Autorice: Katarina Pavičić-Ivelja, Valentina Luketa
Nino Raspudić kaže da "pitanje zaštite ljudskog života u majčinoj utrobi ne treba uopće biti povezano s ravnopravnošću spolova", ali bi li trebalo biti povezano s klasom? Bračni par Raspudić koristio je pitanje abortusa kao pragmatičan način ciljanog obraćanja konzervativnim glasačima koji, prije svega, abortus vide kao svjetonazorsko, to jest vrijednosno pitanje. Koriste staru konzervativnu ideologiju koja nalaže da se svaki život treba zaštititi, implicirajući da su oni koji ga ne zaštite moralno korumpirani, čak ih nazivajući i ubojicama.
Nino Raspudić kaže da "pitanje zaštite ljudskog života u majčinoj utrobi ne treba uopće biti povezano s ravnopravnošću spolova", ali bi li trebalo biti povezano s klasom? Bračni par Raspudić koristio je pitanje abortusa kao pragmatičan način ciljanog obraćanja konzervativnim glasačima koji, prije svega, abortus vide kao svjetonazorsko, to jest vrijednosno pitanje. Koriste staru konzervativnu ideologiju koja nalaže da se svaki život treba zaštititi, implicirajući da su oni koji ga ne zaštite moralno korumpirani, čak ih nazivajući i ubojicama.
No dobro, kad vam je već toliko stalo do nerođene djece, hoćete li im osigurati potrebne životne uvjete kad se rode? Ili ćete ih samo napustiti? Toga se Raspudić u javnim nastupima ne dotiče, jer je ipak cijeli njegov stav o abortusu zapravo izborna strategija kako bi se pozicionirao na desnom tržištu ideja, signalizirajući desnim glasačima da će on zaista braniti njihove svjetonazore. O tome što s rođenom djecom, ipak bi u javnim nastupima stavio u drugi plan jer bi to zahtijevalo prezentiranje pomne analize društveno-ekonomskih prilika u Hrvatskoj za razliku od pitanja pobačaja kojim apelira na emocije svojih slušatelja. Pridobiti glasače afektiranjem naprosto je brz i lak recept za zauzimanje političkog prostora.
Također, nalazimo se usred globalne pandemije i na pragu jedne od najvećih svjetskih ekonomskih kriza, zbog čega je posebno opasno koristiti zabranu abortusa kao politički žeton. U sljedećih godinu dana očekuje se skok broja nezaposlenih i blokiranih, pad BDP-a i do 10%. Očekuje se daljnje urušavanje zdravstva i ostalih pandemijom pogođenih socijalnih servisa koji već stoje na klimavim temeljima. Uslijed takvih ekonomskih uvjeta, pristup abortusu je klasno pitanje. Ženina sloboda odabira da prekine trudnoću mora biti kontekstualizirana u materijalnim uvjetima, a ne u moralizirajućim narativima o kvaliteti njenog karaktera i vjerskih stavova.
Naime, sve mi koje živimo ili nastojimo živjeti od svojega rada, i stoga smo radnice, suočavamo se s potencijalnim gubitkom posla. To za sobom povlači i nemogućnost podmirivanja režija i stanarine, otplaćivanja dugova, a za neke i nemogućnost ostvarivanja temeljnih potreba, kao kupnja hrane. Institucije koje su do sada preuzimale dio tereta brige o djeci - škole i vrtići - zatvoreni su. Čak i neformalne mreže za skrb o djeci, kao što su bake i djedovi, više nisu toliko dostupne zbog rizika zaraze koronom koja prijeti starijim članovima obitelji.
Problemi prisutni i u dobrim vremenima u doba ekonomske krize još su izraženiji. Radnice se suočavaju s teškoćama na razne načine. Prisiljene su prihvaćati poslove na kojima su manje plaćene nego njihovi kolege ili gdje se radi u lošijim uvjetima. Radnice, kao i radnici, prisiljene su raditi bez adekvatne zaštite protiv korone, ili moraju ulagati dodatno vrijeme kako bi prilagodile svoj posao novim uvjetima rada u pandemiji.
Egzistencijalna ugroza mnogim ženama prijeti kada, primjerice, poslodavac sazna za trudnoću. Navedeno se događa budući da trudnoća odmah asocira na gubitak radne snage zbog odlaska radnice na porodiljni. Ništa bolje nije ni kod tek potencijalne trudnoće u bliskoj budućnosti. Relativno mlade žene nekada uopće niti ne mogu dobiti posao jer poslodavac pretpostavlja da će uskoro zatrudniti. Naravno, postoje i situacije u kojima žene koje već jesu majke dobiju otkaz zbog toga što su im djeca "smetnja" koja ih sprječava da se u potpunosti posvete poslu.
Uz navedeno, žene također na radnom mjestu nerijetko muku muče s mobingom, ali i sa seksualnim uznemiravanjem koje je važno spomenuti upravo zato što se često obezvrjeđuje time što ga se prikazuje samo kao "nevažan" problem srednjoklasnih žena koje su se naljutile kad im je netko uputio komentar na ulici.
Zbog kombinacije društvenog neuvažavanja problema koji u mnogo slučajeva opasno graniči s opetovanim seksualnim napadima te ekonomske situacije koja uvelike otežava pronalazak zaposlenja, mnoge žene prisiljene su trpjeti ucjene nadređenih. U mnogim slučajevima nadređeni nad istima vrše neprimjerene radnje, pritom jasno dajući do znanja da zaposlenice čeka otkaz ukoliko ikome išta prijave.
I u slučaju trudnoće/pobačaja, i u slučaju uznemiravanja, žene su taoci eksploatatorskog sustava koji naprosto ne dopušta slobodno donošenje odluka o vlastitom tijelu. Donošenje odluke te traženje vlastitih prava u ovim slučajevima često znači nužni pristanak na nezaposlenost, siromaštvo te time i neposrednu ugrozu života. Stoga, kada govorimo o pobačaju ili pak uznemiravanju, bitno je da govor o istima ne ostane tek svjetonazorsko pitanje, već da se u obzir uzme i ekonomska komponenta koja duboko prožima obje navedene situacije.
Osim sankcija za pojedine slučajeve, potrebna je revizija i konstrukcija zakona koji bi zaštitili trudnice i rodilje na radnom mjestu te koji bi adekvatno prevenirali mobing. U tom kontekstu obvezno je pridati važnost seksualnom uznemiravanju i pratećim ucjenama te onemogućiti arbitrarne otkaze ženama koje na radnom mjestu odluče upražnjavati svoje pravo na ravnopravnost i slobodu odlučivanja o vlastitom tijelu.
Svaka žena koja odluči prijaviti neprimjeren tretman na radnom mjestu trenutno prvo mora dobro odvagnuti koliko će joj taj postupak ugroziti egzistenciju - pogotovo u vrijeme pandemije.
Također, ako ijedna od nas koje živimo od svoga rada, zatrudni u sljedećih nekoliko mjeseci, ukoliko želi dijete, morat će sjesti sama ili s partnerom i izračunati koliko košta donijeti dijete na svijet. U svakom slučaju, to neće biti samo moralna odluka. Bit će prije svega materijalna. Čak i ako želi dijete, pitat će se: "Mogu li si priuštiti dijete za vrijeme globalne pandemije i ekonomske krize gdje mi zbog želje za gospodarenjem vlastitim tijelom posao u svakom trenutku visi o koncu?"
Cijena će za neke zasigurno biti dovoljno velika da se odluče na abortus.
Želimo li "zaštititi živote", osigurajmo ženama sigurne i kvalitetne radne uvjete, besplatne vrtiće i druge kvalitetne socijalne servise.
Umjesto oduzimanja tjelesne autonomije i traumatičnog prisiljavanja žena koje ne žele djecu na rađanje, osigurajmo uvjete onima koje to žele, a siguran, dostupan i besplatan abortus uvijek mora ostati opcija!