija početkom 2000-ih pokazala da je, među istraživanim predmetima (u koje nisu bili uključeni najveći igrači), bilo oko 95% privatizacija u kojima su uočene različite nepravilnosti. Dakle, privatizacija ne samo da nije bila legitimna (jer se ne može opravdati predavanje onoga što je pripadalo svima u privatne ruke manjine), nego u većini slučajeva nije bila čak ni legalna (tj. izvedena po tadašnjim zakonima). Iako se u javnosti, čak i među političkom elitom, često govori o „privatizacijskoj pljačci“, dosad nijedna vlast nije pokazala ni najmanje namjere da taj problem riješi (što je razumljivo jer bi onda morali osuditi i sami sebe i svoje najveće donatore i sponzore). Poništavanje svih privatizacija u kojima je bilo nepravilnosti i pogodovanja mora biti jedan od prvih poteza progresivne vlasti (to ne znači da su privatizacije u kojima nije bilo nepravilnosti zato legitimne – riječ je jednostavno o strateškom pozicioniranju i prioritetima). Kojom će dinamikom takvo poništavanje vršiti ovisi o političko-pragmatičkim okolnostima – „tranzicija“ (tj. proces privatizacije) kod nas traje već skoro 25 godina i još uvijek nije sve do kraja privatizirano pa je logično da se i obrnuta putanja ne bi mogla izvršiti u jednom danu. Također, poseban će politički problem (zbog neizostavnih vanjskih političkih i drugih pritisaka) svakako biti i renacionalizacija poduzeća koje su sad u stranom vlasništvu – stoga tu treba biti pragmatičan i oprezan, npr. sklapajući strateške privremene saveze s drugim zemljama – imale one progresivne vlasti ili ne – radi korištenja međunarodnih sukoba, trzavica i slabosti u svoju korist i sl. Nažalost, kako su mnoga poduzeća u procesu privatizacije uništena (jer su novi vlasnici za cilj imali samo brzinsko bogaćenje, a ne kapitalistički nastavak proizvodnje), u dosta slučajeva se više nema što deprivatizirati. No zato je potrebno zaplijeniti sva novčana sredstva stečena na takav način – bez obzira je li riječ o imovini u Hrvatskoj ili u inozemstvu, o tajnim računima, o sredstvima prebačenima na članove obitelji, imovini uloženoj u druge poslove i sl. Općenito, treba zaplijeniti svu imovinu za koju njezini vlasnici ne mogu dokazati kako su je legalno stekli – za takvo što postoje legalni presedani (npr. u vidu američkih pa i EU antimafijaških zakona) čak i u okviru buržoaskih zakona (što ne znači da treba zauvijek ostati u uskim okvirima buržoaskoga prava). Jednostavnije rečeno – tko god od „tranzicijskih pobjednika“ (tajkuna, političara itd.) ne može dokazati na koji je način legalno (iako legalno ne znači nužno i legitimno), kroz svoje redovne prihode, stekao određenu imovinu (kuće, vile, aute, vikendice, stanove itd.) treba automatski bez nje i ostati. Riječ je zapravo o tehnički razmjerno jednostavnom postupku za koji je samo potrebna politička volja. Sva tako nacionalizirana imovina će onda biti korištena u svrhu poboljšanja socijalne situacije i proizvodnje – npr. zaplijenjena novčana sredstva će biti korištena za otvaranje novih društvenih poduzeća, zaplijenjene vile i zgrade će biti pretvarane u radnička odmarališta, studentske ili staračke domove i sl.

Država ima pravo nacionalizirati sva krupna poduzeća od vitalnog društvenog interesa.

Neosporno je da svaka zemlja ima pravo nacionalizirati bilo koje poduzeće na svom teritoriju (ponajprije je tu riječ o krupnim poduzećima) ako je riječ o poduzeću (npr. bankama, energetici, naftnim ili telekomunikacijskim kompanijama i sl.) koje ima stratešku tj. ključnu ulogu u ekonomije određene zemlje. Privatni interesi pojedinih korporacija ili vlasnika nikako ne mogu biti važniji od interesa čitavog društva tj. radnika pojedine zemlje. Naravno, kao što je poznato i iz povijesti ali i recentnijih događanja (npr. u Argentini, Boliviji ili Venecueli) prilikom nacionalizacije pojedinih poduzeća u stranom privatnom vlasništvu (pogotovo kada je riječ o eksproprijaciji bez naknade ili s jednostranim određivanje naknade od strane pojedine vlade) može doći do političkih problema zbog intervencije stranih (prokapitalističkih) vlada. Stoga tu, unatoč jasnim načelnim stavovima, treba svakako biti pragmatičan i taktički vješt te dobro politički pripremiti teren prije pojedine nacionalizacije – bez obzira je li tu riječ o traženju saveznika izvana (bilo da su posrijedi vlade ili društveni pokreti), pravnih začkoljica, unutrašnjim političko-ekonomskim pritiscima na kompanije u stranom vlasništvu prije preuzimanja i sl.

Ukidanje prava na nasljedstvo poduzeća i kapitalne imovine stečene u procesu pretvorbe i privatizacije. Na taj način onemogućiti legitimiranje sredstava stečenih za vrijeme pretvorbe i privatizacije.

Sprječavanje nasljeđivanja (uključujući i ono retroaktivno – na već provedene slučajeve nasljeđivanja) nekoć društvene a danas privatizirane imovine je jednostavan a efikasan način kako spriječiti prolongiranje društvene nepravde izazvane privatizacijom. Dakle, ako iz bilo kojih razloga određeno privatizirano poduzeće ne bi bilo već povraćeno u društveno vlasništvo, ono svejedno nikako ne bi moglo biti naslijeđeno, nego bi po smrti prvobitnog privatizacijskog vlasnika (ili više njih) bilo automatski vraćeno u društveno vlasništvo.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found