Neoliberalizam i ideologija

Autor: Branislav Maričević

Neoliberalizam je termin koji se vrlo često koristi no u mnogim slučajevima je nejasno da li sam termin označava ekonomsku teoriju, političku strategiju ili povijesni period. Između ostalog, neoliberalizam je naziv za set ekonomskih ideja koje najbolje karakteriziraju tri bitne odrednice: privatizacija, deregulacija i liberalizacija tržišta. Ideje su svoju punu ideološku legitimaciju dobile Washingtonskim konsenzusom 1989. godine kada su svjetske financijske institucije (MMF, Svjetska banka i WTO) definirale ekonomske smjernice koje su prema njihovom mišljenju bile nužne kako bi se države globalnog Juga oporavile od ekonomske krize.

Sam termin nastao je 1938. godine u Parizu na konferenciji na kojoj su sudjelovali između ostalih i dva glavna proponenta ideje (Friedrich Hayek i Ludwig Von Mises) o tržišnom natjecanju kao temeljnoj karakteristici društvenih odnosa. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata pa sve do 70-ih godina prošlog stoljeća i izbijanja naftne krize, neoliberalizam je tavorio na društvenim marginama budući da je dominantni ekonomski konsenzus bio vezan uz Johna Maynarda Keynesa i njegovu ideju države blagostanja koja se temelji na punoj zaposlenosti , izrazito progresivnim poreznim stopama te aktivnoj ulozi države u pružanju javnih usluga koje bi barem na papiru trebale biti dostupne svima pod jednakim uvjetima.

Naftne krize iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća posljedica su političkih previranja na Bliskom istoku te su rezultirale drastičnim povećanjem cijena nafte što je uzrokovalo i povećanje cijena velikog broja proizvoda pa su tako mnoge zemlje bile prisiljene regulirati potrošnju nafte. (kontrola cijena, redukcija električne energije, vožnja na parne i neparne dane i sl.). U tom razdoblju dolazi do pojave stagflacije – situacije u kojoj su stope inflacije visoke dok su isto vrijeme stope ekonomskog rasta nedovoljne da bi uzrokovale smanjivanje nezaposlenosti.

Nemogućnost kejnzijanske ekonomske politike da odgovori na sve jaču ekonomsku krizu na vlast u tada najrazvijenijim kapitalističkim ekonomijama dovodi Ronalda Reagana i Margaret Thatcher koji su se obračunali sa sindikatima, liberalizirali radno zakonodavstvo, smanjili poreze kapitalistima i započeli privatizaciju državnih poduzeća. Riječ je o procesima koji se ne događaju preko noći već se provode kroz duže vremensko razdoblje (i još uvijek traju) budući da nagle promjene odnosa snaga na štetu radničke klase uzrokuju bunt i odgovor u obliku štrajkova, prosvjeda i političkog mobiliziranja radničke klase koje kapitalistima i političkim elitama ne odgovara.

Neoliberalizam uz sebe veže i određene orvelijanske jezične aspekte pa je tako 'deregulacija' ustvari šifra za regulaciju koja pogoduje krupnim kapitalistima i korporacijama na štetu radničke klase. 'Liberalizacija' ustvari predstavlja ograničavanje nacionalnih ekonomskih politika kako bi se korporativnom kapitalu omogućio lakši ulazak na nova tržišta. Tržište u tom kontekstu predstavlja prirodni fenomen koji je nastao sam od sebe dok je ustvari tržište samo jedan od modela distribucije proizvoda i usluga koje društvo stvara te je kao takvo odraz društvenih odnosa i politike koja se provodi.

Ono što neoliberalizam razlikuje od drugih ideologija je njegova perfidnost i anonimnost koja je ujedno i jedan od razloga njegove moći. Neoliberalizam se najčešće uopće ne smatra ideologijom nego se uzima zdravo za gotovo kao model koji je neutralan i prirodan poput gravitacije. Međutim, posljedice te „neutralnosti“ u obliku ekonomskih kriza i društvenih nepravdi su jasno vidljive.

Danas tako imamo situaciju da globalna nejednakost u svijetu nikad nije bila veća pa je prema izvješćima Oxfama bogatstvo šezdeset dvoje (62!!!) najbogatijih ljudi na zemlji koji zajedno posjeduju više bogatstva od polovine svjetske populacije, u razdoblju 2010-2015 naraslo za 44 posto. U isto vrijeme bogatstvo najsiromašnijih (polovina svjetske populacije) smanjilo se za oko 38 posto.

Za jednu od najduljih ekonomskih kriza u modernoj povijesti koja je započela 2008. na Wall Streetu (i koja još uvijek traje) odgovoran je upravo neregulirani financijski sektor koji je u velikom broju država spašen novcem poreznih obveznika, a trenutno uživa u najvećem transferu bogatstva u privatne ruke u obliku procesa pod nazivom kvantitativno popuštanje. Riječ je o transferu financijske imovine unutar kojeg centralne banke daju financijskim institucijama novac u zamjenu za državne obveznice pa tako imamo situaciju u kojoj su burzovni indeksi na financijskim tržištima na rekordnim razinama dok vrlo mali postotak tog novca dospijeva u realnu ekonomiju.

U aferi Panama papers objavljeno je 11,5 milijuna dokumenata koji sadrže informacije o offshore računima u poreznim oazama više od 140 političara i državnih dužnosnika te velikog broja privatnih osoba i tvrtki. Prema podacima kojima raspolaže Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara off-shore depoziti se procjenjuju na vrijednost između 21 i 31 trilijuna dolara. To je otprilike između trećine i polovine ukupnog BDP-a na planeti.

Ako fokus stavimo na situaciju u Hrvatskoj, državna je revizija početkom 2000-ih pokazala da je, među istraživanim predmetima bilo oko 95% privatizacija u kojima su uočene različite nepravilnosti. Rezultat toga je 260 multimilijunaša koji zajedno imaju imovinu od 170 milijardi kuna. Bespredmetno je i spominjati Sanadera, Linića, Bandića i mnoge druge pripadnike političke elite koji su državni proračun direktno i indirektno oštetili za milijarde kuna u suradnji sa „uglednim poduzetnicima“ , a danas nakon što su ogulili dvije vreće krumpira šetaju na slobodi ili su u pohodu na novi saborski mandat.

Neimanje ideologije koje je danas toliko popularno među političkim strankama koje žele naglasiti svoj „stručni“ i „reformski“ potencijal je prešutno podržavanje statusa quo i ideologije neoliberalizma i ustvari predstavlja legitimiziranje pljačke i inherentne sistemske korupcije. Kad bi me netko pitao da opišem ideologiju koju zastupam jednom rečenicom rekao bih: oduzimanje imovine lopovima i dugotrajni zatvor. Čini mi se puno bolje nego da ih i dalje gledam kako na instagramu ispijaju šampanjac u svojim jahtama i vilama s našim parama.