Je li "start-up poduzetnik"—radnik?
Kapitalizam je sustav u kojem kapitalist ulaže novac, strojeve za proizvodnju i materijal, dok radnik ulaže svoj rad, intelekt, svoje meso, krv i tijelo, s obzirom da nema ništa drugo za uložiti. Čini se da se sa start-up modelom prevladavaju donekle ograničenja klasičnog odnosa kapitalist–radnik. Kapitalist postaje "poslovni anđeo" a radnik kreativac koji ipak ima neka osnovna sredstva za uložiti i osnovne alate za rad (računalo). No start-up model predstavlja klasičnu eksploatciju i korak naprijed modifikacijama kapitala protiv radnika i radništva.
Start up je uspješno pokrenut posao koji pokreće malo poslovno poduzeće, čiji proizvod preuzima veliko poduzeće, ukoliko se posao u začetku, pokaže uspješnim. Iako se čini kako veliko poduzeće plaća "poštenu" cijenu malom, dodatna vrijednost je ono što motivira razmjenu, a ne pomoć i solidarnost. Kapitalist očekuje (makar) u kasnijim poslovnim razdobljima povrat uloženog uz kamate. Tako, iako postoji niz novinâ, sve što kapital organizira u modernom svijetu još uvijek je izvedeno iz otuđenog rada (Brown, 2016)1.
Kapitalist postoji samo i kroz višak vrijednosti koji se pojavljuje kao rezultat rada. No vrijedi li klasičan oblik eksploatcije i danas ako govorimo o fleksibilnom radnom vremenu? Vrijednost rada se u kapitalizmu dogovara putem prosječnog vremena potrebnog za proizvodnju proizvoda neophodnih za život (nužno potrebno radno vrijeme) koje je plaćeno nadnicom. Dodatno radno vrijeme je vrijeme koje prelazi nužno radno vrijeme i ostaje neplaćeno i otuđeno radniku. Recimo da radnik radi 4 sata da bi vratio uloženo, a 4 sata da proizvede višak vrijednosti—tih 4 sata predstavljaju eksploataciju. To je vrijeme prisvojio kapitalist. Danas se čini da je riječ s jedne stane o globalnom povećanju radnih sati (radimo više od srednjovjekovnih seljaka2), a s druge o većoj "slobodi" raspolaganja tim satima—radnici samo odlučuju kada će raditi.
Start up model ne znači samo fleksibilizaciju radnih sati—radnik uopće niti nije zaposlen u klasičnom smislu (8-satno radno vrijeme, ugovor o radu, nadnica) već potpuno samostalno pokreće posao, posjedujući neka sredstva za proizvodnju (računalo) i osnovna sredstva za puku biološku reprodukciju (ušteđevina, roditeljska skrb i sl.). No opet—s jedne strane imamo nešto što prividno predstavlja promjenu u odnosu na klasičnog industrijskog radnika—radnik posjeduje neka sredstva za proizvodnju—a s druge upravo sva osobna imovina može biti izgubljena ukoliko se radniku izjalovi posao. Sve se snage od radnih sati do sredstava za proizvodnju i osobne ušteđevine upogonjuju kako bi kapitalist lakše došao do zarade. Sve to kapital prisvaja jednom i ako se start-up posao pokaže profitabilnim. No ako se ne pokaže profitabilnim, cijenu rizika u potpunosti plaća radnik—pokretač start-upa.
Hrvoje Prpić domaći kapitalist koji se naziva poslovnim anđelom tu je intenciju kapitalista da otuđi sav rad radnika lijepo ilustrirao: "U start-upovima se traži povrat puta 100 ili puta 1000 i to kažete da ste pogodili znači vi gađate konstantno takav nekakav puta 100 pa pogodite ne znam recimo u 40, 50 start-upa uložite i onda jedan bude taj koji ste pogodili"3. Svima je naravno jasno da ulaganje "poslovnih anđela" nije dobročinstvo, no očito je da usprkos tome ono nastavlja djelovati kao da ono to jest. Da bismo poslovne anđele nazvali njihovim pravim imenima ne trebamo izmišljati neke nove nazive—oni se zovu kapitalistima—a njihov cilj je kako je to lijepo Prpić opisao da u moru žrtava kapitalizma (40,50 neuspjelih start-upova, što znači promašenih života, propalih ljudi, osiromašenih i istrošenih) izluči one uspješne i to ne kako bi uz fanfare proglasili pobjednika—već kako bi od tih uspješnih oduzeli višak vrijednosti. Anđeli eksploatacije ili jednostavno "kapitalisti" pokreću kotač besmislene ekonomije koja ne proizvodi nego "gađa" i uništava.
Razlike u odnosu na industrijski tip kapitalizma
Postoje i neke novine u odnosu na industrijski tip kapitalizma. No promjene se zbivaju upravo u korist kapitala, a protiv interesa radnika. Nepostojanje stalnog radnog mjesta, stalne satnice i fizičkog mjesta za rad posljedica je kretanja, modifikacije kapitala koji fleksibilizacijom nalazi nove niše uštede—to je ušteda na radniku. Jasan je interes velikog poduzeća u procesu stvaranja viška vrijednosti nakon kupovine start-upa. To se zbiva zato jer radnik nema ta temeljna sredstva koja su mu potrebna za pokretanje posla, baš kao što prvi proleter koji se pojavljuje u povijesti čovječanstva ne postaje "slobodan" zato jer je slobodan od materijalne prisile i egzistencijalne stiske već zato jer je "slobodan" prodavati svoju radnu snagu (za razliku od roba ili seljaka na feudu).
Klasično vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju oduvijek omogućava kapitalistu da otuđuje višak vrijednosti. Iako poslodavac ne prisvaja cijeli profit (višak vrijednosti se raspodjeljuje na kupovinu strojeva, najam, kupovinu materijala za proizvodnju i druge troškove proizvodnje), računica je jednostavna, "što više jedan dobiva, to manje ide drugomu, i obrnuto" (Marx, 1969: 140)4. Danas sredstva za proizvodnju nisu više tako unificirana – ona ne predstavljaju samo osnovni stroj (računalo) već i druge strojeve koji posredno omogućavaju rad (recimo root servere ili mining servere). No i danas kapital teži smanjenju troškova proizvodnje. “To je stalno nastojanje kapitala da se rastegne do krajnjih fizičkih granica, jer će u istom stupnju višak rada, a posljedično i profit koji iz njega proizlazi, rasti (Marx, 1969: 143). Digitalizacija i različiti oblici "nematerijalnog" rada nisu poništili samu strukturu eksploatacije, temeljnog oblika proizvodnje viška vrijednosti, niti su negirali fundamentalni karakter tržišne ekonomije pokretane klasnim odnosima, kao što nisu niti poljuljali odnose kapitalist–radnik.
Na jezičnoj razini možemo primijetiti pokušaj da se ta eksploatacija prevede u neke humanije odnose, te da se odnosi kapitalist–radnik pacificiraju. Kreativac na start-up projektu i "poslovni anđeo" koji će uložiti u njega još uvijek su u antagoniziranim i nepomirljivim odnosima, koliko god se to pokušavalo sakriti. Nije riječ o nekoj globalnoj zavjeri protiv radnika, već strukturalnoj anomaliji—niti anđeo niti kreativac nisu odgovorni zbog ovog odnosa, ali ga niti ne mogu prevladati ukoliko ne prepoznaju temeljni antagonizam. Pacifikacija kreativaca i kreativne klase danas je jedan od osnovnih razloga zašto u društvu prevladava mir između onih koji eksploatiraju i onih koji su eksploatirani. Tomu je tako jer svaki kreativac mašta da će postati anđeo, svaki radnik mašta da će postati eksploatator. To se naravno u nekim slučajevima i zbiva, ali u okrutnom omjeru.
Kao i kod igara na sreću—ni jednom subjektu nije realno vjerovati da će baš on/ona pobijediti i biti u tih 1% pobjednika. Psihologija pak omogućava da shvatimo zašto protivno svim brojkama većina živi u zabludi—duboko povjerenje u osobni napredak stoji u temelju psihe. Zato je razvoj kapitalizma danas osobito perfidan jer s jedne strane radniku oduzima svaku sigurnost, a s druge eksploataciju temelji na povjerenju svakog čovjeka u vlastiti napredak. Zamislimo sliku nekadašnjeg radnika u tvornici kojeg/koju je trebalo tjerati da radi, a njegova/njezina lijenost je bila potpuno ljudska iz perspektive njihove vlastite dobrobiti i razumijevanja vlastitog rada u korist kapitalista i sliku današnjih kreativaca koji se sami dovode do ruba slabo se hraneći, ne spavajući, provodeći sate pred računalima. Ako je kapitalizam nešto naučio iz prošlosti onda je to ta lekcija—da represija može biti kudikamo učinkovitija ako se radnik stavi u prividno slobodan položaj. Jedino je važno osigurati da ta sloboda nije egzistencijalna sloboda već svjetonazorska sloboda.
Društvo koje deklarativno visoko cijeni individualne slobode a temelji se na ekonomskoj nejednakosti—jednostavno reflektira te svoje političke vrijednosti i na oblik ekonomske eksploatacije. Tako eksploatacija nije više antagonizirani oblik otuđenja viška radnih sati, već otuđenje koje cijelog čovjeka dovodi do egzistencijalnog ruba, kako mu/joj ne bi ostali ni oni najnužniji sigurnosni prekidači koji bi mogli osigurati autonomiju od kapitala. Prisvajanje cijelog čovjeka jedna je teoretičarka opisala slikom čovjeka koji danas predstavlja hodajući "komadić kapitala koji traži kredit" (Brown, 2016). Svaki čovjek je start-up radnik, komadić kapitala koji se može unovčiti, a perfidno je to da radnici danas sami mole za taj kredit koji će kapitalu osigurati reprodukciju. Radnici preuzimaju sav rizik za neuspjeh, a kapital uzima samo vrhnje ukoliko ga radnici uspiju proizvesti. Utoliko floskula o kapitalu i kapitalistu koji preuzimaju rizik, danas ne stoji niti nominalno. Kapitalist se uopće ne dovodi u poziciju da mora "goniti" radnika da bude produktivan, radnik mora biti produktivan ukoliko želi živjeti. Tomu je tako upravo zato jer cijenu neuspjeha ne plaća kapitalist već radnik.
Povratak u 19. stoljeće
Razvoj kapitalizma danas podsjeća prije na povratak u 19. stoljeće nego progres 21. stoljeća ako uzmemo u obzir oblike i posljedice fleksibilizacije rada, rad bez sindikata, bez prava na naknadu, volonterski rad koji računa s cijelim bićem radnika i radnice, što u konačnici predstavlja i oblik borbe za puku egzistenciju. Dematerijalizacija, nove vještine, znanje i vrijednost i danas ciljaju eksploataciji viška vrijednosti. Dok su na jednoj strani neograničene dimenzije kapitala koji se cilja širiti, s druge strane se još uvijek nalaze ograničene kategorije—tijela radnika i radnica, njegovih/njezinih osnovnih životnih potreba. Naravno na toj strani nalazimo i neograničenu kreativnost koja, do jedne mjere, uistinu nije vezana uz radne sate. No u svakoj računici radni sati i samoočuvanje radnika vezani su uz čvrstu materijalnost tijela. Nije li sada u ovoj ekonomiji prividno oslobođenoj materijalnosti, više nego ikad važno radničko samoočuvanje—briga za tijelo i um, koji su temeljni akumulatori profita? Emergentne promjene kapitala danas—proizvodnja novih oblika viška vrijednosti upravo su rezultat redefinicije ne na strani kapitala, već na strani "života". Ljudi su fleksibilizirali svoje živote kako bi predanije služili kapitalu—privremenost odnosa reflektira se na neposjedovanje nekretnine, plaću po dogovoru i obavljenom poslu. Prividno slobodne odluke da se emocionalno ne vezujemo, nemamo djecu (jer djeca traže stabilnost) potaknute su ne nekim osobnim već strukturalnim odnosima. Promjena je postignuta "financijalizacijskim preinakama naravi i ciljeva država i nevladinih organizacija, sveučilišta i korporacija, start up programa i društvenog života" (Brown, 2016).
1. Brown, Wendy (2016) “Marxism for Tomorrow”, Dissent, zima. ↩
2. Pavelski, Joel (2013) “Medieval peasants got a lot more vacation time than you: economist”, New York Post, New York. ↩
3. N1 Pressing: HrvojePrpić. ↩
4. Marx, Karl (1976) Capital. A Critique of Political Economy. Volume 1, New York: Penguin Books. ↩