Postoji li odgovornost radnika malih dioničara?

Postoji li odgovornost radnika malih dioničara?

Često se radnike optužuje da su sami odgovorni kao mali dioničari za propast svojeg poduzeća, kao što je to slučaj s radnicima Uljanika koji su imali u svojim rukama u jednom trenutku i preko 40 % dionica. Treba reći da malo dioničarstvo nije model putem kojeg su radnici mogli nešto zbilja učiniti niti ozbiljno utjecati na sudbinu Uljanika, za to bi trebalo imati mogućnost radničkog nadzora kao i radničkog upravljanja, a takve se prijedloge u našem društvu gleda kao opasne i optužuje ih se za vraćanje u prošlost socijalizma koji je, onda se obično dodaje, „propao”.

Milanovićeva Vlada tako je po povlaštenim cijenama radnicima i umirovljenicima Uljanika omogućila prodaju do 39,04% dionica čime bi, uz već prije kupljene dionice, postali većinski vlasnici brodogradilišta umjesto države. No Zoran Milanović je tada otvoreno govorio koje su namjere takvog poteza. Iako su se javljale ničim potkrijepljene najave da će se tako sačuvati radna mjesta i unaprijediti proizvodnju, Milanović je otvoreno priznao i da je cilj da brodogradnja više ne bude u rukama države, jer će tako država prestati biti odgovorna za gubitke i loše poslovanje. Ukratko ponavljao je da se „stvari moraju mijenjati”, a promjene nisu bile u korist proizvodnje i radnika već rješavanja države „problema” brodogradnje. Dobro se tada već znalo u političkom vrhu u kojem će to smjeru ići, pa Plenković danas samo dovršava što mu je Milanović već davno prije pripremio, a ostale vlade samo slijedile i razrađivale.

Dakle izuzimanje države značilo je rješavanje odgovornosti, a dioničarstvo je bilo samo trojanski konj za kasnije svaljivanje odgovornosti. Znalo se da mali dioničar ima ograničene mogućnosti nadzora nad upravljanjem poduzeća, kao i to da će mnogi u trenucima potrebe prodati svoje dionice.

Tada se država izuzela iz osmišljene politike prema brodogradnji, to je bio kraj mogućih pametnih industrijskih politika zaštite jedne od zadnjih izvoznih industrija, vezivanja uz brodogradnju drugih industrija, uopće politike multiplikativnih učinaka brodogradnje. Prodaja dionica radnicima po povoljnim cijenama bila je samo alibi za uništavanje brodogradnje. Kao što je micanje Đure Đakovića s popisa tvrtki od društvenog značaja trebao već biti znak za uzbunu, nakon čega je logično slijedilo kašnjenje s isplatom plaća, nakon čega pak mnogi krenu tražiti drugi posao, i tako dalje...

Milanovićeva priča da nema drugog načina (koju danas ponavlja i ministar Horvat koji je preuzeo na sebe da zabije zadnji čavao na lijes brodogradnje) je čista laž jer postoje mnogi primjeri koji pokazuju suprotno - da upravo država koja staje iza strateške industrije znači presudan faktor uspjeha neke industrije. Država može kupovati dionice u privatnim poduzećima, i direktno i kroz javne alate – banke koje kontrolira.

U Italiji Cassa Depositi e Prestiti (CDP) drži 100% Fintecna (državne financijske kompanije) koji za uzvrat ima udio u Fincantieriju. CDP kontrolira talijanska vlada (82%).

Macron je također najprije nacionalizirao STX (Chantiers de l'Atlantique, brodogradilište u Saint-Nazaireu, blizu Nantesa jedno od najvećih na svijetu) da bi postigao dogovor oko vlasništva 51% za Fincantieri s većinom javnog vlasništva i 34,34% direktne kontrole francuske države.

Francuska Vlada je spriječila urušavanje PSA Peugeota kupujući 14% njegovih udjela za 800 milijuna eura.

Također, njemačka država drži udjele u Volkswagenu (19,9%).

No, u nas je drugačije. Sve Vlade od Milanovićeve do današnje su imale drugačiju zadaću - to su kvislinzi slabih ekonomija na periferiji EU čija je uloga da nas uvjere da nismo zaslužili bolje, da nas dresiraju za zadaće koje su nam dodijeljene, da nam objasne gdje nam je mjesto. Tu nisu da zaštite našu brodogradnju već da nas uvjere da mi nismo za to sposobni, da nama ne treba proizvodnja visokosofisticiranih brodova, dobro nam je i da budemo konobari i sobarice za austrijske turiste, da nam djeca budu jeftina radna snaga za bogate zemlje centra (a i to samo dokle bude potražnje za tom radnom snagom) i najvažnije, da budemo tržište za proizvode tih zapadnih ekonomija. Imperijalizam nekad - imperijalizam danas.