Brodogradnja - radničko upravljanje i državne subvencije


Kako dalje?

Ono što se upravo zbiva u Uljaniku i 3. maju – nesigurnost među radnicima oko toga kako dalje, zahtijeva nešto širu refleksiju na procese koji su ovom stanju prethodili.


Na žalost, čini se da je sada, kada je došlo do smjene Uprave u Uljaniku stanje prilično loše. Da se radnici počinju dijeliti na one koji vjeruju novoj Upravi i one koji joj ne vjeruju, a oni koji su zbilja odgovorni – vlada, Bruxelles, lokalna vlast, tajkuni su pušteni na miru, pritisak prema njima je splasnuo. Moguće da je riječ o time out-u, no loše je da se radnici međusobno optužuju. Time se čini da je sama koncentracija jedino na smjenu Uprave, bila relativno naivan potez, ako se očekivalo da će to riješiti sve probleme.


Radnici uče kroz svoje borbe - "demokracija u praksi, demokracija kao praksa i demokracija kao protagonizam", kako je to sloganom sažeo Lebowitz - protagonistička demokracija na radnim mjestima, susjedstvima, u zajednicama, demokracija je ljudi koji se kroz borbu transformiraju u revolucionarne subjekte 1).
Neki su na ljevici, pomno prateći tu borbu radnika za plaće ali i za brodogradnju općenito, inzistirali na tome da ljevica takav demokratski protagonizam treba poticati, ali da pri tome sama ne smije ići dalje od zagovaranja organiziranja radničkih stožera. Smatralo se da ne valja elaborirati i prejudicirati neke korake koji su ključni za brodogradnju kao što su bili istaknuti zahtjevi Radničke fronte - stavljanje svih škverova u javno vlasništvo, preuzimanje upravljačkih paketa ili eksproprijacija onih koji su na upitne načine došli u vlasništvo škvera; postavljanje brodogradnje kao strateške državne industrije uz planiranje proizvodnje i razvoja.

Vraćanje škverova radnicima

Sada se pokazuje da su upravo ti koraci ključni – bez državnog subvencioniranja brodogradnje i radničkog upravljanja procesima brodogradnja u nas ne može dalje.


U Vladi kažu da su im što se tiče brodogradnje "vezane ruke", no ipak postoje mnoge stvari koje Vlada može učiniti. Prije svega, u EU postoje primjeri javnog vlasništva ili primjeri u kojima država postaje dioničar prethodno privatnog poduzeća. U svijetu sve vodeće brodograđevne velesile financiraju svoju brodogradnju. Recimo u Italiji Cassa Depositi e Prestiti drži 100% Fintecna koji za uzvrat ima udio u Fincantieriju - a CdP kontrolira talijanska vlada (82%). Macron je također najprije nacionalizirao STX (Chantieres de l'Atlantique) da bi postigao dogovor oko vlasništva 51% za Fincantieri s većinom javnog vlasništva i 34,34% direktne kontrole francuske države. Dakle, država može kupovati dionice u privatnim poduzećima, i direktno i kroz javne alate – banke koje kontrolira. Francuska vlada tako je spriječila urušavanje Psa-Peugeot kupujući 14% njegovih udjela za 800 milijuna eura. Također, njemačka država drži udjele u Volkswagenu (19,9%).
Osim toga, postoje vrste državne pomoći koje u koliziji s EU pravnim okvirom (a definira ih dokument 'Framework on State Aid to Shipbuilding' (2003/C 317/06)) 3 - od pomoći za istraživanje i inovaciju do pomoći za zapošljavanje, davanja izvoznih kredita i pomoći za razvoj.


Iako je osnivanje stožera važan korak prema tim zahtjevima, no sam stožer, ako se na njemu ostane, može postati i uteg i predmet novog nejedinstva, ukoliko nema polit-ekonomske refleksije ovih koraka, kao i ukoliko se sam stožer ne nastavi koristiti svojim mehanizmima radničkog odlučivanja. Stožer i sada, nakon što je u Uljaniku utjecao na smjenu Uprave i na izbor nove Uprave, treba održavati plenume, skupove na kojima će radnici razgovarati i odlučivati o daljnjim koracima. Ukoliko sadašnja Uprava nastavi s planovima prethodne Uprave (plana s nekretninskim biznisom u srcu brodogradilišta) i ne bude obavještavala radnike o svim potezima i slušala zahtjeve radnika – onda radnici nemaju razloga da ne zahtijevaju smjenu i ove Uprave.


Nesumnjivo je organizacija radnika ključna i tu nema dvojbe da je organiziranje stožera potaknulo važne procese, te da se demokratski protagonizam treba oslanjati upravo na okupljanje i samoorganizaciju radnika. Prije svega, organiziranje stožera za obranu je izvršilo pritisak na sindikate da krenu raditi svoj posao, da se založe za prava radnika i da ne odustaju od štrajka. Stožer je zaslužan i za smjenu Uprave Uljanika, kao i ulazak radnika u Nadzorni odbor i dolazak nove Uprave.


No, sada se pokazalo da smjena Uprave nije dovoljna, da se brodogradnja ne može pokrenuti jer je stanje u brodogradilištu loše, jer nema novaca za plaće, jer nema novaca za materijal. Jedini način da se devastirana brodogradilišta vrate u život je da radnici preuzmu brodogradilišta, a da država financira brodogradnju.


Radnici su se organizirali u Stožer koji mora funkcionirati kao oblik radničkog samoupravljanja – nova "radnička" Uprava treba raditi kao ispostava radnika, a radnici moraju radnički upravljati. Radnici bi trebali poticati solidarnost u svojim redovima, te pokrenuti proizvodnju na najracionalniji način (da oni koji nemaju trenutno posla pomažu onima koji rade) ali tako da to radnici sami organiziraju.


No ključno je da radnici pritisnu Vladu zahtjevom da država mora preuzeti nadzor i poticati brodogradnju, kao i popratne industrije. Nalazak novog strateškog partnera, a pogotovu prenamjena dijela Uljanika za nekretninski biznis, znači samo nastavak procesa koji su započeti privatizacijom gdje su strateški partneri u posao ušli zbog nekih drugih interesa, ne zbog brodogradnje.


Brodogradnja je u Evropi u krizi, a naši škverovi su potpuno osiromašeni, popratna industrija uništena, tako da je profit od brodova slab, a brodogradilišta nemaju osnovna sredstva za rad, iako su neka imala zavidnu listu narudžbi. U takvoj situaciji nalazak načina da država i radnici preuzmu brodogradnju je jedino rješenje.

Osnivanje stožera tek je prvi korak u borbi za brodogradnju


Stožer koji je osnovan u 3. maju pokazuje kako je isticanje jedinog zahtjeva – osnivanja stožera kratkovidan potez. "Krizni stožer" 3. maja prava je parodija takvog, uistinu, "načelnog" pristupa jer su u taj "krizni stožer" uključeni ni manje ni više već dvojac Komadina-Obersnel, župan PGŽ i gradonačelnik Rijeke, koji su radnicima ponudili najprije autobuse za prosvjed u Zagrebu i tako i materijalno ne samo simbolički skrenuli radnike na "drugu adresu". Idući korak bio je također karitativan – osnivanje socijalnih fondova za radnike. Komadini i Obersnelu sudjelovanje u Stožeru pomaže da manipuliraju radničkim buntom, a da im je cilj bio održanje brodogradnje, na svojim pozicijama za brodogradnju su odavno mogli puno toga učiniti.


Ulazak radnika u Upravu Uljanika, pak, pokazuje također kako sami predstavnici radnika ne mogu puno učiniti, te kako je potrebna i šira, plenumska podrška i državna intervencija. Pitanje je može li nova uprava Uljanika, u postojećem političko-ekonomskom okviru, koji je zadan briselskim ugovorima, ali i općom klimom protiv državnog intervencionizma, puno toga učiniti. No pritisak na državu da intervenira i subvencionira brodogradnju u trenucima nelikvidnosti (da bi kroz poreze vratila sve uloženo, a putem tzv. multiplikatora postigla pozitivan učinak na čitavu ekonomiju) trebao bi biti jasno izražen radnički zahtjev4.


Ljevica pak ne treba zazirati od jasnog artikuliranja političko-ekonomskih rješenja, a pogotovu ne od elaboracije prednosti radničkog samoupravljanja i državnog intevencionizma u postojećim odnosima centra i periferije Evrope. Ideja da ljevica sama treba reterirati na pričuvne položaje što se tiče njezinih polit-ekonomskih zahtjeva je duboko pogrešna, ali česta pojava, pa se ponekad čini da ljevičari samo vole zamišljati novo društvo dok ga se ni sami ne usude ostvarivati. Ono što se označavalo "radikalnim" sada uistinu predstavlja jedini konkretan zahtjev u odnosu na alternativu, a alternativa je gubitak radnih mjesta i gašenje brodogradnje u Hrvatskoj.


Rezultat organizacije Stožera i izlučivanja radnika kao radničkih predstavnika u Upravu Uljanika kao konačnog horizonta borbe, može biti koban. Radnici se u Uljaniku sada međusobno optužuju, predstavnici radnika pokušavajući ostvariti temeljni zahtjev – isplatu plaća, manevriraju između vlade i radnika, primirujući radnike i zagovarajući povratak na rad i prekid štrajka, iako je isplaćen samo minimalac. Ti radnici su optuženi zbog "izdaje" radničkih interesa. Tako su vladajući – vlada, lokalna vlast, privatni interes, a teleskopski i evropska birokracija – dobili poštedu, a tako u konačnici mogu dobiti i utakmicu.


Što se tiče realnih i nerealnih zahtjeva, konkretnih i apstraktnih programa – potrebno je na odvojenost i razjedinjenost radnika odgovoriti na razuman način. Da bismo shvatili uvjete koji stoje iza koncepta "poštenja" u danom trenutku, što jest a što nije pošteno prema radnicima, potrebno je prijeći s "moralne ekonomije radničke klase" prema političkoj ekonomiji radničke klase. Dakle umjesto zahtjeva za "realnu" plaću za rad, potrebno je postaviti zahtjev za proizvodnju koju zanima interes zajednice, proizvodnju usmjerenu na potrebe, a ne na profit pojedinaca.

Linkovi:
1) Lebowitz, Michael A. (2015) The Socialist Imperative. From Gotha to Now, New York: Monthly Review Press, str. 172.
2) https://radnickafronta.hr/citaonica/clanci/898-zahtjevi-rf-a-i-poziv-na-odlucni-otpor-unistavanju-brodogradnje
3) https://radnickafronta.hr/citaonica/clanci/940-vezane-ruke-ili-kvislinzi-u-procesu-unistavanja-brodogranje
4) https://radnickafronta.hr/citaonica/clanci/882-koliki-je-znacaj-brodogradnje-za-ukupnu-ekonomiju