Ovim zakonom u potpunosti se liberalizira uvoz strane radne snage, bez kvota za zapošljavanje stranih radnika, a zakon nema procjene posljedica koje će proisteći njegovim donošenjem.

Zakonom je propisano da se u postupku podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvola za boravak i rad prilaže pozitivno mišljenje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, budući da Vlada Republike Hrvatske više neće propisivati godišnju kvotu dozvola za zapošljavanje stranaca.

Iako nam je državni tajnik za imigraciju odgovorio da je ovo navodno Zakon koji štiti hrvatskog radnika, kao i da strani radnik košta čak i više nego domaći. Treba reći da taj zakon ne štiti hrvatskog radnika - jer da štiti trebalo bi se uvesti kvote za zanimanja gdje je cijena rada kriminalno niska.  Zabrinjavajuće je da bivši ministar rada Marko Pavić pak tvrdi da je cijena radne snage rasla kada su se kvote uvoza radne snage povećavale!

Treba jasno reći – da manjak radne snage sasvim sigurno znači povećanje cijene radne snage i dizanje ionako niskih plaća u Hrvatskoj, dok liberalizacija uvoza radne snage znači stagniranje plaća. Tome u prilog treba navesti statističke podatke - 2018. bruto cijena sata rada malo je porasla - 8,2 posto. No broj dozvola  je te godine 2018. bilo 30.783 a već iduće 2019. godine broj se povećao na 70.637.

Općenito dizanje kvota ne znači povećanje plaća. Pa nije 14% radnosposobnog stanovišta iselilo zbog želje za putovanjem i stjecanja novih iskustava. U apsolutnim brojkama ukupan trošak sata rada u Hrvatskoj 2018. je bio 10,9 eura, dok je na razini EU iznosio 27,4 eura. U RH ne nedostaje radne snage već je cijena radne snage 3 puta manja nego u Njemačkoj i Austriji.

Liberalizacija uvoza radne snage znači da se za određena zanimanja ne misli pritisnuti privatnike da dignu cijenu rada već im se misli omogućiti veća dobit putem veće eksploatacije rada. Poduzetnici vrše pritisak zadnjih godina i traže ukidanje kvotnog zapošljavanja. Vlada im je želju ovim prijedlogom Zakona i ispunila. Najbolji je primjer sektor građevine u kojem su profiti ogromni a cijena rada toliko niska da domaći radnici „ne žele” raditi, već odlaze u bogate zemlje centra, dok u nas na građevini rade strani ne-EU radnici.

Opravdano je pitanje sindikata postavljeno na e-savjetovanju, povodom ovog zakona „Treba li Hrvatskoj poslodavac koji radniku za obavljeni rad nije u mogućnosti osigurati plaću od koje se može živjeti?” To su poslodavci koji će za teške poslove poput branja voća ponuditi mizerno nisku cijenu rada od dvadesetak kuna na sat (da imaju puno radno vrijeme za ovaj teški posao zaradili bi tek 3.000 kuna mjesečno) – i onda će, prema novom zakonu, za tu cijenu dobiti od Zavoda odgovor (famozni „test tržišta rada”) da nema potražnje za tim radnim mjestom.

Poduzetnici dobro znaju da uvijek postoji netko tko je spreman raditi za manje. Konkurencija razbija solidarnost među radnicima i otvara poduzetnicima priliku za zaradu.

Dopuštanjem uvoza stranih radnika Vlada olakšava položaj poslodavaca pri tome znatno otežavajući uvjete domaće nezaposlene i zaposlene radne snage.

Mi nemamo ništa protiv migracija. Protivimo se tome da Hrvatska troši milijune na sprečavanje migracija iako se migranti uopće ne žele zaustavljati u RH. Stoga tu svima treba biti jasno da obavljamo posao za EU. Ove mitologije navodnih „suverenista” treba također otkriti kao krajnje nesuverenističke jer one fantaziraju o nekoj opasnosti od stranaca koji samo žele proći kroz Hrvatsku, ali istovremeno im je sasvim u redu da se privreda organizira po principu slobodnog tržišta koje dozvoljava da ljudi u RH rade za plaću koja nije dovoljna za život.

Također ovi mitovi o liberalizaciji tržišta tržišnih fundamentalista su lažni – jer njihova liberalizacija tržišta se odvija već 30 godina, no oni još uvijek smatraju da će dodatnom liberalizacijom stvari biti bolje. Ovo nije neki lažni kapitalizam već kapitalizam  na periferiji, a on izgleda upravo ovako kako izgleda i to neće biti bolje.

Na ovom pitanju jasno pokazala još jedna činjenica – da nema nikakve razlike između SDP-a i HDZ-a u ovom kao i svim drugim ključnim pitanjima za radnu većinu – ponavljaju se floskule o potrebi za radnom snagom i nedostatkom radne snage.

Mi dakle nemamo ništa protiv migracija, dapače, već nas brine nejednakost koja se ovdje uspostavlja kao normativna – da postaje normalno da naši ljudi moraju za višu cijenu rada otići u EU, a da državljani BIH, Srbije i Makedonije dolaze raditi u RH za cijenu rada koja nije dovoljna za normalan život u RH.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?