Autor: J. A.
Ovo je jedno od mnogih radničkih pisama koje sve čeśće dolaze na našu adresu. Radno iskustvo ovoga radnika koje se objavljuje u ovome tekstu samo je jedno u nizu koje dio radnika iz Hrvatske ali i drugih zemalja bivše Jugoslavije, nažalost, ima prilike doživjeti na privremenom radu u Njemačkoj.
"S radom u Njemačkoj, u istočnonjemačkom gradu Apolde, počeo sam u proljeće ove 2017. godine. Prije nego li sam se uputio na taj posao u Njemačkoj, putem telefona, kontaktirao sam svog budućeg 'gazdu'. Iz telefonskog razgovora sa njime saznao sam nekoliko osnovnih podataka o njemu kao i o radu koji ću obavljati. Predstavio se kao Admir Grišević, poduzetnik rodom iz Srbije koji u Njemačkoj (Weimaru), ima sjedište svoje građevinske tvrtke. Naveo je kako se njegova tvrtka koja je legalna bavi većinom građevinom te kako trenutno zapošljava oko 20 radnika iz bivše Juge. Pored toga, rekao mi je i kako će me prijaviti te kako neću raditi na 'crno' a satnica će mi biti 9 evra. Na kraju razgovora čak me i zamolio da ako mogu da mu pronađem još nekoliko radnika građevinaca, ali da su dobri majstori. Tu želju, na svu sreću, nisam mu ispunio. I bolje da nisam s obzirom kako sam ja i dio drugih radnika kasnije prošao.
Prije nego li sam otputovao u Njemačku pokušao sam još provjeriti naziv te tvrtke u kojoj sam se mislio zaposliti. Preko interneta, odnosno 'guglanjem', iako sam upisao ime svoje buduće firme kao i njegova vlasnika, nisam našao ništa. To je u meni pobudilo prve sumnje, no kako sam bio bez posla ipak sam odlučio da se zaposlim u Njemačkoj. Kao i većinu nas iz Hrvatske, na posao vani natjera te siromaštvo i jad. Jednostavno, pored svog očaja zbog nezaposlenosti, čovjek je spreman na sve kako bi prehranio svoju obitelj i sebe i ponekad možda ne razmišlja o svim rizicima svoga izbora. Tako je bilo i samnom tako je s većinom. U Njemačku sam stigao poslije više od 10 sati vožnje busom, a za samu autobusnu kartu sam posudio novac od jednog rođaka. Odmah po dolasku u Njemačku, prihvatio me taj moj novi gazda i odvezao na stan. Smjestio me je zajedno s drugim radnicima u nekom hostelu na jednom selu blizu grada Apolda. Kasnije sam saznao da je smještaj u gradu skuplji, a na selu daleko jeftiniji (u gradu oko 20 evra po osobi a na selu oko 13 evra). Dakle, u startu je gazda sebi smanjio troškove (stanarinu), i tako osigurao jedan dio svog poslovnog profita.
Iako sam, čim sam se sastao s gazdom, od njega tražio da mi prijavi boravak te prijavi na zdravstveno i mirovinsko, on je samo na to obećavao da bude i da ne brinem. Osim toga kad sam tražio radnu odjeću i obuću, što sam mislio pošto je u pitanju njemačka firma da ću dobiti, odgovoreno mi je da si sve to moram sam kupiti. Bio mi je to šok, gotovo sav novac koji sam posudio dao sam za autobusnu kartu a ono malo što mi je ostalo, oko 50 evra, planirao sam da će mi biti za hranu. Na kraju, sav razočaran i pomalo ljut, rekao sam mu da ću mu platiti ako mi može nabaviti bilo kakvu rabljenu radnu odjeću. Na to je pristao, našao mi je neke radne hlače i za njih mi uzeo 30 evra. Još nisam počeo ni raditi a već me je opljačkao za novac. Umjesto da mi kao radniku nabavi novu radnu odjeću, prisilio me da radim u starome i da mu za to još platim. Nije mi se to uopće svidjelo, ali pošto nisam imao izbora, tek došao i bio bez novca, sve sam prihvatio.
Radili smo u više gradova na istoku i zapadu Njemačke, od Apolde do Hanovera. Bili su to razni građevinski poslovi, od zidanja do obnove zgrada. Rad je dnevno trajao po 10 sati nekada čak i po 12 sati. Uvjeti i način rada bili su većinom užasni. Radio sam zajedno s kolegama po velikoj vrućini, u vodi, u betonu, u prašini bez ikakve zaštite i većinom bez potrebnog alata. Iskreno, dogodilo se da nemamo ne samo razne aparate već ni obične građevinske olovke. Istovremeno, gazda nas je znao u poslu, poput robova, psovati i požurivati. Bilo je tu čestih svađa i prijetnji te raznih drugih neugodnosti. Desilo se više puta da zbog posla nismo imali ni gablec (stanke za doručak), tako smo radili od jutra do večeri potpuno gladni. Na kraju posla bili smo doslovno iznemogli, jedva da smo mogli i hodati, prljavi i bez ikakve volje za išta. Osjećali smo se i doživljavali kao robovski radnici, kao obične nule. Najgore je od svega to što smo, a to smo kasnije saznali, sve to vrijeme bili zapravo ilegalni radnici koji su bili iznajmljeni poznatoj istočnonjemačkoj građevinskoj tvrtki WBB iz Weimara. Za tu tvrtku radili smo na crno razne poslove i raznim mjestima. Svi alati i sva oprema te poslovođe koje su nas nadgledali pripadali su toj tvrtki. Naš gazda nije imao ništa, nikakvih radnih alata čak, ispostavilo se, ni firmu o kojoj je govorio da je njegova. Iako je u njemačkim službenim dokumentima uveden kao vlasnik, bio je to samo paravan. Njegova navodna tvrtka Eisenflechter koja je imala fiktivnog vlasnika (nekog Nijemca koji je za mjesečnu naknadu od 1000 evra sve vodio), ne da nije bila registrirana za građevinsku djelatnost koju smo mi obavljali, već nije bila ni u njemačkom trgovačkom registru. Drugim riječima, u pitanju je bio gospodarski kriminal u kojemu su bili uključeni i moj bivši balkanski gazda i njegovi pojedini partneri iz spomenute njemačke tvrtke.
Mi balkanski radnici, bilo nas je iz i Hrvatske i Srbije te BiH-a, kao i malobrojni radnici iz arapskih zemalja (većinom imigranti), bili smo preko ilegalnog "našeg" gazde iskorištavani kao nelegalna, jeftina i posuđena radna snaga u njemačkoj tvrtki (WBB). I dok smo mi od zarade dobili i trebali dobiti (500 evra mjesečno, nije nam sve isplaćeno), 'crkavicu' od zarade, naš balkanski poduzetnik dobio je i još uvijek dobiva na desetke tisuća evra, odnosno, oko 50 evra po radniku dnevno. Takvo 'poslovanje' tih balkansko-njemačkih biznismena, saznali smo, traje već godinama. Uvijek isti poslovi, ista tvrtka samo većinom drugi radnici (dio radnika je privilegiran jer je u prijateljsko–rodbinskim vezama s Admirom Griševićem), i druge radne lokacije. Još ni jednom nitko (balkanski gazda ih novčano podmićuje za poslovnu suradnju), iz te njemačke tvrtke nije bio ni prijavljen ni kažnjen za takve protuzakonite radnje, a u pitanju je korištenje rada ilegalnih stranih radnika te utaja poreza i drugih davanja njemačkoj državi.
Treba navesti i to da su mnogi radnici kao i ja bili na kraju i prevareni za svoj novac. Ja sam radio mjesec dana, većina po tri mjeseca. Mnogi oni koji su bili iz Srbije, bili su na ilegalnom radu u Njemačkoj duže o 3 mjesca (što je kažnjivo i po zakonu Republike Srbije). Njih se prisiljavalo (radio je to gazda), da se poslije 3 mjeseca ne vraćaju u zemlju, a kad bi se vraćali morali su davati mito od 100 evra pojedinim policajcima na granici da bi im dopustili ulazak. Tako su dio novca ne samo potrošili na autobusnu kartu već i na podmićenje graničnih policijskih službenika. Najgore je možda od svega bila isplata ionako male plaće. Gazda nas je zakidao u radnim satima, često je znao ne priznati oko desetak i više radnih sati mjesečno. Osim toga plaća nikada nije isplaćena na vrijeme, kasnila je po tjedan do dva dana. Dio radnika zbog toga je znao, u znak protesta, i ne raditi po pet ili šest dana. Ljudi su doslovno nekad u stanu danima gladovali, nisu imali novca ni za hranu osim ako im neko od kolega nije posudio ili dao dio svoje hrane.
Isti je slučaj bio i kad bi neko bio bolestan, ležao bi danima u krevetu a 'gazda' ga ne bi ni vidio niti zvao. Nije ga bilo briga za zdravlje ljudi, bitan mu je bio samo novac. A novac, na kraju bi dao ali ne dovoljno i to tek poslije višednevnog poziva i poruka upućenih njemu. Danima se, baš u vrijeme isplate plaće, znao skrivati od ljudi ili im lagati o datumu isplate. Na kraju, i ja i većina radnika poslije svega, s onom malo zarađenog novca i još više ne isplaćenog (ostao mi je dužan 500 evra kao i drugima), napustili smo Njemačku i vratili se svojim kućama. Koliko čujem, Admir i "njegova" tvrtka i dalje nesmetano posluju te na varanju i izrabljivanju ljudi zarađuju veliki profit."
Galerija fotografija