„Demonizacija antifašizma služi maskiranju katastrofalne sadašnjosti“
[tiskovna konferencija Radničke fronte o Bleiburgu (13. 5. 2020)]
Jutros je na Strossmayerovu trgu u Zagrebu Radnička fronta održala tiskovnu konferenciju povodom obilježavanja odmazda nakon Bleiburga 1945. U ime RF-a govorili su Katarina Peović, izvanredna profesorica i kandidatkinja RF-a na predsjedničkim izborima 2019, Krešimir Sučević-Međeral, poznati intelektualac i kvizaš, te David Bilić, trenutni rotacijski zastupnik RF-a u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, sve troje i budući kandidati RF-a na predstojećim parlamentarnim izborima. Tiskovna je konferencija simbolički održana ispred spomenika Strijeljanje talaca Frane Kršinića, posvećene uspomeni na sve nedužne žrtve ustaško-fašističkog terora od 1941‒1945. u Zagrebu, čijim će se krvnicima hrvatska desnica ovaj tjedan klanjati, besramno ih i revizionistički nazivajući „nevinim žrtvama“. Prisutni članovi RF-a su za vrijeme presice razvili transparent s natpisom Ustaše, četnici, zajedno ste bježali, kojim, kako su istakli, ukazuju na ratno savezništvo hrvatskih i srpskih fašista, koji su se 1945. zajedno povlačili prvo kroz Zagreb a onda i prema Bleiburgu, povevši sa sobom i nedužne civile kao zaštitu.
Krešimir Sučević-Međeral je na početku istakao da je da rasprava o povijesti mora biti otvorena, argumentirana i utemeljena na faktima te da se stvarne činjenice ne smiju prikrivati bez obzira na ideološka stremljenja s bilo koje strane. Međutim, istakao je, sramotan je način na koji se odmazda nakon predaje ustaša, četnika, ljotićevaca, nedićevaca, nacista i ostalih fašističkih snaga i okupatora u Bleiburgu 1945. danas prikazuje u javnosti od strane desnice u Hrvatskoj. Takav besraman i profašistički tretman ovih događaja se opet ponavlja i ove godine ‒ polaganjem vijenaca na Bleiburgu od strane državnih vlasti i neoustaškog Počasnog bleiburškog voda, katoličkim i islamskim vjerskim obredima na Mirogoju te misom u Sarajevu, sve uz svesrdnu medijsku podršku državne televizije. Međeral je naglasio da se o ubijenima i događajima nakon rata može i treba otvoreno govoriti, no da je krajnje neprimjereno ubijene ustaše nazivati „hrvatskom vojskom“, s obzirom da su jedina tadašnja hrvatska vojska bili partizani, u kojima je i bila premoćna većine etničkih Hrvata, a da je potpuno dekontekstualizirano i povijesno neprihvatljivo o ubijenima govoriti kao „nevinim žrtvama“, s obzirom da je velika većina ubijenih fašista bila kriva za ogromne zločine u Drugom svjetskom ratu. Bilo im suđeno ili ne, ubojice 20.000 djece samo u Jasenovcu, ne mogu se nazivati „nevinim žrtvama“. Ako je svak kome nije suđeno nevin, onda su nevini bili i Benito Mussolini ili, puno kasnije, Osama bin Laden, obojica smaknuta bez suda.
David Bilić se nadovezao da u odmazdama nakon Bleiburga nitko nije smaknut jer je bio Hrvat, Srbin, Slovenac ili Nijemac, tim više što su pripadnici svih tih nacionalnosti bili i u pobjedničkom Narodnoslobodilačkom pokretu, nego zato što su kao pripadnici različitih fašističkih formacija tokom 5 godina rata činili najzvjerskije zločine. Nije sporno, dodao je Bilić, da se danas lako složiti da smrtne kazne ne treba biti, a još manje da se ona može određivati bez suđenja, no odmazde bez suđenja ili uz brze prijeke sudove su u Evropi i svijetu 1945. bili svuda uobičajeni. Upitao se kako je moguće govoriti o „žrtvama“ iz 1945, a ne spominjati što su te „žrtve“ radile prethodnih 5 godina, i kako je moguće govoriti samo o „ubijenim Hrvatima“, a ne spominjati da nisu ubijani samo Hrvati niti da su ubijani jer su Hrvati, pritom zaboravljajući koliko je, primjerice, pobjednička strana u Drugom svjetskom ratu ubila civila u zračnim napadima, konvencionalnim i atomskim oružjem, u Njemačkoj i Japanu. Sjetimo se, napomenuo je Bilić ‒ poginula djeca u Dresdenu ili Hirošimi su, za razliku od domaćih fašističkih krvnika s Bleiburga su doista bila nedužna.
Bilić je svoje izlaganje zaključio nekim konkretnim podacima o odmazdama nakon Bleiburga. Unatoč medijskim manipulacijama o „ubijenoj ženi i djeci“ u Hudoj i Matjaževoj jami i drugdje, slovenska su istraživanja (Mitja Ferenc 2012, Prekopi žrtev iz prikritih grobišč: 1991‒2011, Ljubljana; Petra Leban-Seljak 2011, „Antropološke analize prikritih povojnih grobišč“, Resnica in sočutje – prispevki k črni knjigi titoizma. Poročilo Komisije Vlade Republike Slovenije za reševanje vprašanj prikritih grobišč 2009‒2011, ur. Jože Dežman, Ljubljana) pokazala da je u te dvije jame bilo 2% ženskih kostura, a nađen je samo jedan kostur maloljetnika između 14 i 18 godina. Za razliku od ustaša, od kojih su mnogi ubijeni, među ostalim i kao odmazda zbog velikih partizanskih žrtava (skoro 20.000) u završnim ratnim operacijama nakon što su se ustaše i ostali fašisti odbili predati nakon njemačke kapitulacije, od domobrana su strijeljani samo časnici koji su se bili odbili predati, dok su ostali u pravilu pušteni, kao i žena, djeca i civili.
Katarina Peović je na kraju zaključila da se u pričama o Drugom svjetskom ne radi o pukom interesu za povijest. Riječ je o sustavnoj i planskoj demonizaciji Narodnooslobodilačke borbe kojom se pokušava diskreditirati bilo kakvo progresivno nasljeđe iz bivšeg sistema u Hrvatskoj, čime se želi spriječiti i bilo kakav mogući ponovni uspon ljevice i ideja boljeg i pravednijeg društva. Ne žele da se govori o tome da nam je BDP još uvijek na razini 1980-ih, a da je Hrvatska zadužena više nego čitava Jugoslavija u 1980-ima. Ne žele da se spominje da su radnička prava gotovo pa nestala, zajedno s društvenim stanovima i radničkim odmaralištima, dok si danas prema Eurostatu čak 63% ljudi u Hrvatskoj ne može godišnje priuštiti ni tjedan dana odmora izvan mjesta stanovanja. Stoga se bilo što što ima veze s jugoslavenskim realsocijalizmom pokušava unaprijed delegitimizirati. Borba za prošlost stoga nije ništa drugo doli borba za sadašnjost i budućnost, zaključila je Peović, dodavši kako je potrebno jednozbačno osuditi sve ustaško-fašističko znakovlje, slogane i profašističke komemoracije upravo zato kako bismo se mogli okrenuti borbi za bolju budućnost.