Radnička fronta smatra da povećanje minimalne plaće na 3.400 kuna neto (4.250 kuna bruto) u 2021. godini nije dostatno, te se takvom minimalnom plaćom sigurno neće osigurati ostvarivanje temeljne zadaće minimalne plaće. Neto minimalna plaća za 2020. godinu iznosila je 3.250,01 kunu. Za iduću godinu minimalna plaća je povećana tek za 150 kuna. To je tek 46,49 posto prosječne bruto plaće dok Evropski sindikati traže da minimalna plaća ne bude ispod 60 posto srednje plaće u državi.

Minimalna plaća bi morala biti jamstvo da nijedan radnik ne bude plaćen manje nego je potrebno za dostojan život. U Hrvatskoj minimalna plaća socijalnu ulogu ne zadovoljava jer radnici koji ju primaju žive u relativnom siromaštvu. Minimalna plaća bi trebala prestati biti stvar kalkulacija i manipulacija, stvaranja dojma napretka i prikupljanja političkih bodova, a trebala bi biti realni iznos vezan uz minimalne troškove života.

Povećanje iznosa minimalne plaće je vrlo važno, što su shvatili i drugi u EU. Primjerice Rumunjima kojima minimalna plaća raste puno brže nego u Hrvatskoj, ukupni standard stanovništva raste, a smanjili su i iseljavanje. Slovenija je također znatno podignula iznos minimalne plaće1, a vezala ju je uz izračun minimalnih životnih troškova koje u Sloveniji donosi Ministarstvo rada. Osim što je iznos minimalne bruto plaće za 2020. godinu porastao na oko 940 eura, što je skoro duplo od hrvatske minimalne plaće - od 1. siječnja iduće godine u Sloveniji će se upotrebljavati formula za izračun minimalne plaće po kojoj iznos minimalne plaće mora biti (najmanje) 20% veći od izračuna minimalnih životnih troškova.

U Hrvatskoj problem ne predstavlja samo činjenica da ne postoji politička volja da se minimalna plaća digne na iznos koji je dostatan za dostojan život, već i činjenica da se u Hrvatskoj uopće niti ne računa tzv. „potrošačka košarica” odnosno minimalni troškovi života. Zadnji puta su te troškove, za četveročlanu obitelj s dvoje djece školske dobi računali Nezavisni hrvatski sindikati 2011. godine2 kada je iznosila 6.693 kuna, a u nju nije bio uključen trošak automobila niti najma stana, a košaricom također nisu bili obuhvaćeni troškovi obrazovanja (kupovine školskih knjiga i pribora), njege zdravlja (dodaci prehrani, lijekovi i sl.), godišnjeg odmora i sportskih aktivnosti. Lako je vidjeti da i bez značajnih troškova neuključenih u ovaj izračun minimalna neto plaća danas predstavlja iznos skoro duplo manji od troškova života iz 2011. godine.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku za 2018. godinu prag rizika od siromaštva za jednočlano kućanstvo iznosi 29.820 kuna na godinu, dok za kućanstvo s dvije odrasle osobe i dvoje djece mlađe od 14 godina iznosi 62.622 kune na godinu3. Prema tome može se izračunati kako je minimalna plaća, prema stopi rizika od siromaštva za četveročlanu obitelj s jednim zaposlenim daleko ispod minimalnih 5.218,50 kuna što je prag siromaštva.

Naravno, opravdanje za stagniranje i onako niske minimalne plaće u Hrvatskoj koju prima oko 35.0000 radnika našlo se u posljedicama gospodarskog usporavanja zbog korona-krize iako je i prije krize hrvatska privreda zaostajala najviše zbog činjenice da je riječ o privredi okoštale strukture koja se najviše oslanja na uslužne djelatnosti, napose turizam. I nakon što postaje jasno da turizam ne može biti oslonac domaće privrede, Vlada donosi mjere koje ciljaju očuvati status quo.

Što je potrebno napraviti? Podići minimalac, progresivno oporezivati najveće plaće, mijenjati okoštalu strukturu privrede.

Potrebno je da Vlada, kako bi se došlo do realnog „minimalca”, naruči realni izračun minimalnih troškova života te da se taj iznos odredi kao referentan, minimalnu plaću potrebno je računati kao 20% veći iznos od tog izračuna.

Umjesto da smanjuje poreze za najbogatije, Vlada bi trebala podići poreze na dohodak za najbogatije – osobito one s bruto dohotkom iznad 30.000 kuna, a za sve s bruto dohotkom ispod 15.000 kuna kojih je 90% u Hrvatskoj porez treba biti što manji. Većina, 90% plaća niža je od 15.000 kuna! Stoga bi progresivno oporezivanje dohotka, upravo suprotno onome što predlaže Vlada trebalo najviše smanjiti za one koji imaju plaće ispod 15.000 kuna. Ako već Vlada pravda praktički stagniranje minimalne plaće korona krizom, onda svakako ne može opravdati snižavanje poreza za najbogatije. (Vlada se sprema najviše sniziti porez za one s plaćama preko 30.000 kuna bruto.)

Svakako treba reći da oporezivanje ne može biti temelj stvaranja kvalitetnijih i bolje plaćenih radnih mjesta – prava reforma obuhvaća mijenjanje okoštale privredne strukture, prelazak s rentijerskog tipa privrede na reindustrijalizaciju i korjenito mijenjanje odnosa prema privredi koja treba biti u službi zadovoljavanja temeljnih potreba društvene većine. No progresivno oporezivanje je stvar pravednosti i solidarnosti. Ukoliko je Vlada sada odlučila svima na minimalcu zamrznuti ionako niske plaće – svakako teret krize moraju na sebe preuzeti i oni s visokim plaćama.


  1. Minimum wages highlight
  2. Sindikalna košarica
  3. Pokazatelji siromaštva i socijalne isključenosti u 2018.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?