Autor: ‎Marin Ivančić‎

Živimo u izvanrednom stanju. Temeljna ljudska prava poput slobode kretanja i okupljanja ograničena su, i to ne temeljem zakona, već odlukom izvršne vlasti. Redovni ustavni i zakonski poredak je suspendiran, a razlika između zakonitog i nezakonitog je nestala. Jednostavno rečeno, jednako nezakonito postupa onaj koji krši mjere samoizolacije i onaj koji mu je te mjere propisao.

U takvim okolnostima premijer Plenković na upit o moratoriju na ovrhe odgovara da se obaveze moraju izvršavati i da ih svatko tko ih preuzima mora biti u stanju i ispuniti. Fiškalski nadmeno i birokratski bešćutno, premijer Plenković tom je izjavom svakog od stotina tisuća ljudi kojima ovrhe vise nad glavom vratio barem sto godina unatrag, pretvorio u onog Krležinog domobrana Vida Trdaka koji je na molbe da mu se zbrine djecu dok je on na fronti, dobio sljedeći odgovor banskog činovnika:
“- Da! Dobro je, kume! Čuo sam ja već to sve, dragi moj! Da! Ali kamo da vam smjestim ja vaše dijete? Mi nemamo tu mjesta za vašu djecu! Mi možemo da uzmemo s vama zapisnik! I tako, dragi moj kume!”

I premijer Plenković je sve čuo, i o visokim troškovima javnih bilježnika i odvjetnika, i visokim zateznim kamatama koje prerastu glavnicu, o otkazima zbog korone i ratama kredita koje se gomilaju dok se čeka novi posao, i nema ništa za reći osim kume moj, obaveze se moraju ispunjavati. A tvoje molbe, Vide Trdače 21. stoljeća, možemo uzet na zapisnik, malo ćemo razgovarati s bilježnicima, moderirat ćemo FINU, i tako, dragi moj kume!

Ponukane valjda i premijerovom podukom širokih narodnih masa o osnovama građanskog prava, ubrzo su se javile i veledrogerije sa svojim zahtjevom za ispunjavanje obaveza koje je država preuzela. Priča je to koja traje već godinama, država konstantno kasni s plaćanjem lijekova koje joj veledrogerije velikodušno nabavljaju, čelni ljudi veledrogerija svako toliko po novinama i portalima malo prijete, malo plaču, da bi se na kraju sve izgladilo i zataškalo. Nema sumnje da će priča jednako završiti i ovaj put, jer na kraju krajeva, kao što je to premijer Plenković realpolitički objasnio, veledrogerije i sutra moraju poslovati u Hrvatskoj. Ipak, postavlja se nekoliko pitanja.

Zašto privatne veledrogerije uopće trebaju poslovati s hrvatskim zdravstvom?

Vladajući nude uvijek isti odgovor. Radilo se o koncesioniranju autoputa i aerodroma, o drugom mirovinskom stupu, o javnom bilježništvu ili outsourcanju čistačica, odgovor je: država je loš gospodar. Odgovor je, mi vladajući smo glupi, nesposobni i nepošteni, ali baš zato nam morate vjerovati kad predajemo javne resurse u privatne ruke koje će sve voditi efikasno, pošteno i odgovorno. Sve dok u vrijeme najveće zdravstvene krize od španjolske gripe ne ostanemo bez lijekova.

Drugo je pitanje zašto se obaveze moraju izvršavati?

Mogućnost slobodnog preuzimanja obaveza i nužnost izvršavanja obaveza, garantirana u krajnjem slučaju i državnom prisilom, temelj su građanskog društva. No temelj su građanskog društva, navodno, i neka druga prava, recimo ranije navedene slobode okupljanja i kretanja. Ustav Republike Hrvatske, između ostalog, navodi i da svatko ima pravo na rad. Pa ipak, vidimo da sva ta prava mogu biti ograničena, i to ne odlukom zakonodavca, već izvršne vlasti. Kako to da ta ljudska prava koja su inače na prvom mjestu kad se govori o uspjesima kapitalizma i liberalne demokracije odjednom postaju manje bitna od jednog vulgarnog i banalnog prava na ovršavanje bližnjeg? Iako je sve očitije da je neoliberalni model neodrživ, da nema odgovora na izazove današnjice, a od kojih bi se ova epidemija mogla pokazati i kao manji, hrvatski politički mainstream drži ga se slijepo, gotovo ekstremistički. I upravo se zato hrvatska vlast u ovim pitanjima ponaša toliko kontradiktorno. Stvarnost je tjera na poteze koji joj nisu ni zamislivi. Posljedica je shizofreno ponašanje koje bi se moglo opisati kao umnožavanje izvanrednog stanja. Naime, ako je obilježje uobičajenog izvanrednog stanja nemogućnost da se raspozna zakonito od nezakonitog, u Hrvatskoj je trenutno nemoguće raspoznati redovno od izvanrednog stanja. U tome Hrvatska sigurno nije usamljena, a sintagma “novo normalno” savršen je primjer te želje za mijenjanjem bez promjene. Privatnom sektoru daje se 7,5 milijardi kuna za plaće, a najavljuje se smanjenje poreza na dobit. Rješenje za prekarne uvjete rada je najavljena daljnja fleksibilizacija Zakona o radu. Istovremeno s ograničavanjem temeljnih ljudskih prava, izvršavanje ugovornih obaveza proglašava se nepovredivim. Ovdje se ne radi o licemjerju, već o ideološkom sljepilu. Izjava o poslovanju veledrogerija u Hrvatskoj nije prijetnja autokrata, već potez poslovnog pregovarača. Da veledrogerije inzistiraju na podmirenju obaveza, Plenković se zasigurno ne bi upustio u donošenje zakona koji bi tu naplatu onemogućio.

Ekstremni centar HDZ-a i SDP-a nema rješenja. Desnica se bavi huškanjem frustriranog lumpenproletarijata na dojučerašnje saveznike. Jedina rješenja nudi prava ljevica.
Radnička fronta prihvaća mjere koje su nužne za suzbijanje širenja koronavirusa. Prihvaća i izvanredno stanje koje je posljedica tih mjera, ali odbija se zavaravati da je moguće nastaviti po starom. Ako vlada izvanredno stanje, ako je moguće ograničiti ljudsko kretanje, ako je moguće kažnjavati građane bez zakonskog temelja, moguća je i odgoda i oslobađanje od izvršavanja obaveza, bilo državnih, bilo osobnih. No epidemija nije stvorila ove probleme, ona ih je samo razotkrila i naglasila, a prave promjene se mogu postići samo izgradnjom društva koje takve probleme neće stvarati.

Izvršenje obaveza prema veledrogerijama ne dolazi u obzir za vrijeme trajanja epidemije koronavirusa. Njihov ultimatum obična je ucjena koja u ovim okolnostima graniči s veleizdajom. Sâm sustav koji im je omogućio izvlačenje profita i nastanak ovih potraživanja, nelegitiman je i korumpiran. Sva njihova potraživanja po završetku epidemije moraju biti podvrgnuta reviziji, svaki ugovor mora biti pročešljan i tek onda može biti govora o podmirivanju iznosa koji su otišli prema dobavljačima. Prouče li se financijska izvješća, vidljivo je da unatoč mukama i nedaćama uobičajenim za sve one nesretne privatnike osuđene na suradnju s hrvatskom državom, veledrogerije iz godine u godinu ostvaruju milijunsku dobit. Svaka kuna te dobiti oteta je hrvatskom društvu kroz savezništvo privatnog kapitala i političkih elita. Zašto zdravstveni sustav nije u stanju sâm nabavljati lijekove i na taj način uštediti godišnje stotine milijuna kuna koje završavaju kao privatni profit? Zar je tako teško osnovati upravu, sektor ili službu u sklopu HZZO-a koji bi sami rješavali nabavu lijekova? Ili veledrogeriju u vlasništvu države?

Postojeće stanje je neodrživo, a pitanje potraživanja veledrogerija samo je mali dio problema. Rješenja postoje, ali ne u okviru neoliberalnog kapitalizma. Ironično, samo radikalno lijeve i progresivne politike mogu spasiti građansko društvo od pretvaranja u svoju negaciju, u društvo koje ne vjeruje da se može bolje, u kojem nisu svi jednaki pred zakonom, u kojem država više ni teoretski nije neutralni arbitar između suprostavljenih interesa, a u kojem je jedino neupitno ljudsko pravo ono na ostvarivanje profita.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?