Zbog duga od 5 milijardi kuna koje ima država prema veledrogerijama one su odlučile prekinuti dostavu lijekova za 33 bolnice, dakle 2/3 bolnica. Dugovi su stari i po nekoliko godina. Tako mi postajemo taoci 4 najveća veletrgovca lijekovima koji drže najvrednije stvari u pandemiji u svojim rukama – lijekove i medicinsku opremu. Jedna od tvrtki koja po riječima vlasnika i člana uprave više „nije mogla izdržati” je i Oktal Pharma, koja je imala preko 48 milijuna neto dobiti prošle godine.

 Zbog takvog neodrživog stanja, stalne nesigurnosti i ovisnosti država je najavila osnivanje državne veledrogerije, iako je očito da će na toj najavi sve i ostati. Mi tu ideju pozdravljamo jer jedino državna veledrogerija garantira dostavu lijekova bez posredništva koje poskupljuje i koje društvo stavlja u poziciju opasne ovisnosti.

Istovremeno, istina je kada trgovci lijekovima kažu da ne određuju oni sami cijenu, cijene su određene pravilnicima. No, to ne znači da je to povoljno za društvenu većinu. Prvo cijena se određuje prema prosjeku cijene lijeka u „referentnim zemljama” koje su sve bogatije od RH - Italija, Slovenija, Češka, Španjolska i Francuska. Drugo veleprodajne cijene lijekova određene pravilnicima uključuju marže do 8,5% (EUprosjek je 4-8%). I treće, veledrogerije su u cijene lijekova i saniteta ugradile visoke kamate zbog vrlo dugih rokova plaćanja, no takva su kašnjenja poznata i traju godinama.

 Iako se ovdje država i veledrogerije prikazuju kao suparnici oni zapravo surađuju godinama. Postoje samo trenja između farmaceutskih tvrtki i veledrogerija recimo oko marži na najskuplje lijekove, no te „razmirice” nisu od koristi za većinu. Ono što zabrinjava je da povećavamo uvoz lijekova. Neki dan smo u Saboru imali izvještaj HNB-a financijskom stanju u drugom polugodištu 2019., dakle prije kovid krize, iz kojeg je jasno da je porastao i uvoz medicinskih i farmaceutskih proizvoda.

 Državna veledrogerija može značiti ujedinjenu nabavu, racionalniju nabavu bez marži s boljom pregovaračkom pozicijom prema farmaceutskim tvrtkama, a ona svakako može biti i transparentnija. Čak i iz aspekta gomilanja odnosno smanjivanja administracije državna veledrogerija znači jednu umjesto 4 tvrtke i administracije. Mistificiranje posla veletrgovaca svodi se na to da je to „prekompleksna stvar, kompleksan i visoko standardiziran biznis” jer treba pratiti niz zakonskih akata kojim je taj posao reguliran – pa ako u nešto država ima uvid onda su to zakonski akti čiji su predlagatelj i izvršitelj.

 Nadalje, potrebno je prioritet kod nabave dati domaćim proizvođačima generičkih lijekova, radi jačanja otpornosti i na zdravstvene krize poput ove s covid 19 virusom. Ojačati infrastrukturu za proizvodnju za svoje potrebe. Proizvodnja vlastitih lijekova je obrana od problema veledrogerija, oligopola i kartelizacije generalno – tako smo u slučaju korone vidjeli kako lijek „remdesivir” koji korporacija prodaje po 4000 dolara košta 9 dolara.

 I konačno, javni interes je da se osiguraju sredstva kreditnim linijama HBOR-a za osnivanje tog novog državnog pravnog subjekta koji bi omogućio kontinuiranu dobavu lijekova i medicinskog materijala bolnicama, te stvaranje zaliha medicinske opreme i lijekova. Također sredstva se mogu stvoriti, iz Europskog EU4Health fonda ukupne vrijednosti 9,4 milijarde eura koji će 2021. godine biti otvoren za apliciranje. Tu su i crkva, avioni, progresivno oporezivanje....

Predstavnici veledrogerija, a u tome im zdušno pomaže i dio medija, ridikuliziraju samu mogućnost osnivanja javne veledrogerije, pri čemu za njih državna proizvodnja lijekova predstavlja vrhunac humora. Ivan Klobučar, predsjednik uprave Oktal Pharme, kaže da bi se kadar za takve poslove mogao naći u Remetincu, pritom zaboravljajući da su upravo on i njegova kompanija bili pod istragom. Osim nadmenog stava i neduhovitih šala predstavnici veledrogerija ne nude nijednu konkretnu zamjerku. Vrhunac njihove argumentacije je da je to 'povratak u prošlost'.

 Za javna rješenja u teškim vremenima ne moramo ići u prošlost, pogledajmo recimo u Španjolsku, gdje je odgovor na koronakrizu bio nacionalizacija svih privatnih bolnica kako bi se stavile u službu ljudi, a ne profita. Podsjetimo se i da još uvijek imamo vrhunsku javnu proizvodnju galenskih laboratorija Gradske ljekarne Zagreb i Ljekarne Splitsko-Dalmatinske županije iz kojih izlaze jednostavniji pripravci.

 Podsjetimo se onda i te grozne prošlosti kada u Hrvatskoj nije bilo privatnih veledrogerija da nam uskrate opskrbu lijekovima, kao ni privatnih proizvođača lijekova. Medika, još uvijek jedna od najvećih veledrogerija u RH, daleko je duže poslovala kao javna nego kao privatna veledrogerija. Pritom su se bolnice opskrbljivale mahom lijekovima proizvedenim u Hrvatskoj ili u drugim republikama bivše Jugoslavije.

 Ono što je razlikovalo tadašnje farmaceutske kompanije u Hrvatskoj od današnjih je da su, umjesto da samo „štancaju“ generičke lijekove kao ove koje danas posluju u RH, imale istraživačku djelatnost pa je tako Pliva proizvela azitromicin, kod nas poznatiji kao Sumamed, još uvijek jedan od najkorištenijih antibiotika u svijetu, a iz Imunološkog zavoda, koji je danas namjerno bačen na koljena, izašao je cjepni soj Edmonston-Zagreb koji je zaslužan za milijune cijepljenja protiv velikih boginja diljem svijeta.

 Pliva je sada lokalna ispostava Teve, a Imunološkom zavodu je zabranjena sva proizvodnja kako bi dramatično porastao interventni uvoz nekih lijekova. Otkad je prestala proizvodnja u Imunološkom zavodu, cjepivo za zaušnjake nabavlja se po pet puta višoj cijeni, a cjepivo za difteriju i tetanus po preko 10 puta višoj cijeni, a podsjetimo i da je od 2015. do 2019. za sumnjivi uvoz lijekova plaćeno je 1,7 milijardi kuna, a trećina za imunobiološke lijekove i cjepiva koje je višestruko jeftinije proizvodio Imunološki zavod. Samo na razlici u cijeni moglo se izgraditi nekoliko novih zavoda.

 Ne zaboravimo i to da ovo nije jedinstven slučaj, odnosno prva ucjena veledrogerija, mada se radi o prvoj ucjeni koja se dogodila u vrijeme pandemije. Naime, bilo je više slučajeva prijetnji prekidom opskrbe lijekovima i drugim medicinskim proizvodima, te su se veledrogerije uvijek na kraju naplatile. Potpuno je suludo što predstavnici multimilijunskih i mahom multinacionalnih korporacija izigravaju žrtve i prave se kao da će sutra ostati gladni, dok su žrtve upravo ljudi u Hrvatskoj koji će ostati bez lijekova.

 Zbog čega ne pokrenuti iznova državno upravljane farmaceutske tvrtke kakve smo imali prije kreditima HBOR-a.

 Na Medicinskom fakultetu imamo više centara izvrsnosti u kojima je glavni cilj translacija u kliniku, povezivanjem takvih centara izvrsnosti s društveno upravljanim proizvođačima lijekova koji bi se koristili istraživanjima iz tih istih centara uspjeli bismo zatvoriti krug i ne ovisiti više o privatnicima.

 Odlučivanje u bolnicama treba ići odozdo prema gore jer jedino oni “odozdo” (liječnici koji rade svaki dan s pacijentima) znaju kakvo im vodstvo treba i izbjegavaju se situacije u kojima neki političko postavljeni šef određuje nešto u čemu sam ne sudjeluje.

Bolnice se gleda kao na “gubitaše koji puno troše”. I sve to vodi privatizaciji. Bolnice i zdravlje trebaju trošiti! Oni nisu tu da donose profit, jer je njihov profit zdravlje ljudi. Zato treba odustati od te paradigme koju smo prihvatili bez pogovora.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?