Vodič kroz marksističku političku ekonomiju
Autor: Joseph Choonara
Preveo: Drago Markiša
Uvod
Nedavni fijasko kapitalizma izazvao je rastuće zanimanje za marksističku političku ekonomiju. Cilj je ovoga djela na nj odgovoriti kroz uvod u Marxove ideje te pokazati, bar u najširim crtama, kako se one mogu primijeniti na današnji kapitalistički sustav.
Pišući ovo, krajem 2008. godine, nije teško vidjeti nebrojene dokaze kapitalističkoga neuspjeha. Kolaps američkog balona na tržištu nekretninâ u jesen 2007. izazvao je financijsku paniku što je preraslo u novo globalno usporavanje gospodarstva. Prema Međunarodnom monetarnom fondu već smo usred "najvećega financijskoga šoka od Velike depresije" 1930-ih. Nitko ne zna koliko su problemi duboki i koliko dugo će potrajati. Ipak, tri su stvari jasne. Kao prvo, serija mjehurâ u svjetskom gospodarstvu skriva ono što je iz marksističke perspektive bilo jasno već godinama: "realna" je ekonomija preslaba usporedi li se s razdobljem konstantna rasta tijekom 1950-ih i 1960-ih. Kao drugo, vrhuška američkih Federalnih rezervi, britansko Ministarstvo financijâ (British Treasury) te glavni odbori banaka i multinacionalki ne znaju kako ekonomski sustav točno funkcionira. Prepuštaju se ili divljoj panici ili lakomislenu optimizmu. Kao treće, kako napisa Lenjin, politika je "koncentrirana ekonomija". A kriza osnažuje sve političke podjele unutar sistema.
Unutar vladajuće klase javljaju se podjele i međusobne borbe oko toga kako riješiti krizu. One se javljaju i između vladajućih klasa različitih država s obzirom na to da sve teže prebaciti teret krize na drugoga zaoštravajući tako imperijalističke sukobe. Istodobno svaka vladajuća klasa pokušava prebaciti teret krize na leđa radničke klase. Recentni akutni neuspjesi kapitalizma u sebi sadrže sve njegove dubinske kronične mane. To se najbolje vidi po sudbini siromašnijih zemalja koje su sada sve u čvrstu kapitalističkom zagrljaju. Prema Ujedinjenim narodima oko jedna milijarda ljudî trenutno živi s manje od jednog dolara dnevno. 2,6 milijardi ljudi, tj. 40% svjetskog stanovništva, živi s manje od 2 dolara dnevno. Iza te neumoljive statistike kriju se patnja i bijeda, s čijim se razmjerima može usporediti samo herojski otpor radnikâ u zemljama kao što su Egipat ili Bolivija u zadnje vrijeme. Čak je i onima u najbogatijim dijelovima svijeta sve jasnije u kakvim strašnim uvjetima živi većina stanovništva u tzv. Trećem svijetu. U SAD-u, najbogatijoj zemlji na svijetu u povijesti, petine sve djece odrasta u siromaštvu (pri čem se siromašnima smatraju obitelji s manje od pola medijanskoga prihoda). Radnici trpe zbog povećana stresa i duga radnog vremena – za radnike u proizvodnji radna godina se produžila za dva tjedna u posljednjih nekoliko desetljeća. Istodobno je sitna manjina nagomilala bogatstvo u neviđenim razmjerima. Najbogatijih 1% u SAD-u sada prima više od 20% ukupnih prihoda, što je dvostruko više od njihova udjela u 1970-ima. Oštra podjela između bogatih i siromašnih očita je u svim društvima. Treći se svijet može pohvaliti svojim vlastitim kontingentom super-bogatih koji tvore dio globalne kapitalističke elite. Sve u svemu, najbogatijih 2% svjetskog stanovništva posjeduje 50% svjetskog bogatstva, dok najsiromašnijih 50% stanovništva posjeduje samo 1% svjetskog bogatstva.
U kontekstu je takva kapitalističkog neuspjeha i došlo do novog otpora krajem 1990-ih. Rastući antikapitalistički sentiment najvidljivije se iskazao 1999. na ulicama Seattlea, gdje su prosvjednici prekinuli sastanak Svjetske trgovinske organizacije, i u Genovi 2001. tokom sastanka G8. No pokret na ulicama je uvijek bio samo odraz šireg nepovjerenja prema multinacionalkama i prema moći onih koji bi trebali imati vlast u kapitalističkom sistemu. Za mnoge od sudionikâ tog antikapitalističkog pokreta jedno od najvažnijih pitanja bile su ekonomska nejednakost i pljačka Trećega svijeta. Uslijedili su prosvjedi protiv ratova koje je započela američka vlast nakon 11. 9. 2001. Kod nekih je prosvjednika to sve povezano i s problemom globalnoga zatopljenja i prijetnjom koje ono predstavlja čovječanstvu.
Svi su dotični problemi povezani s puno širom tematikom – kako objasniti funkcioniranje i nedostatke kapitalističkoga sustava, kako razumjeti njegovu snagu i slabosti te kako ga na koncu zbaciti. Marksizam ne daje gotov recept kako magično riješiti svaki od navedenih problema. Ali je zato nezaobilazan kao oruđe u rukama pokreta koji želi te probleme riješiti. Stoga je rastuće zanimanje za marksističku ekonomsku znanost posve razumljivo.
Zahvaljujem Chrisu Harmanu, Alexu Callinicosu, Marku Thomasu i Jennifer Braunlich. Zahvalan sam im za ohrabrivanje da napišem ovu knjigu, kao i za njihove ispravke i sugestije u različitim fazama pisanja.
Prvi dio
RAZUMIJEVANJE SISTEMA
Sistem koji krije svoje tajne
Karl Marx je 1872. pohvalio u pismu plan da se francusko izdanje prvoga toma Kapitala izda u obliku nastavaka. "U tom će obliku knjiga biti pristupačnija radničkoj klasi, a to je najbitnije", napisao je Marx.
Kapital se prilično razlikuje od tradicionalnih ekonomskih radova. Neki su redci izrazito jetki:
Unutar kapitalističkoga sustava sve se metode za podizanje društvene produktivnosti rada provode preko leđâ radnikâ. One sakate i lome radnika, degradiraju ga dok ne postane puki dodatak stroju, uništavaju svaki ostatak duha u njegovu radu i pretvaraju rad u omrznutu tlaku.
Tri toma Kapital koje je Marx napisao imaju samo jednu svrhu: shvatiti kako kapitalizam funkcionira da bi ga se što prije moglo ukinuti. Ciljana publika je bila društvena skupina koju je Marx smatrao ključnom za zbacivanje kapitalizma – radnička klasa, tada tek u stvaranju. No bojao se da bi čitatelji mogli biti "obeshrabreni" pokušavajući se uhvatiti u koštac s Kapitalom. "Nema lagana puta do znanosti, samo oni koji se ne boje teška uspona uskim stazama mogu doći do prilike da dopru do njezinih osvijetljenih vrhunaca", zaključio je Marx u pismu francuskom izdavaču. Teškoće s kojima se mnogi čitatelji suočavaju primarno nisu uzrokovani Marxovim stilom pisanja nego temom o kojoj piše – kapitalizmom.
Kapitalizam je jedan od "načinâ proizvodnje". Od samih početaka ljudske vrste razvilo se više načinâ zajedničkoga rada da bi se proizvele potrebne stvari – razvili su se različiti načini proizvodnje. Marxov je bliski prijatelj i suradnik, Friedrich Engels, na njegovu pogrebu objasnio da je Marx na osnovi toga objašnjavao kako pojedina društva funkcioniraju u širim okvirima:
Kao što je Darwin otkrio zakone razvoja organske prirode, Marx je otkrio zakone razvoja ljudske povijesti: jednostavnu činjenicu, prije toga skrivenu površinskom ideologijom, da ljudi, kao prvo, prije nego što se mogu baviti politikom, znanošću, umjetnošću, religijom itd. moraju jesti, piti, imati krov nad glavom i odjeću. Neposredna proizvodnja materijalnih sredstava i, iz toga izveden, stupanj ekonomskoga razvoja nekog naroda u određenom razdoblju čine osnovu na kojoj se grade državne institucije, zakonski koncepti, umjetnost, čak i religijske ideje. Stoga se one moraju objašnjavati u svjetlu načina proizvodnje, a ne, kao što je dosada bio slučaj, obrnuto.
Ekonomska znanost ne mora nužno biti suhoparna akademska disciplina koja objašnjava samo jedan izolirani djelić života. Ekonomija je osnovna stvar koja nas čini ljudima, objašnjavajući kako zadovoljavamo svoje neposredne potrebe, što onda omogućuje sve ostalo u društvu. U povijesti su postojali veoma različiti načini proizvodnje. Prije mnogo stoljećâ naši su preci lovili, skupljali jestive biljke ili se bavili poljodjelstvom. Danas, da bismo proizveli sve od hrane i odjeće do televizorâ i hladnjakâ, na raspolaganju imamo razvijene strojeve.
Možda je najveća razlika između kapitalizma i onoga što je bilo prije njega to što se događa s proizvedenim stvarima. U ranijim su društvima ljudi uglavnom proizvodili robu za svoju osobnu potrošnju. No ne i u kapitalizmu. Radnici u tvornici automobilâ ne mogu jesti aute i ne jesti; osoblje u McDonaldsovu restoranu ne može graditi kuće ili proizvoditi aute od hamburgerâ. Roba se u kapitalizmu ne proizvodi da bi zadovoljila neposredne potrebe, nego da bi se prodala. Kako piše Marx na prvoj stranici Kapitala: "Bogatstvo društava u kojima prevladava kapitalistički način proizvodnje odlikuje se golemom akumulacijom robâ".
Kapitalizam je sustav proizvodnje robe. Materijalna dobra se proizvode za tržište. No tâ sama činjenica može prikriti funkcioniranje sistema i njegove "zakone". Uzmimo kao primjer jednostavan ekonomski čin unutar kapitalizma kao što je kupovanje novinâ na kiosku. Dajemo novac i u zamjenu dobivamo robu. Površinski to izgleda kao veza između stvarî – novine za novčanice. No javlja se važno pitanje: odakle su te novine? Proizveli su ih novinari, urednici, fotografi i dizajneri. Tekst su tiskali radnici u tiskari, a tiskan je tintom na papiru koji su također morali biti proizvedeni, pri čemu papir u konačnici nastaje od drveta koje je srušio drvosječa u nekoj udaljenoj šumi. Tiskarske su strojeve i kompjutere novinarâ proizveli neki drugi radnici. Tako da ono što u prvi mah izgleda kao jednostavna razmjena "stvarî" zapravo u pozadini skriva složenu mrežu odnosâ između ljudî te, pogotovo, između skupinâ radnikâ koji se bave proizvodnjom.
U ranijim su društvima veze između ljudî koji su bavili proizvodnjom bile vidljive. U kapitalizmu su postale skrivene i zagonetne. Kako kaže Marx: "socijalne relacije između ljudî" postaju "zamišljenim oblicima vezâ između stvarî". Marx taj fenomen zove "fetišizmom robe". "Fetiš" izvorno označava objekt koji su ljudi obožavali jer su vjerovali da u njemu prebiva duh ili da objekt ima magičnu moć. U kapitalizmu stvari koje ljudi proizvode kao da postaju živima – fetišiziraju se. Postoji razlika između te vrste fetišizma i njegove mistične verzije. U kapitalizmu je, čini se, moć koju roba ima u velikoj mjeri stvarna. Uzmimo kao primjer novac, posebnu "univerzalnu" robu koja se može razmijeniti za sve druge robe. Moć novca nije nalik moći natprirodnih duhova koji su strašili ljude. Novac jest izvor prave moći. Kako piše Marx:
Koliko imam novaca, toliko imam i moći. Vrijednost novca je moja, vlasnikova, vrijednost i moć. Ono što jesam i za što sam sposoban nikako nije određeno mojom indvidualnošću. Ružan sam, ali mogu si priuštiti najljepše žene. Stoga nisam ružan jer je efekt ružnoće, neprivlačnost, poništen novcem. Mogu realno nemati jedne noge, ali zbog novca kao da ih imam 24. Stoga nisam jednonog. Mogu biti loš, neiskren, beskrupulozan, glup, ali ljudi poštuju novac, a time i njegova vlasnika. Novac je vrhunsko dobro, a time je dobar i njegov vlasnik. Ako imam novca, osim toga, ne moram se truditi lagati: zbog novca se unaprijed pretpostavlja da govorim istinu. Mogu nemati mozga, ali novac je pravi mozak svega i kako onda njegov vlasnik može biti glup? Osim toga, može kupiti pametne ljude, a nije li onaj koji ima moć nad pametnima pametniji od pametnih? Ne posjedujem li ja, koji zahvaljujući novcu imam što god mi srce poželi, i sve ljudske sposobnosti? Ne pretvara li, dakle, novac sve moje mane u njihovu suprotnost?
Novac kao da privlači još novca, primjerice kroz kamate ili kroza sposobnost super-bogatih da investiraju u hedge-fondove ili da se kockaju na tržištima. Novac ima stvarnu moć, ali razlozi zašto novac ima tu moć, tj. društveni korijeni njegove moći, mistificirani su. Isto to stoji za robu općenito.
Marxovi radovi, posebice Kapital, kompleksni su jer teže pronići ispod površinske pojavnosti kapitalizma te ispitati ljudske društvene odnose. Samo tî odnosi mogu osvijetliti to kako sustav funkcionira i kako sve u njemu može poći po zlu.
Kapitalizam na prvi pogled izgleda beznadežno kompliciran. Fenomeni kao što su inflacija, funkcioniranje derivativâ i ročnih (futures) tržišta, narav "strukturiranih ulagačkih sredstava" (structured investment vehicles) i "kolateraliziranih dužničkih obaveza" (collateralised debt obligations) zbunjujući su za svakoga tko se s njima susreće po prvi put. Nakon toga slijede dva iskušenja. Prvo je da se ti fenomeni objasne unutar svog okvira: da se prihvati mistificirana površinska pojavnost kapitalizma. Ako tržišta dionicâ i hedge-fondovi prividno magično stvaraju vrijednost ni iz čega, onda je to jamačno tako, tvrde neki ekonomisti. Drugo je iskušenje da se sve previše pojednostavi i da se zanemare kompliciraniji vidovi sistema.
Marxova metoda izbjegava obje zamke. On kreće od prepoznavanja mistificirane površinske pojavnosti: "Sva bi znanost bila suvišna kada ne bi bilo razlike između izvanjske pojavnosti i bîti stvarî". Potreban je znanstveni pristup da bi se otkrilo kako kapitalizam doista funkcionira. Za Marxa to znači da je potrebno ukloniti zavaravajuću pojavnost stvarî.
Tu je Marxov pristup analogan pristupu velikoga Isaaca Newtona koji je otkrio čuvene zakone gibanja. Oni su također bili proizvod apstrahiranja. Newtonov prvi zakon gibanja kaže da će se objekt gibati u ravnoj liniji konstantnom brzinom sve dok na nj ne djeluje neka sila. No ako bacimo ciglu, ona će se brzo prestati kretati. Newton se morao zapitati što bi se dogodilo kad bi se utjecaj trenja i otpora zraka uklonio. To je primjer apstrahiranja. Treba odbaciti površinske odlike koje zamućuju sliku i razmatrati najosnovije elemente.
No apstrahiranje je samo dio znanstvene metode. Newtonovi zakoni gibanja moraju objasniti ne samo apstraktne zakone nego i način na koji svijet doista funkcionira, svijet u kojem se cigle zaustavljaju, umjesto da se nastave kretati u ravnim crtama konstantnom brzinom. To znači da apstraktne zakone gibanja valja supostaviti sa zakonima trenja i otpora zraka da bi se objasnilo stvarno gibanje stvarî. Slično tome, Marx je težio razumijevanju najosnovnijih procesa kapitalizma, ali također i rekonstruiranju sve kompleksnijih aspekata sistema unutar svoje teorije. Nakon toga postaje jasno da osnovni "zakoni gibanja" proizvode kompliciranu površinsku pojavnost. Kako Marx piše u Grundrisseu, nacrtu Kapitala u kojem je razradio mnoge od svojih ideja, vraćamo se odakle smo došli, ali "ovaj put ne s kaotičnom predodžbom cjeline, nego s bogatom ukupnosti brojnih odrednica i relacija".
Suvišno je i reći da ovakvu procesu kraj nije poznat. Ne samo da unutar kapitalizma postoje mnogi fenomeni koje je teško shvatiti, nego se i kapitalizam mijenja i razvija s vremenom. Teorija nikad ne može držati korak sa svijetom koji se mijenja. To je jedan od razlogâ zašto je Marxu bilo jako teško doista završiti bilo koji od svojih velikih radova. Kapital tu nije nikakva iznimka. Isprva je bilo planirano nekoliko tomova. Za Marxova je života objavljen samo prvi tom. Drugi i treći je pripremio i posthumno objavio Friedrich Engels iz nedovršenih rukopisa. U tim, često teško prohodnim stranama, nalazimo nacrt revolucionarna novog shvaćanja kapitalizma.