Autor: Drago Markiša
Kada se govori o Jugoslaviji i jugoslavenskom realsocijalizmu, nerijetko se ide u krajnosti – konzervativci je isključivo kritiziraju iz desne pozicije, dok je oni malo ljevije usmjerenije nekritički brane. No nijedan od tih pristupa nije dobar – ni nekritička jugonostalgija a kamoli konzervativni antikomunizam. Ono što je potrebno je progresivna kritika SFRJ u kojoj bi se uvažila sva realna postignuća – kojih je itekako bilo – ali se ne bi bježale ni od (lijeve) kritike.
Tu je također ključno naglasiti da se SFRJ može realno kritizirati isključivo ako se sagleda u tadašnjem kontekstu. Nemoguće je npr. gledati ubojstva kvislinga i nacifašističkih zločinaca nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji izvan konteksta istih događanja u npr. Francuskoj ili ratnih razaranja saveznika u Njemačkoj, da ne govorimo o bacanju atomskih bombi na Japan. Također, ne može se SFRJ kritizirati za nedostatak npr. slobode govora u doba, recimo, makartizma (1950–1956) ili u doba dok na jugu SAD-a crnci nisu smjeli sjediti u busu zajedno s bijelcima. Slično tome, ako govorimo o nedovoljnoj političkoj demokraciji u SFRJ, kako ne uzeti u obzir to da su žene pravo glasa u SFRJ dobile 1945, dok je u Švicarskoj u svim kantonima to provedeno tek 1991? Kontekst nije nikakva izlika za negativne pojave u SFRJ, nego stvar objektivnosti i realnosti – ne može se jedna zemlja gledati jednim aršinom dok ćemo za druge to previđati.
U svakom slučaju, iz iskustava je jugoslavenskog realsocijalizma – sa svim njegovim uspjesima ali i manama – treba i mora učiti, kako bismo u budućnosti mogli stvoriti bolje društvo od ovoga koje trenutno imamo i u kojoj Hrvatskoj i ostalim postjugoslavenskim zemljama prijeti trajna nerazvijenost na periferiji evropske i svjetske ekonomije. Stoga pogledajmo taksativno neke dobre i loše strane jugoslavenskog realsocijalizma – one koje bi trebalo nasljedovati, makar u nešto drugačijem obliku, i one koje ne bi.
DOBRE STRANE
1) Ekonomski razvoj, industrijalizacija, životni standard...
Poznato je da je Jugoslavija u 1960-ima bila među prvima u svijetu po stopi ekonomskoga rasta i da je vrlo brzo od zaostale, siromašne i agrarne država postala razmjerno razvijena industrijalizirana zemlja. Kapitalistička Hrvatska i dan-danas ima manji BDP nego SR Hrvatska*, manje zaposlenih, veću nezaposlenost i manje realne plaće**.
Naravno, u 1980-ima je došlo do velikih problema (ali su i tada praktički svi ekonomski pokazatelji bili bolji nego danas), no to je u velikoj mjeri bio problem koji je pogađao i kapitalističke zemlje tada (npr. na par-nepar se nije vozilo samo u Jugoslaviji nego i u drugim zemljama), a mnogi su problemi bili uzrokovani i mjerama MMF-a te zapravo neoliberalne politike i sve jačeg kretanja prema kapitalizmu.
2) Društvo vlasništvo, samoupravljanje, jednakost...
Društveno vlasništvo znači da su sredstva za proizvodnju (poduzeća, tvornice, hoteli itd.) u Jugoslaviji pripadali cijelom društvu i da je sve što se proizvelo isto tako pripadalo cijelom društvu, a ne sitnoj kapitalističkoj klasi kao danas. Takvo je vlasništvo – gdje je ekonomija u rukama čitavog društva a ne oligarhije – nesumnjivo demokratičnije nego kapitalističko.
Samoupravljanje pak jednostavno predstavlja demokraciju na radnim mjestima i trebalo bi biti, ako se slažemo da društvo treba biti demokratsko, pozitivna stvar. Kada se govori o nedostatku političke demokracije u SFRJ, treba ipak objektivno priznati da je u SFRJ, s druge strane, bilo demokracije na radnim mjestima, koja danas u potpunosti izostaje. Samoupravljanje je trebalo omogućavati radništvu da se na svojim radnim mjestima može pobrinuti za osiguranje svojih prava – to je ponegdje funkcioniralo bolje, a ponegdje lošije. Jedina zamjerka koja se samoupravljanju može dati jest to da ga je u Jugoslaviji, koja je u samoupravljanju bila svjetski pionir, bilo manje nego što bi bilo poželjno i da ga je trebalo dodatno razvijati. Osim toga, samoupravljanje nikada nije u potpunosti, iako je bilo takvih namjera, bilo provedeno i izvan ekonomske sfere. No, u svakom slučaju, problem nije bio u samoupravljanju, nego u tome što ga je bilo premalo i što nije još bolje funkcioniralo.
3) Zdravstvo, školstvo, društveni stanovi, radnička odmarališta, radnička prava...
Jugoslavenski je realni socijalizam nesumnjivo pružao mnogobrojne pogodnosti radnoj većini – od razmjerno kvalitetnog i solidno organiziranog zdravstva do stalno rastućeg školstva, pri čemu su oba bila za krajnje korisnike besplatna. Usporedimo li to s današnjom situacijom i sve komodificiranijim, privatiziranijim i komercijaliziranijim zdravstvom i školstvom, tu je SFRJ nesumnjivo bila u prednosti.
Isto vrijedi i za društvene stanove. Danas si nitko ne može priuštiti kupovinu stana bez da se zaduži na 30-ak godina kreditom u uglavnom stranim privatnim bankama. U SR Hrvatskoj je u društvenim stanovima na kraju živjela trećina stanovnika i, unatoč nepravilnostima i korupciji koje je i tu bilo u listama za dodjelu i sl., može se reći da je većina radnika, ako već nisu imali otprije svoj stan ili kuću, mogla računati na to da će dobiti društveni stan. Na taj je način stanovanje i stanogradnja u SFRJ bila izmještena s tržišta i praktički zagarantirana bar velikom dijelu društva ako ne i svima.
4) Nezavisna vanjska politika
Titu se može svašta zamjeriti (npr. to što je živio kao nekakav "socijalistički kralj" i što je bio doživotni vođa), no činjenica je da je SFRJ pod njim imala nezavisnu vanjsku politiku, koja je vrlo uspješno balansirala između Zapada i Istoka (i zapadne je kredite, koji su Jugoslaviji trebali, isto trebalo znati dobiti!). Također, SFRJ je imala i velik ugled i utjecaj u svijetu za zemlju svoje veličine. To je potpuno neusporedivo s današnjim postjugoslavenskim zemljama, koje niti imaju svoje vanjske politike niti imaju ikakvog ugleda ili realne snage.
LOŠE STRANE
1) Nezaposlenost, nejednak razvoj...
Manje je poznato da je SFRJ imala dosta problema s nezaposlenosti (pa se zato i onda – a ne samo danas – išlo raditi u inozemstvo). Tom je problemu posvećena i sjajna studija Susan Woodward "Socijalistička nezaposlenost. Politička ekonomija Jugoslavije 1945–1990"***. Također, velik je problem predstavljao i nejednak razvoj zemlje – siromašnije regije SFRJ (poput Kosova) su ostale i dalje relativno siromašne, dok su se najviše razvijale one zemlje koje su i prije 1945. bile najrazvijenije (Slovenija i Hrvatska).
2) Tržište i tržišni odnosi
Za razliku od staljinističkih realsocijalističkih zemalja iz Varšavskog bloka, koje su uglavnom imale, bar do pred kraj svog postojanja, birokratizirano centralno upravljanje ekonomijom, Jugoslavija je, pogotovo od 1965. nadalje, sve više povećavala ulogu tržišta u svojoj ekonomiji i predstavljala je zapravo, što se često zanemaruje, tržišni socijalizam****. No tržište je sa sobom nosilo i brojne negativne posljedice, kao što je npr. već spomenuti nejednak regionalni razvoj ili općenito rast nejednakosti u društvu.
U nekakvom demokratskom socijalizmu budućnosti, kojem ljevica danas teži, naglasak bi trebalo ipak staviti na demokratsko (ne birokratsko/centralističko!) planiranje ekonomije a ne na tržište, tj. trebalo bi težiti ekonomiji koja će funkcionirati s ciljem zadovoljenja svih društvenih potreba, a ne privatnog profita koji se ostvaruje na tržištu.
3) Nedostatak demokracije, nedovoljna sloboda govora, nepostojanje slobode političkog organiziranja...
Iako je SFRJ imala, bar kakvu-takvu, demokraciju u sferi ekonomije (samoupravljanje), nema dvojbe da je demokracije bilo premalo u političkoj sferi (iako je je i tu bilo više nego što se obično smatra). Pravo socijalističko društvo bi trebalo biti (direktno)demokratsko ne samo u ekonomiji nego i u političkoj sferi.
Također, socijalizam bi trebao biti slobodno društvo pa je bilo kakav vid ograničavanja slobode govora (uz iznimku govora mržnje, fašizma i sl.) trebao biti strogo zabranjen. Jasno je da se ni sadašnji kapitalizam ne može pohvaliti pravom demokracijom i slobodom govora (koja je često samo prividna), no to ne znači da se može opravdavati cenzura koja je postojala u svim realsocijalističkim društvima (iako to ne znači da je SFRJ bila totalitarno društvo ili da nikakve slobode govora i rasprave nije bilo).
Jednako tako, pravo socijalističko društvo mora imati i slobodu političkog organiziranja (stranačkog i drugog). Socijalizam svoje protivnike mora pobijediti na ideološkom planu – drugačije se ideje (osim onih ekstremnih poput fašizma) ne mogu zabraniti, niti bi to bilo efikasno, kao što vidimo iz primjera realsocijalizma 20. stoljeća. To što je službeno bilo zabranjeno promovirati kapitalizam nije značilo da to neki intelektualci nisu mogli činiti ispod žita (npr. Josip Županov ili Vesna Pusić) ili da "socijalistički" tehnomenadžeri nisu mogli tome težiti – u konačnici se restauracija kapitalizma ipak dogodila.
4) Crvena buržoazija, kult ličnosti, politička ubojstva...
Poznato je da su realsocijalizmi imali svoju "crvenu buržoaziju", koja se u mnogim zemljama (pa tako i kod nas) na kraju velikim dijelom pretvorila i u novu kapitalističku buržoaziju. Pravo socijalističko društvo takve pojave treba oštro suzbijati. Jedan od razloga zašto je u realsocijalizmima 20. st. uglavnom došlo do restauracije kapitalizma jest i taj što su vladajuće komunističke (kasnije "komunističke") partije bile nedemokratski organizirane i što su same zemlje bile uvelike nedemokratske. Ako socijalizam ovisi o "socijalističkoj eliti", kako izbjeći to da ta elita nakon nekog vremena jednostavno odluči, kada poumire prva revolucionarna i idealistička generacija, da je dosta pretvaranja i da je vrijeme da se pretvori u kapitalističku elitu?
Također, kult ličnosti (kod nas u vidu Josipa Broza Tita) je nešto što je, iako je paradoksalno tipično za mnoge realsocijalističke zemlje, zapravo nespojivo s pravom socijalističkom ideologijom, koja ističe snagu kolektivne akcije i progres čitavih klasa i društava, a ne nadljudske kolose u koje bi se svi trebali ugledati.
Politička ubojstva koja su se događala u SFRJ također treba osuditi. Toga u demokratskom socijalizmu kakvom težimo ne bi trebalo biti. Međutim, tu opet treba biti svjestan konteksta i realnog svijeta. Neki od ljudi koje je, recimo, ubila UDBA su bili ono što bismo danas nazvali teroristima – npr. podmetali su bombe po plažama u Jugoslaviji i sl. Osim toga, politička ubojstva su u to vrijeme izvodile jednako tako i "demokratske" zapadne kapitalističke zemlje – SAD to i danas nemilice čini npr. dronovima (a iz povijesti bi se mogao spominjati i njihov odnos prema npr. Crnim panterama, komunistima i "komunistima" itd.). Također, političkih ubojstava (Milan Krivokuća, Josip Reichl-Kir, Ante Paradžik, Blaž Kraljević...) nije nedostajalo ni u počecima kapitalističke Hrvatske. Ništa od toga, naravno, nije opravdanje za politička ubojstva u SFRJ, ali je kontekst koji treba uzeti u obzir kada se o tome govori.
* Vidi npr. "Iz krize nas neće izvući strani kapital, nego domaći privatni biznis i mladi ljudi"
** Vidi: "Kupovna moć današnjih prosječnih plaća 27 posto niža nego 1978." (Tu nije uračunata puno veće nejednakost sada, kao ni brojne pogodnosti u SFRJ kao što su potpuno javno financirano zdravstvo, školstvo, često jeftina ljetovanja u radničkim odmaralištima, društveni stanove koje je dobila trećina stanovništva itd.).
*** Socialist Unemployment - The Political Economy of Yugoslavia, 1945-1990
**** Glavni je ideolog tržišnog socijalizma, čak i nakon 1990, bio Branko Horvat.