Autor: Hrvoje Štefan

U kontekstu velikih dugova HZZO-a za lijekove, zanimljivo je obratiti pažnju na statistiku HALMED-a (Agencija za lijekove i medicinske proizvode) koja pokazuje kako razina potrošnje i troškovi nabavke lijekova iz godine u godinu rastu, a tom trendu značajno doprinose tzv. posebno skupi lijekovi. U 2019. godini na lijekove je u Hrvatskoj ukupno potrošeno oko 7.6 milijardi kuna (povećanje od 15.9% u odnosu na 2018 g.), dok je od toga potrošnja na teret HZZO iznosila oko 6.8 milijardi kuna ili 89.2%. U ukupnoj potrošnji daleko najveći izdaci su za lijekove za zloćudne bolesti i imunomodulatore, a među njima uvjerljivo vodeće mjesto zauzima lijek pembrolizumab, komercijalnog naziva Keytruda na kojeg je u 2019. godini, prema HALMED-u, potrošeno 170 milijuna kuna. Riječ je o inovativnom lijeku za više tipova tumora, posebno onih metastaziranih, a bazira se na mehanizmima imunoterapije. Imunoterapiju stručnjaci smatraju novim velikim iskorakom u liječenju tumora u odnosu na konvencionalne terapije citostaticima, sa puno boljim ishodima i u smislu preživljavanja i u smislu kvalitete života (manje neželjenih nuspojava).

Temeljni problem sa Keytrudom je vrlo visoka cijena koju traži vlasnik patenta, a riječ je o američkom farmaceutskom divu Merck & Co. Cijena jednogodišnje terapije kreće se oko 150 tisuća dolara ili oko milijun kuna s time da je protokol da se terapija uzima dvije godine. Za liječenje nisu pogodni svi pacijenti s tumorom, već oni koji imaju specifičnu gensku strukturu tumora, no i uz takva ograničenja ostaje pitanje koliko bi se pacijenata po dijagnozi kvalificiralo, a koliko ih zaista i uspije dobiti takvu skupu inovativnu terapiju u Hrvatskoj. Treba podsjetiti da je Hrvatska na začelju EU po uspješnosti liječenja karcinoma, odnosno pri vrhu stope smrtnosti od karcinoma, a tome sigurno doprinosi i činjenica da nisu dostupne inovativne terapije u mjeri u kojoj za njima postoji potreba zbog goleme cijene koju traže vlasnici patenata (gdje još nema generičkih jeftinijih varijanti).

Kod razmatranja velikih dugova HZZO-a za lijekove, malotko je postavio pitanje opravdanosti golemih cijena koje farmaceutske kompanije traže za lijekove zaštićene patentima. Čak štoviše, za te astronomske cijene prihvaća se obrazloženje farmaceutskih kompanija da su one opravdane zbog velikih i rizičnih ulaganja u istraživanje i razvoj novih lijekova. No, postoji čitav niz podataka i studija koji demantiraju tvrdnje farmaceutskih kompanija da su visoke cijene njihovih lijekova nužne zbog golemih ulaganja u istraživanje u razvoj. Pa je tako kalifornijski The Institute for Health & Socio-Economic Policy, analizirajući službene i neslužbene podatke i izvještaje o poslovanju, pokazao da je u 2015. godini od 100 najvećih farmaceutskih kompanija, njih 64 potrošilo duplo više novaca na marketing i prodaju nego na istraživanje i razvoj, 58 ih je potrošilo tri puta više, 43 pet, a 27 kompanija je potrošilo deset puta više novaca na marketing i prodaju nego na istraživanje i razvoj.

Generalno, u 2015. godini vodećih 100 farmaceutskih kompanija potrošilo je tek 8.6% svojih prihoda na istraživanje i razvoj. Pored bitno manjeg iznosa kojeg troše na istraživanje i razvoj u odnosu na marketing i prodaju, privatne farmaceutske kompanije sve više zaobilaze istraživanje i razvoj lijekova za koje ne postoji velika vjerojatnost relativno brze i velike zarade. Pa je tako prisutan generalan trend odustajanja od razvoja novih antibiotika (unatoč pojavi superbakterija otpornih na sve postojeće antibiotike), farmaceutski div Pfizer je recimo odustao od istraživanja i razvoja lijekova za Parkinsonovu i Alzheimerovu bolest, a umjesto inovativnih lijekova farmaceutske kompanije sve se više fokusiraju na 'me too' ili 'copycat' lijekove koji su vrlo slični već postojećim i ne donose značajniji napredak u liječenju, ali osiguravaju patentna prava i vrlo izdašne profite. Vodeće farmaceutske kompanije ne samo da sve manji dio svojih prihoda ulažu u istraživanje i razvoj, već u velikoj mjeri besplatno preuzimaju i zatim patentiraju otkrića nastala u okviru javnog sektora, odnosno javno financiranih programa, o čemu je opširnije pisala Mariana Mazzucatto. Također, “nezavisna” studija Tuft centra, sponzorirana od farmaceutske industrije, koja je cijenu razvoja novog lijeka procijenila na prosječno 2.6 milijarde dolara, raskrinkana je kao metodološki neutemeljena jer se pokazalo da je prosječna cijena razvoja novog lijeka višestruko, pa čak i preko desetak puta manja od navedenog. U isto vrijeme, kompanija Merc & Co, vlasnica patenta na spomenuti imunoterapijski lijek za karcinom Keytruda, samo u 2018. godini uprihodila je od prodaje tog lijeka 7 milijardi dolara.

Dakle, veliki iznosi potrošnje za lijekove i veliki dugovi javnih fondova (posebno u manje razvijenim ekonomijama di se zdravstveno osiguranje još bazira na principima univerzalnosti i solidarnosti, kao u Hrvatskoj) ili sve veće zaduživanje stanovništva za lijekove (tamo di je zdravstvo privatizirano – kao u USA), dobrim djelom proizlaze iz činjenice da je farmaceutska industrija u privatnom vlasništvu, vođena profitnim motivom (čitaj: povećanjem vrijednosti dionica i iznosa dividendi za vlasnike), koristeći patentna prava za slobodno određivanje cijene lijekova bez obzira na troškove njihovog razvoja i proizvodnje.

Posljedica kapitalističke organizacije farmaceutske industrije, odnosno razvoja, proizvodnje i distribucije lijekova nisu samo golemi i nepotrebni financijski troškovi za društvo i za pojedince, već i ograničena dostupnost liječenja za milijune ljudi koji umiru ili pate od bolesti ne zato jer ne postoji lijek već zato jer farmaceutskoj industriji nije dovoljno profitabilno da lijek učine dostupnim svima kojima je potreban.

Čuveni zloglasni primjer jest američka administracija u vrijeme Billa Clintona, koja je stavljajući interese farmaceutske industrije za zaradom ispred spašavanja života ljudi, branila patentna prava farmaceutskih kompanija, između ostalih i na novu tzv. trojnu koktel terapiju za virus HIV-a. Siromašne afričke zemlje u kojima je bilo najviše zaraženih HIV-om nisu mogle platiti visoku cijenu koju su zahtijevali nositelji patentnih prava, a Clinotonova administracija žestoko se borila protiv mogućnosti da siromašne zemlje “probiju” patentna prava i da se koktel terapija učini bitno jeftinijom i dostupnijom kroz generičku proizvodnju. Tek je početkom dvijetisućitih Svjetska trgovinska organizacija odobrila “probijanje” patentnih prava, a ostaje pitanje koliko je ljudi bespotrebno umrlo jer je ekstraprofit farmaceutskih kompanija bio na prvom mjestu (po nekim procjenama više milijuna ljudi u Africi moglo je biti spašeno da patent na koktel terapiju nije ograničavao dostupnost). Situacija nije bolja niti danas, i to ne samo u ekonomski nerazvijenim dijelovima svijeta. Milijunima Amerikanaca i Amerikanki, i to ne samo onima bez zdravstvenog osiguranja, onemogućen je pristup nekim od bazičnih lijekova za preživljavanje - poput inzulina – zbog visoke cijene koju nisu u mogućnosti platiti. Kada je skupina istraživača u ranim 1920-ima na sveučilištu u Torontu prvi puta sintetizirala inzulin, to je značilo spas i produženje života za milijune dijabetičara. Dvojica najzaslužnijih za otkriće inzulina – Frederic Banting i John Macleod – odbili su iz etičkih razloga da se njihovo ime uopće nađe na patentu za inzulin. Preostali članovi tima registrirali su patent na svoje ime samo da bi ga za jedan dolar prodali sveučilištu s ciljem da spriječe da bilo tko monopolizira izum i na njemu profitira. Stotinu godina kasnije, velika farmaceutska kompanija Ely Lilly podiže cijenu jedne od svojih modificiranih inzulinskih inačica za 300% i to smatra posve opravdanim poslovnim potezom, bez obzira na slučajeve umiranja zbog nedostupnosti inzulina (poput mladića Shane Patrick Boyla).

Sve to pokazuje da farmaceutske kompanije vođene po kapitalističkim principima predstavljaju jednu od najvećih prijetnji za zdravlje jer ograničavaju dostupnosti efektivnih lijekova i terapija onima kojima su potrebne. Veliki i rastući izdaci za lijekove kao i veliki dugovi javnih proračuna i sve veća zaduženost građana, druga su strana medalje profitno usmjerene i na kapitalističkim principima organizirane farmaceutske industrije.

Rješenje je u socijalizaciji i demokratizaciji procesa razvoja, proizvodnje i distribucije lijekova. Razvoj lijekova i fundamentalna istraživanja na kojima se baziraju otkrića novih lijekova trebaju biti javno financirani i kontrolirani. Otkrića novih lijekova moraju biti tretirana kao javno dobro i stavljena na raspolaganje cijelom čovječanstvu, a ne ograničena intelektualnim pravima vlasništva. Nema nikakvog ni etičkog niti političkog opravdanja da privatne farmaceutske kompanije ostvaruju goleme profite na način da monopoliziraju otkrića efektivnih lijekova, da razvijaju prvenstveno one lijekove koji će im donijeti profit a ne one koji bi bili od najveće društvene i zdravstvene koristi, da koriste svoju golemu financijsku moć i utjecaj kako bi ograničili dostupnost lijekova prvenstveno na one koji ih mogu platiti, da potiču štetnu medikalizaciju društva i aktivno doprinose još čitavom nizu etički neprihvatljivih postupaka i ponašanja.

Naravno, uzrok problema ne leži u samim farmaceutskim kompanijama već u društveno-ekonomskom i političkom okviru koji ih potiče na takav način djelovanja. Stoga, ako želimo govoriti o manjim dugovima u zdravstvu i racionalnijem ulaganju u zdravstvenu skrb, ako želimo osigurati da svi koji su bolesni imaju dostupan najbolji lijek za vlastitu bolest, ako želimo da znanstvenici i istraživači razvijaju lijekove ne zato da bi bili profitabilni već zato da bi bolje liječili ljude i iskorjenjivali bolesti, tada više ne smijemo šutjeti o kapitalističkom načinu proizvodnje lijekova i njegovoj društvenoj iracionalnosti i nepravednosti.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?