Naša je poljoprivreda izložena na milost i nemilost poljoprivredama velikih zapadnoevropskih zemalja, uz to što dodatne prepreke stvaraju evropski propisi, koji našim poljoprivrednicima određuju što se smije, a što ne smije raditi i u kolikoj mjeri (primjerice, koliko se maslina može saditi, na koji način, na kakvim poljima i sl.). Poljoprivreda nigdje u svijetu ne funkcionira uspješno bez državnih poticaja – potrebno je zaštiti domaću poljoprivredu!
Razvijene i velike zapadne zemlje odvajaju goleme poticaje za svoj poljoprivredni sektor (što je suprotno proklamiranoj neoliberalnoj praksi u drugim područjima). Istodobno se pak od manjih zemalja traži smanjenje ili ukidanje takvih poticaja putem pritisaka Evropske unije ili Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Te iste međunarodne institucije također zahtijevaju i ukidanje ili smanjivanje carinskih zaštita, što onda omogućava prodor poljoprivrednih proizvoda iz bogatijih i većih zemalja u siromašnije i manje zemlje, što izravno uništava domaću poljoprivredu manjih zemalja.
Kako je ulazak u EU utjecao na Hrvatsku, lijepo se vidjelo po snažnom povećanju uvoza – on je rapidno rastao već prvo ljeto 2013. nakon ulaska, a rast uvoza se stalno povećava (u prva tri mjeseca 2017. rast uvoza poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda je bio za 20 milijuna eura veći nego prethodne godine).
U Hrvatskoj je situacija za domaće poljoprivrednike, osim otvaranja vanjskom tržištu (tj. uklanjanjem carina prema članicama EU), dodatno otežana i time što se poticaji ne isplaćuju ili kasne čak i kada su zajamčeni, a na loš položaj domaćih poljoprivrednika utječe i to što njihove proizvode otkupljuju mahom privatne kompanije nastale privatizacijom. Jedini je interes tih privatnika njihov vlastiti profit i da bi do njega došli neće se libiti smanjivanja otkupne cijene poljoprivrednih proizvoda do razine neodrživosti proizvodnje pa ni potpunoga uništavanja domaće poljoprivrede ‒ poljoprivredni se proizvodi, naime, uvijek mogu i uvoziti, bez obzira na to što će domaći seljaci zbog toga trpjeti posljedice i što to nema smisla u zemlji s takvim poljoprivrednim potencijalom kao što je Hrvatska. Loše stanje hrvatske poljoprivrede i činjenica da uvozimo goleme količine hrane iz inozemstva su izravna posljedica politike koja se sustavno vodi zadnjih 29 godina, a koja je usmjerena samo prema profitu domaćeg i stranog krupnog kapitala, a ne u korist domaćeg seljaštva i cijeloga društva.