O uzurpaciji javnih površina

O uzurpaciji javnih površina

Autor: Zlatko Nikolić

Na Gradski odbor za predstavke i pritužbe čiji sam član došla je zanimljiva pritužba jedne stanovnice Tomašićeve ulice u centru Zagreba. Naime, radi se o tome da je terasa lokalnog kafića umjesto na parkiralištu ujedno i na pješačkom nogostupu te da se naslanja i na šesto parkirno mjesto čineći ga neupotrebljivim. Po ovoj pritužbi navedena terasa ugrožava slobodno i neometano kretanje pješacima te otežava život i stanovnicima zgrade u neposrednoj blizini među kojima ima i starijih osoba, invalida te roditelja s malom djecom. Po ovoj Zagrepčanki radi se o čistom uzurpiranju javnog prostora koji joj otežava život, te onemogućuje pristup i kolima hitne pomoći i vatrogascima u slučaju da se nekome ili nešto u samom ulazu ispred terase dogodi. Kao dokaz dostavila nam je i fotografije same terase koja pješacima, biciklistima i ostalima na tom dijelu ostavlja svega nešto više od jednog metra nogostupa. Sam Gradski odbor nema veće ovlasti nego da ovakve pritužbe samo proslijedi nadležnim gradskim i državnim institucijama, tvrtkama i uredima, a u ovom slučaju Komunalnom redarstvu koje će izići na teren po prijavi, pa usporediti prelazi li vlasnik kafića dogovor koji ima s Gradom oko terase, te ga po eventualnom kršenju kazniti.

No zapravo, problem je daleko veći od pojedinačnih mogućih kršenja sitnih obrtnika i kapitalista dogovorenih pravila. U Gradu Zagrebu, a za njim ne zaostaju i ostali gradovi, na snazi je režim koji u potpunosti sve javno, pa tako i javne površine, daje za neku sitnu cijenu lokalnim ugostiteljima i prodavačima svega i svačega kako bi na njoj ostvarivali svoje poslove. Iz logike medijskog mainstreama koji predstavlja mikro i male poduzetnike kao kičmu domaće ekonomije to ima savršeno smisla. Po njima apsolutno sve treba dati na raspolaganje takvim poduzetnicima koji će nam donijeti zapošljavanje i ‘dodatnu’ te ‘realnu’ vrijednost te im omogućiti da se što bolje i više razviju. Takve analize pak u potpunosti ignoriraju statistike koje pokazuju da je kapitalistička ekonomija – ekonomija monopola, krupnih, debelih i velikih – korporacija, tvrtki i banaka. Upravo one jedine mogu zaraditi velike ekstraprofite, veliki postaju sve veći, a u slučaju da ih netko od malih i mikro i ugrozi, oni ih jednostavno ili uguše ili preuzmu. Monopol je krenuo čak i u biznisu točenja kave, pa već imamo i tvrtke koje predstavljaju mrežu kafića.

Lokalnim ugostiteljima, obrtnicima i sličnima ostaje mogućnost za manju zaradu na kojoj će si podići status u društvu. No taj status u situaciji pritiska ovih ‘debelih’ ostvaruju prvenstveno nauštrb javnog, ali i štednjom na kvaliteti i štednjom na radnicima. I tako dobivamo slučaj npr. Prvomajske ulice u Puli, gdje se neometano više ne može niti prošetati bez da zapinješ o terase, tako dolazimo i do koncesija na plaže radi ‘dodatne vrijednosti’ što u prijevodu znači iznajmljivanje ležaljki i dolazimo do upitnih dealova lokalnih političara i šerifa sa svojim ‘kumovima’ oko komada nekog trga.

Isto tako, kada sam već spomenuo štednju nad radnicima, neupitno je da se najveća kršenja radničkih prava te prekarno i studentsko zapošljavanje još uvijek odvija upravo u mikro i malom poduzetništvu tipa sezonsko ugostiteljstvo. Isti su desetljećima iskorištavali i varali domaće radništvo, pritom puštajući u medije priču kako su domaći radnici ‘lijeni’ i ‘ne žele raditi’. Smatram da su i više nego suodgovorni za egzodus mladih radnika koji su prvim vlakom izašli raditi negdje gdje su im radnička prava i dostojna plaća zagarantirani. I umjesto da država strože regulira takve poduzetnike, isti ti su prije koji mjesec uspjeli izlobirati prvo uvoz jeftine strane radne snage, a onda i smanjenje poreza na svoj rad, ne bi li očuvali svoj društveni status. Pored toga, tu su i naše javne površine koje im dajemo za ostvarivanje profita.