Odlučili smo sažeti neke od rasprava u pet mitova koje često susrećemo i prilično su rašireni a radnicima i radnicama ne idu u korist.

1. Treba rezati plaće svima u javnom sektoru

U javnom sektoru nekima treba smanjiti plaću npr. načelnicima općina, gradonačelnicima, HDZ-ovim političkim namještenicima, šefovima agencija, članovima nadzornih odbora, direktorima javnih poduzeća, političarima, predsjedniku i njegovim savjetnicima, ministrima, županima i sl., ali plaće od 5 do 10 tisuća kuna (profesori, liječnici, vatrogasci, medicinske sestre, radnici u čistoći, vozači javnog prijevoza i sl.) u javnom sektoru ne treba dirati jer će se ekonomska situacija dodatno pogoršati zbog pada potražnje i smanjenja kupovne moći. Režimo političarima i kapitalistima, a ne radnicima u javnom i privatnom sektoru!

2. Treba prestati financirati sve udruge

Svakako treba prestati financirati udruge za liječenje molitvom, zavičajne udruge koje novac dobivaju zbog političke podobnosti, razne veteranske udruge koje služe kao HDZ-ova poluga za rušenje političkih opcija koje nisu desno orijentirane, crkvene udruge koje se bave huškanjem na seksualne i nacionalne manjine i sl., ali udruge slijepih i slabovidnih, udruge bolesnika od zloćudnih bolesti, udruge civilnog društva koje se bave zaštitom okoliša, udruge koje pomažu ženama žrtvama nasilja, udruge osoba s invaliditetom, udruge za kulturu, obrazovne i znanstvene udruge te ostale udruge koje se bave društveno korisnim stvarima treba i dalje financirati uz potpunu transparentnost.

3. Porezi i doprinosi koje plaćaju “poduzetnici” u Hrvatskoj su najveći u Europi

Iako nas u masovnim medijima bombardiraju s neutemeljenim pričama o ultra visokom poreznom opterećenju zbog kojeg je “poduzetnicima” nemoguće poslovati, Eurostatova statistika o prosječnim troškovima rada koji uključuju i socijalne beneficije (poput zdravstvenih i mirovinskih doprinosa) nam govori suprotno i smješta Hrvatsku u donji dio EU ljestvice prema ukupnim troškovima rada. Ono što se često zaboravlja spomenuti je to da su strani investitori koje tobože trebamo privući niskim porezima i davanjima već odavno tu zato što je udio poreza na kapital u ukupnom poreznom opterećenju u Hrvatskoj nizak i debelo ispod EU prosjeka. Kako to da "visoki porezi" ne smetaju stranim trgovačkim lancima, hotelskim lancima, bankama i teleoperaterima u vlasništvu stranih kapitalista nego samo domaćim poslovnim anđelima i poduzetničkim guruima koji radnike prijavljuju na minimalac, plaćaju na ruke i ne daju im slobodne dane? Možda zato što strane tvrtke redovito svake godine iznose profit u matične zemlje koji se mogao reinvestirati u razvoj naše ekonomije. Jeste li čuli da su se strani investitori žalili na visoke poreze kada se govorilo o davanju auto-cesta u koncesiju? Jeste li čuli da se netko žalio na visoke poreze kad se prodavala Pliva ili Croatia Osiguranje?

4. “Poduzetnici” hrane svoje radnike i još pune proračun

Svaki radnik koji je zaposlen u privatnoj tvrtki zaradi svoji bruto plaću jer da ne zaradi ne bi uopće bio zaposlen u tvrtki. Osim što zaradi svoju bruto plaću svaki radnik stvori i višak vrijednosti koju kroz dobit na kraju godine prisvaja “poduzetnik”. Upravo iz te dobiti koju im osiguraju radnici, “poduzetnici” kupuju urbane vile, skupe automobile i žive luksuznijim životom od prosječnog hrvatskog radnika. U svim privatnim tvrtkama radnici stvaraju dobit, ali ne sudjeluju u raspodjeli te dobiti, a sada kada su “poduzetnici” u gubicima radnicima se smanjuju plaće, dobivaju otkaze, dok “poduzetnici” od države traže da im se tvrtke spašavaju javnim novcem. Ako radnici podnose gubitke, onda bi trebali sudjelovati i u raspodjeli dobiti. Iako se poduzetnici često hvale kako baš oni osobno najviše pune proračun, u Hrvatskoj se proračun u najvećoj mjeri puni putem PDV-a (koji plaćaju radnici i javnog i privatnog sektora) te doprinosa iz bruto plaća koje zarade radnici.

5. Zašto vi ne postanete “poduzetnici”?

Svi poduzetnici nisu inherentno zli ljudi kojima je jedini cilj u životu da izrabljuju radnike već je to sistemsko pitanje društvene organizacije proizvodnje koja bi trebala biti postavljena na način da svi radno sposobni ljudi imaju posao od kojeg mogu dostojanstveno živjeti. Problem je sistemski budući da se u ovoj krizi, ali i generalno glorificiraju “poduzetnici” tj. kapitalisti koji su manjina u ovom društvu dok se radnike koji zaista proizvode određeni proizvod i koji su na prvoj liniji borbe protiv koronavirusa redovito zapostavlja i nikoga nije briga što ne primaju plaću ili što su izloženi riziku od zaraze već se stalno traže načini kako da se spasi kapitaliste. Kapitalisti se jednostavno bolje snalaze u ovom sistemu zbog raznih razloga (od sumnjivog početnog kapitala do privilegiranog socijalnog i klasnog statusa), a postati poduzetnik se uvijek predstavlja kao "uspjeh za sve" u kapitalizmu. Međutim, u kapitalizmu nema uspjeha za sve. Ima uspjeha za neke, a to su uglavnom kapitalisti i političke elite. I to je nešto što treba reći koliko god nepopularno bilo. Potrebno je odnose snaga preokrenuti i ići u smjeru u kojem će se najviše cijeniti rad zato što je rad taj koji stvara vrijednost, a ne 'snalažljivost', dobre veze s drugim kapitalistima i državom ili sumnjivi početni kapital.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?