Tekst koji slijedi predstavlja jedan od najznačajnijih ranih dokumenata Komunističke internacionale, sastavljen na njezinom osnivačkom kongresu 1919. godine. Ove teze, koje su predstavili Lenjin i finski komunist Eino Rahja, predstavljaju pokušaj da se napravi jasna razlika između kapitalističke „demokracije“ i istinske socijalističke demokracije. Iako je situacija danas drugačija od one prije sto godina, smatramo da su osnovne lekcije ovog teksta i dalje relevantne. On podsjeća na jednu od najvažnijih lekcija socijalizma, a to je da je za stvarnu transformaciju društva neophodna ne samo promjena ekonomske, nego i političke strukture, te da cilj socijalistâ ne može biti ograničen na puko osvajanje vlasti u kapitalističkom sistemu, na parlamentarnim ili predsjedničkim izborima.
Kao što Lenjin i Rahja uvjerljivo dokazuju, revolucija jest nasilan proces, ali to nasilje uvijek počinje odozgo, odnosno od sistemskog nasilja koje stari režim stoljećima nameće dok narod ne odluči tome organizirano stati na put. Nasilje svakog režima, uključujući i „najdemokratičnije buržoaske republike“ nemjerljivo je veće i nepravednije od nasilja pobunjenog radništva nad svojim bivšim vlastodršcima, koje se uvijek javlja kao reakcija.
1. Suočeni s rastom revolucionarnog radničkog pokreta u svakoj državi, buržoazija i njeni agenti u radničkim organizacijama očajnički pokušavaju pronaći ideološke i političke argumente u obranu vladavine eksploatatorâ. Osuda diktature i obrana demokracije zauzimaju naročito istaknuto mjesto među ovim argumentima. Njihova laž i licemjerje, ponovljeni tisuću puta u kapitalističkoj štampi i na konferenciji Bernske žute internacionale1 u veljači 1919. godine, očigledni su svima onima koji odbijaju izdati osnovne principe socijalizma.
2. Prvo, ovaj argument se koristi konceptom „demokracije kao općeg principa“ i „diktature kao općeg principa“, bez postavljanja pitanja na koju se klasu one odnose. Ova ne-klasna ili nad-klasna perspektiva predstavlja sramotno iskrivljivanje osnovnog načela socijalizma – teorije klasne borbe – koju socijalisti koji se stavljaju na stranu buržoazije prihvaćaju na riječima, ali ignoriraju u praksi. Jer ni u jednoj civiliziranoj kapitalističkoj zemlji ne postoji „demokracija kao opći princip“; sve što postoji je demokracija za buržoaziju i mi se ne zalažemo za „diktaturu kao opći princip“, nego diktaturu potlačene klase, tj. proletarijata, nad njegovim tlačiteljima i eksploatatorima, odnosno buržoazijom, da bi nadvladali otpor eksploatatora u njihovoj borbi za očuvanje vlastitog dominantnog položaja.
3. Povijest nas uči da nijedna potlačena klasa nikada nije, niti je mogla, doći na vlast bez prolaska kroz period diktature, odnosno kroz osvajanje političke moći i nasilno suzbijanje otpora koji uvijek dolazi od strane eksploatatorâ – otpora koji je očajan, gnjevan i ne preza ni od čega. Buržoazija, čiju vladavinu sada brane socijalisti koji se odriču „diktature kao općeg principa“ i hvale „demokraciju kao opći princip“ došla je na vlast u razvijenim zemljama kroz niz pobuna, građanskih ratova i izrazito nasilnu represiju nad kraljevima, feudalnim gospodarima, robovlasnicima i njihovim pokušajima restauracije starog režima. U knjigama, pamfletima, kongresnim rezolucijama i propagandnim govorima, socijalisti cijelog svijeta su tisućama, milijunima puta objasnili narodu klasnu prirodu ovih buržoaskih revolucija i njihove buržoaske diktature. Zbog toga sadašnja obrana buržoaske demokracije pod krinkom „demokracije kao općeg principa“ i sadašnja urlanja protiv „diktature kao općeg principa“ predstavljaju otvorenu izdaju socijalizma. One zapravo predstavljaju dezerterstvo na strani buržoazije, poricanje prava radničke klase na vlastitu, proletersku revoluciju i obranu buržoaskog reformizma u povijesnom trenutku kada je na svjetskom nivou došlo do njegovog kolapsa, a rat je stvorio revolucionarnu situaciju.
4. Da bi objasnili klasnu prirodu buržoaskog društva, buržoaske demokracije i buržoaskog parlamentarizma, socijalisti su uvijek isticali znanstveno formuliranu ideju Marxa i Engelsa, da je čak i najdemokratičnija buržoaska republika ništa drugo no stroj za suzbijanje radnog naroda od strane šačice kapitalistâ. Ne postoji ni jedan jedini revolucionar, nijedan marksist koji sada viče protiv diktature i za demokraciju, a da se ranije nije kleo radnicima da prihvaća ovu osnovnu istinu socijalizma. Ali sada, kad je revolucionarni proletarijat u borbenom stanju i poduzima korake da uništi ovu tlačiteljsku mašinu i uspostavi proletersku diktaturu, ove izdajice socijalizma tvrde da je buržoazija dala radnom narodu „čistu demokraciju“, da neće pružiti otpor i da će dozvoliti većinskom, radnom narodu da sprovede svoju vlast. Oni tvrde da u demokratskoj republici nema, i nikada nije bilo, nečega poput državne mašinerije koja služi represiji nad radništvom od strane kapitala.
5. Pariška komuna – kojoj svi lažni socijalisti danas neiskreno kliču, znajući da radništvo gorljivo i iskreno poziva na iskustvo Komune – pokazala je vrlo jasno da su buržoaski parlamentarizam i buržoaska demokracija povijesne tvorevine ograničene vrijednosti – institucije koje, iako veoma napredne u odnosu na srednjovjekovlje, zahtijevaju radikalnu promjenu u vrijeme proleterske revolucije. Marx osobno je najbolje ocijenio povijesni značaj Komune. U svojoj analizi razotkrio je eksploatatorsku prirodu buržoaske demokracije i buržoaskog parlamentarizma pod kojim potlačene klase uživaju pravo da odluče jednom u nekoliko godina koji predstavnik imućne klase će „predstavljati i tlačiti“ (ver- und zertreten) narod u parlamentu. A sada, kada pokret radničkih vijeća obuhvaća cijeli svijet2 i očigledno nastavlja rad Komune, izdajice socijalizma zaboravljaju konkretna iskustva i povijesne lekcije Pariške komune da bi ponavljali staro buržoasko smeće o „demokraciji kao općem principu“. Komuna nije bila parlamentarna institucija.
6. Značaj Komune, štoviše, leži upravo u činjenici da je htjela do temelja razoriti buržoaski državni aparat, birokratsku, pravnu, vojnu i policijsku mašineriju, da bi je zamijenila samoupravnim masovnim radničkim organizacijama u kojima nije bilo podjele između zakonodavne i izvršne vlasti. Sve suvremene buržoaske demokratske republike, uključujući i Njemačku republiku, koje izdajnici socijalizma, rugajući se istini, opisuju kao proleterske, zadržale su stari državni aparat. Stoga ponovno dobivamo poprilično jasnu potvrdu naše tvrdnje da urlici u obranu „demokracije kao općeg principa“ zapravo predstavljaju obranu buržoazije i njenih eksploatatorskih privilegija.
7. „Sloboda okupljanja“ može biti uzeta kao primjer poziva za „čistom demokracijom“. Svaki klasno svjesni radnik koji nije okrenuo leđa svojoj klasi bez problema će razumjeti apsurdnost obećanja slobode okupljanja za eksploatatore u vrijeme i u situaciji kada eksploatatori organiziraju otpor protiv vlastitog zbacivanja s vlasti i bore se za očuvanje svojih privilegija. Kada je buržoazija bila revolucionarna, ona nije, ni u Engleskoj 1649. ni u Francuskoj 1793. godine dozvolila „slobodu okupljanja“ za monarhiste i plemiće, koji su pozvali strane trupe i „okupljali se“ da bi organizirali restauraciju monarhije. Ako današnja buržoazija, koja je uveliko postala reakcionarna klasa, zatraži od proletarijata garantiranje „slobode okupljanja“ za eksploatatore, da bi kapitalisti mogli organizirati otpor protiv vlastite eksproprijacije, radništvo će se samo smijati njihovom licemjerju.
Također, radnici vrlo dobro znaju da je čak i u najdemokratičnijoj buržoaskoj republici „sloboda okupljanja“ samo mrtvo slovo na papiru, jer bogati imaju najbolje javne i privatne građevine na raspolaganju i dovoljno slobodnog vremena da organiziraju sastanke, koje štiti buržoaska mašinerija moći. Ruralno i urbano radništvo i sitno seljaštvo – uvjerljiva većina stanovništva – nema pristup ovim stvarima. Dokle god prevladava ovakvo stanje stvari, „ravnopravnost“, tj. „čista demokracija“ je prevara. Prvi korak k osvajanju istinske ravnopravnosti i mogućnosti da većina uživa demokraciju u praksi jest oduzimanje javnih i raskošnih privatnih zgrada, osiguravanje slobodnog vremena za radništvo i staranje da njihovu slobodu okupljanja štite naoružani radnici, a ne potomci plemstva ili kapitalistički oficiri koji zapovijedaju nesretnim vojnicima.
Tek kada ova promjena stupi na snagu možemo pričati o slobodi okupljanja i ravnopravnosti a da se ne rugamo radništvu, radnom narodu uopće, i sirotinji. Ovakvu promjenu može sprovesti u djelo samo avangarda radnog naroda, proletarijat, koji će zbaciti eksploatatore, buržoaziju.
8. „Sloboda štampe“ još je jedan od osnovnih slogana „čiste demokracije“. Ovdje također radnici znaju – a socijalisti su to ponovili milijun puta – da je ova sloboda prevara dokle god tiskare i svu tehnologiju kontroliraju kapitalisti, dokle god postoji kapitalistička vlast nad sredstvima informiranja. Diljem svijeta ovo pravilo je sve očiglednije što su demokracija i republikanski sustav razvijeniji, kao na primjer u Americi. Prvi korak k osvajanju stvarne ravnopravnosti i istinske demokracije za radni narod, za radništvo i seljaštvo, je da se kapitalistima onemogući najam pisaca, kupovanje izdavačkih kuća i podmićivanje novina. Da bi se to ostvarilo, kapitalisti i eksploatatori moraju biti zbačeni, a njihov otpor ugušen.
Kapitalisti su uvijek koristili pojam „sloboda“ u značenju slobode da se bogati još više obogate, a da radnici gladuju. U kapitalističkom rječniku, sloboda štampe znači sloboda da bogati podmite štampu, sloboda da koriste svoje bogatstvo da bi oblikovali i falsificirali takozvano javno mnijenje. U ovom slučaju, branitelji „čiste demokracije“ iznova dokazuju da brane jedan nepravedan i potkupljiv sustav koji bogatima daje kontrolu nad masovnim medijima. Pokazuju da varaju narod tako što, koristeći se uvjerljivim i milozvučnim, ali potpuno lažnim floskulama, skreću pažnju s konkretnog povijesnog zadatka oslobođenja medijâ od kapitalističkog sluganstva. Istinska sloboda i ravnopravnost bit će oličene u sistemu koji grade komunisti, i u kojem neće biti prilike za gomilanje bogatstva na račun drugih. Neće biti objektivnih mogućnosti za stavljanje medijâ pod direktnu ili indirektnu kontrolu novca i neće biti ograničenja da bilo koji radnik (ili više njih) uživa i prakticira jednako pravo korištenja medijâ.
9. Povijest devetnaestog i dvadesetog stoljeća pokazala je, čak i prije rata, što ova toliko slavljena „čista demokracija“ znači pod kapitalizmom. Marksisti su uvijek inzistirali na tome da razvijenija, „čistija“ demokracija uvijek znači brutalniju i nemilosrdniju klasnu borbu, te „čistije“ kapitalističko ugnjetavanje i diktaturu. Slučaj Dreyfus u republikanskoj Francuskoj, masakriranje štrajkača od strane privatnih bandi koje naoružavaju kapitalisti u slobodnoj i demokratskoj Američkoj republici3 – ovi i tisuće sličnih fakata ilustriraju istinu koju buržoazija uzalud pokušava prikriti, da teror i diktatura već vladaju u najdemokratskijim republikama i otvoreno izlaze na vidjelo svaki put kada eksploatatori osjećaju da je moć kapitala ugrožena.
10. Imperijalistički rat 1914-18. jasno je otkrio čak i apolitičnim radnicima istinsku prirodu buržoaske demokracije, koja je čak i u najslobodnijim republikama samo diktatura buržoazije. Desetine milijuna su ubijene zarad bogaćenja njemačke ili britanske grupe milijunaša i multimilijunaša, a buržoaske vojne diktature ustanovljene su u svakoj republici. Ove vojne diktature nastavljaju svoje postojanje u savezničkim zemljama čak i nakon poraza Njemačke. Rat je više od svega drugog otvorio oči radnom narodu, skinuo kamuflažu buržoaske demokracije i pokazao narodu ambis spekulacije i profiterstvo koji su postojali tijekom i uslijed rata. Buržoazija je u ime „slobode i jednakosti“ započela rat, i u ime „slobode i jednakosti“ proizvođači oružja su nagomilali svoja bogatstva. Ništa što će Bernska žuta internacionala učiniti ne može sakriti od naroda sada svima jasan eksploatatorski karakter buržoaske slobode, buržoaske jednakosti i buržoaske demokracije.
11. U Njemačkoj, najrazvijenijoj kapitalističkoj državi kontinentalne Evrope, prvih par mjeseci potpune republikanske slobode, koja je slijedila nakon poraza njemačkog imperijalizma, pokazali su njemačkim radnicima i cijelom svijetu istinsku klasnu suštinu buržoasko-demokratske republike. Ubojstvo Karla Liebknechta i Rose Luxemburg je epohalan događaj ne samo zbog tragične smrti ovih najboljih vođa proleterske, Komunističke internacionale, nego i zato što je ovim klasna priroda jedne napredne evropske zemlje – bez pretjerivanja, jedne od najnaprednijih zemalja na planeti – jasno i brutalno otkrivena. Ako uhićeni, tj. oni stavljeni pod državnu zaštitu, mogu biti nekažnjeno ubijeni od strane oficirâ i kapitalistâ, i to pod vladom socijal-patriotâ,4 onda je demokratska republika u kojoj je tako nešto moguće zapravo samo diktatura buržoazije. Oni koji su gnjevni zbog ubojstva Karla Liebknechta i Rose Luxemburg, ali ne priznaju ovu činjenicu pokazuju samo vlastitu glupost ili licemjerje. „Sloboda“ u njemačkoj republici, jednoj od najnaprednijih republika svijeta, je sloboda da se nekažnjeno ubiju vođe radničke klase. Niti može biti drugačije dokle god kapitalizam opstaje, jer razvoj demokracije zaoštrava klasnu borbu, koja je kao rezultat i utjecaj rata i njegovih posljedica, došla do točke ključanja.
Širom civiliziranog svijeta vidimo kako boljševike protjeruju, progone i bacaju u zatvore. Ovo je slučaj, na primjer, u Švicarskoj, jednoj od najslobodnijih buržoaskih republika, i u Americi, gdje su se dešavali antiboljševički pogromi. S točke gledišta „demokracije kao općeg principa“ ili „čiste demokracije,“ potpuno je besmisleno da napredne, civilizirane i demokratske zemlje, naoružane do zuba, tako tretiraju prisustvo šačice ljudi iz zaostale, gladne i upropaštene Rusije, koju buržoaske novine, u desetinama milijuna primjeraka, opisuju kao divljačku, kriminalnu, itd. Očigledno je da je društvena situacija koja može proizvesti jednu ovakvu kontradikciju samo diktatura buržoazije.
12. U ovakvim okolnostima, proleterska diktatura nije samo apsolutno legitiman način zbacivanja eksploatatora i suzbijanja njihovog otpora, nego je i apsolutno neophodna za većinu radnog naroda, kao jedini vid njihove obrane od buržoaske diktature koja je dovela do rata i koja priprema nove ratove.
Glavna stvar koju socijalisti ne razumiju, koja predstavlja njihovu teorijsku kratkovidost, njihovo sluganstvo prema buržoaskim predrasudama i njihovu političku izdaju proletarijata, jest da u kapitalističkom društvu, kada god dođe do ozbiljnog pogoršanja njemu inherentne klasne borbe, nema nikakve alternative osim diktature buržoazije ili diktature proletarijata. Snovi o trećem putu predstavljaju reakcionarne sitnoburžoaske lamentacije. Ovakav zaključak izvlačimo iz više od stoljeća razvoja buržoaske demokracije i radničkog pokreta u razvijenim zemljama, a naročito iz iskustva posljednjih pet godina. Ovo je također zaključak cjelokupne znanosti o političkoj ekonomiji, cjelokupne doktrine marksizma, koja otkriva ekonomsku neizbježnost, svugdje gdje postoji robna ekonomija, da diktaturu buržoazije može zamijeniti samo klasa koju sâm rast kapitalizma razvija, množi, spaja i jača, odnosno, radnička klasa.
13. Još jedna teorijska i praktička pogreška socijalista je njihovo nerazumijevanje činjenice da je, još od prve pojave demokracije u antičkom dobu, njena forma neizbježno mijenjana kroz stoljeća kada bi jedna vladajuća klasa zamijenila drugu. Demokracija je imala različite oblike i sprovođena je u različitim stupnjevima u drevnim republikama Grčke, u srednjovjekovnim gradovima i u naprednim kapitalističkim državama. Bila bi ludost smatrati da najdublja revolucija u ljudskoj povijesti, prvi slučaj na svijetu u kojem eksploatirana većina preuzima vlast od eksploatatorske manjine, može da se dogodi u istrošenim okvirima stare buržoaske parlamentarne demokracije, bez drastičnih promjena, bez stvaranja novih oblika demokracije, novih institucija koje otjelotvoruju nove uvjete primjenjivanja demokracije.
14. Proleterska diktatura slična je diktaturi drugih klasa jer nastaje iz potrebe, kao i svaka druga diktatura, da nasilno suzbije otpor klase koja gubi politički utjecaj. Osnovna razlika između diktature proletarijata i diktature drugih klasa – diktature zemljoposjednika u Srednjem vijeku i buržoaske diktature u civiliziranim kapitalističkim zemljama – sastoji se u činjenici da je diktatura zemljoposjednika i buržoazije bila zasnovana na nasilnom suzbijanju otpora većine stanovništva, to jest radnog naroda. S druge strane, proleterska diktatura je nasilno suzbijanje otpora eksploatatorâ, to jest beznačajne manjine stanovništva, zemljoposjednikâ i kapitalistâ.
Iz ovoga proizilazi da proleterska diktatura mora neizbježno podrazumijevati ne samo promjenu demokratskih formi i institucija, generalno govoreći, nego upravo takvu promjenu kakva će dovesti do demokratizacije bez presedana za radničku klasu čiji je potencijal za demokraciji uvijek gušio kapitalizam.
I doista, vid proleterske diktature koji već sada nastaje, odnosno vlast sovjetâ5 u Rusiji, sistem radničkih vijeća u Njemačkoj, sindikalnih komiteta u Britaniji i slične sovjetske institucije u drugim zemljama, znak su da radnička klasa, tj. velika većina stanovništva, ima nezapamćene praktične prilike za ostvarivanje demokratskih prava i sloboda u odnosu bilo koji period u ljudskoj povijesti. One višestruko premašuju mogućnosti čak i najboljih i najdemokratičnijih buržoaskih republika.
Suština sovjetske vlasti je da je stalna i jedina osnova državne moći, cjelokupne državne mašinerije, isključivo masovna organizacija klasa koje je kapitalizam tlačio, odnosno radnikâ i polu-proleterâ (seljaštva koje ne eksploatira rad drugih i redovno sudjeluje u prodavanju barem dijela vlastite radne snage). Ljudi koji su čak i u najdemokratičnijim buržoaskim republikama, usprkos jednakim pravima pred zakonom, u praksi izolirani od političkog života i demokracije tisućama podmetačina, u sovjetskim društvima su uvučeni u konstantnu i direktnu participaciju u demokratskom upravljanju državom.
15. Jednakost svih građana, bez obzira na spol, vjeru, rasu ili nacionalnost, koje je buržoaska demokracija svugdje i uvijek obećavala, ali nikada i sprovela u djelo, i nije mogla sprovesti u djelo zbog dominacije kapitala, momentalno stupa na snagu u sovjetskom sistemu, odnosno diktaturi proletarijata. Činjenica je da ovo može postići samo radnička vlada, koju ne zanima očuvanje privatnog vlasništva nad sredstvima proizvodnje, nego samo borba za njihovu podjelu i preraspodjelu.
16. Stara, odnosno buržoaska demokracija i parlamentarni sistem bili su organizirani tako da se većina radnog stanovništva drži što je dalje moguće od mašinerije vlasti. Sovjetska vlast, odnosno diktatura proletarijata, s druge strane, organizirana je tako da što više približi radni narod mašineriji vlasti. U ovome također leži svrha kombiniranja zakonodavne i izvršne vlasti pod sovjetsku organizaciju države i zamjena teritorijalnih izbornim jedinicama sa proizvodnim jedinicama – tvornicama i drugim radnim mjestima.
17. Vojska nije bila samo monarhistički instrument represije. Ona je to ostala i u buržoaskim republikama, čak i najdemokratičnijim. Samo sovjeti, permanentne vladajuće institucije klasa koje je kapitalizam nekada tlačio, mogu se naći u poziciji da prekinu podređenost vojske buržoaskim komandantima i zaista spoje proletarijat s armijom. Samo sovjeti mogu efektivno naoružati proletarijat i razoružati buržoaziju. Ako se ovo ne učini, pobjeda socijalizma je nemoguća.
18. Sovjetska organizacija države odgovara vodećoj ulozi proletarijata kao klase koju kapitalizam najviše objedinjuje i prosvjetljuje. Iskustvo svih revolucija i svih pokreta potlačenih klasa, iskustvo svjetskog socijalističkog pokreta uči nas da je samo proletarijat u poziciji da ujedini i vodi raštrkane i zaostale dijelove radnog i eksploatiranog stanovništva.
19. Samo sovjetska organizacija države može dovesti do momentalnog uništenja stare buržoaske birokratske i pravne mašinerije, koja uvijek ostaje i uvijek će ostajati u kapitalizmu, čak i u najdemokratičnijim republikama, i koja predstavlja najveću prepreku implementiranju demokracije za radništvo i radni narod. Pariška komuna napravila je prvi epohalan korak na ovom putu. Sovjetski sistem napravio je drugi.
20. Uništenje državne moći je cilj koji su sebi postavljali svi socijalisti, prije svega sâm Marx. Istinska demokracija, tj. sloboda i ravnopravnost, neostvariva je bez postizanja ovog cilja. Njegovo praktično ostvarenje moguće je samo kroz sovjetsku, odnosno proletersku demokraciju, jer uključivanje masovnih organizacija radnog naroda u konstantno i direktno učešće u upravljanju državom momentalno počinje pripremati potpuno odumiranje same države.
21. Potpuni bankrot socijalista okupljenih u Bernu, njihova nemogućnost razumijevanja nove, proleterske demokracije, naročito je očigledna iz sljedećeg; 10. veljače 1919. godine, Branting6 je predstavio završni govor pred međunarodnom Konferencijom žute internacionale u Bernu. U Berlinu, 11. veljače, Die Freiheit, novine njemačkih pristalica žute internacionale objavile su proglas Partije „nezavisnih“ proletera.7 Proglas je priznao buržoaski karakter Scheidemannove8 vlade, kritizirao njene pokušaje da ukine radnička vijeća, koja je opisao kao motor i čuvara revolucije, i predložio legalizaciju sovjetâ, tražio da dobiju politička ovlaštenja i pravo da narodnim referendumima ukinu odluke parlamenta.
Ovaj prijedlog svjedoči o potpunom ideološkom bankrotu teoretičara koji su branili demokraciju bez uviđanja njenog buržoaskog karaktera. Ovaj smiješan pokušaj kombiniranja sovjetskog sistema, tj. proleterske diktature, sa parlamentom, tj. buržoaskom diktaturom, sasvim razotkriva idejno siromaštvo žutih socijalista i socijal-demokrata, njihove reakcionarne sitnoburžoaske političke perspektive, i njihovo kukavičko kompromiserstvo sa nezaustavljivom snagom nove proleterske demokracije.
22. S klasnog stanovišta, većina Bernske žute internacionale, koja se nije usudila donijeti formalne rezolucije u strahu od reakcije radništva, bila je u pravu kada je osudila boljševizam. Većina se u potpunosti slaže s ruskim menjševicima i socijalistima-revolucionarima9 i sa Scheidemannima u Njemačkoj. Kada se žale na progon od strane boljševikâ, menjševici i socijalisti-revolucionari pokušavaju prikriti činjenicu da progon trpe zato što sudjeluju u građanskom ratu na strani buržoazije protiv proletarijata. Na sličan način su Scheidemanni i njihova partija u Njemačkoj već jasno demonstrirali da i oni sudjeluju u građanskom ratu na strani buržoazije protiv radništva.
Stoga je sasvim prirodno da je većina Bernske žute internacionale podržala osudu boljševikâ. Ovo nije bio izraz obrane „čiste demokracije“, nego samoobrana ljudi koji osjećaju i znaju da u građanskom ratu stoje na strani buržoazije protiv proletarijata.
Zbog toga, s klasne točke gledišta, odluka većine Žute internacionale mora biti smatrana ispravnom. Proletarijat se ne smije bojati istine, mora se s njom suočiti i izvući neophodne političke zaključke.
Prijevod: Vladimir Ćopić.
Reference:
1„Bernska internacionala“ bila je socijalistička internacionala nastala kao pokušaj obnavljanja Druge internacionale, koja se de facto raspala 1914. godine kada su njene članice (sa izuzetkom ruskih boljševika, bugarskih tijesnih socijalista i Srpske socijaldemokratske partije) podržale ulazak svojih država u Prvi svjetski rat i stavile se u službu ratnih ciljeva svojih vladajućih klasa. Kominterna je naziva „žuta internacionala“ praveći paralelu sa „žutim sindikatima“ koji su tako nazivani jer su zastupali interese gazda, a ne radništva.
2U vrijeme pisanja ovog teksta, radnička vijeća nastajala su kao oblik vlasti radničke klase širom Evrope, a najviše u Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji i Velikoj Britaniji. Dosta ih je bilo i u Bugarskoj i u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radnička vijeća su na kraju poražena od strane desnice svuda osim u Sovjetskoj Rusiji.
3Afera Dreyfus bila je antisemitski skandal u Francuskoj 1890-ih, kada je francuski oficir židovskog podrijetla lažno optužen za veleizdaju. Afera je bila jedan od ključnih momenata u nastanku suvremene ekstremne desnice i dovela je do pojave prvih fašističkih organizacija na svijetu. Teško je reći na koje masakre radništva u Americi autori misle, pošto ih je u tom periodu bilo izrazito mnogo, ali najpoznatiji su bili Masakr u Everettu (1916), Masakr u Ludlowu (1914), „rudarski rat“ u Paint Creeku (1912-1913) i sudsko ubojstvo radnika i pjesnika Joea Hilla 1915. godine.
4„Socijal-patriot“ bio je pogrdan naziv za socijaldemokrate koje su 1914. godine podržali ulazak svojih država u rat. Oni su 1918. godine nakon pada monarhije preuzeli vlast u Njemačkoj i, između ostalog, naredili ubojstva svojih političkih protivnika komunista, za što su koristili protofašističke vojne formacije pod nazivom Freikorps.
5Ruska riječ „sovjet“ doslovno označava radničko vijeće, odnosno osnovne jedinice radničke vlasti nastale u Rusiji tijekom revolucije. Iako je država do svog raspada 1991. godine nosila naziv „Sovjetski Savez“, sovjeti su de facto ukinuti već početkom dvadesetih godina, kao posljedica građanskog rata i pokušaja boljševika da se održe na vlasti u uvjetima međunarodne izolacije i strane intervencije.
6Hjalmar Branting (1860-1925), švedski socijalistički političar, pristalica reformističkih ideja Eduarda Bernsteina. Bio je premijer švedske 1920, 1921-1923, i 1924-1925.
7Misli se na Nezavisnu socijaldemokratsku partiju Njemačke (USPD), sastavljenu od ljudi koji su 1914. godine većinom podržavali rat, da bi se tijekom ratnih razaranja predomislili, ali su svejedno smatrali komunističke ideje Luxemburg i Liebknechta „preradikalnim.“ Izbačeni iz SPD-a zbog protivljenja ratu 1916. godine, osnovali su novu partiju. USPD je svejedno ušao u vladu sa SPD-om nakon pada monarhije. Iako su se, za razliku od SPD-a, zalagali za radnička vijeća, tijekom dvadesetih su potpuno napustili pozive za osnivanje sovjetske republike i 1922. godine su se ponovo utopili u SPD.
8Philipp Scheidemann (1865–1939), njemački socijaldemokratski političar. Iako se politički formirao u vremenu kad je SPD bila marksistička partija, Scheidemann je 1914. godine otvoreno podržao ciljeve njemačkog imperijalizma. 9. studenog 1918. godine proglasio je Njemačku republiku i bio je zamjenik kancelara u vrijeme ubojstva Luxemburg i Liebknechta. Kasnije je bio „Ministar za kolonije“ i gradonačelnik Kassela. Umro je u egzilu nakon dolaska nacista na vlast.
9Menjševici su bili umjereni socijalisti od kojih su se boljševici odvojili 1903. godine, a socijalisti-revolucionari (eseri) partija inspirirana idejama ruskog narodnjaštva. Menjševici i eseri su od veljače do listopada 1917. godine vodili Privremenu vladu, koja je pokušavala ograničiti vlast radničkih vijeća i zadržati Rusiju u svjetskom ratu. To je dovelo do novih radničkih protesta i štrajkova, seljačkih buna i u konačnici preuzimanja vlasti od strane boljševika i lijevih esera, koji su smatrali da je Privremena vlada izdala revoluciju.