Sezonski rad, kada je preko mjere, ubija intelekt i misao. Čovjek se ne može ni odmoriti kako spada. Uglavnom su visoke pozicije lakše, a najviše pozicije najlakše. Cijeli posao na sezonskom radu na moru stoji na leđima prekarnih radnika, kojih sam, igrom sudbine, sada i sâm dio.
Jedan slobodan dan u 10 dana, a za sedmi i osmi mjesec se očekuje da će prekarni radnici, ali i radnička klasa imati samo jedan dan slobodan u cijelom mjesecu. Kažu da je Valamar ok za radništvo, da su uvjeti dobri, da je ok poslodavac. Ne, nije. Valamar je za prekarne radnike pakao. Samo nužda tjera prekarne radnike da idu raditi u Valamar i onda poduzetnička kasta kaže "ljudi su lijeni i ne žele raditi". Ne, nisu. Pruži im uvjete, organiziraj bolje i biti će bolje. Poduzetnička kasta zna reći "ja radim 24 sata dnevno, bez slobodnog", u redu, odi u prekarnu klasu pa se kurči sa tom retorikom dok radiš bez stajanja i samo puniš liniju, onda ti neće na pamet pasti takva retorika. Paraziti.
Postoje lakši i teži poslovi. Plaća je 5,000 neto + koeficijent i prekovremeni, uvjeti smještaja su da je smještaj lociran na način da se ti hoteli ne mogu naći ni na Google Earth. Ne postoje. Sobe su kao u Remetincu. Radi se na jedan nehuman i robovski način kako nema radne snage, jer ljudi vide da je sezona pakao, vlada kaos, a oni koji vrše organizaciju nisu u stanju dovuči pekarne radnike. Sada nemaju dovoljno radne prekarne snage, a uprava je odlučila zbog profita otvoriti još i hotel gdje nema ni pola radništva, kako ih nema dovoljno, ljudi lete u kuhinji u kojoj se ne može ni proći koliko je uska. Troje ljudi za linijom na 300+ gostiju i šlag na torti, direktorica traži od radnika da joj se napravi pizza u trenutku kada radnik ima 30+ ljudi u redu koji čekaju na jelo i samo tri pizze može staviti na pult, a na pultu je konstantno doslovno jedna kriška pizze. Ne može se ni napuniti. I onda direktorica traži u takvoj gužvi, gdje jedan radnik leti i samo se mehanički okreće lijevo, desno i stavlja jela, da joj se u takvoj gužvi napravi pizza.
Radnička klasa i prekarni radnici mogu samo duboko prezirati tkz. šefove, više položaje, upravitelje, direktore, menadžere, odnosno, poduzetničku kastu koja u vrevi i gužvi, traži jelo, a radniku je pult, zbog gužve, na jednoj jedinoj kriški pizze.
Nakon što se ovo vidi uživo, prezir spram poduzetničke, kapitalističke klase kod radničke i prekarne klase može otići samo u nebo i biti nalik Lenjinovom preziru spram Romanovih. Radnici, kada ovo vide, priželjkuju revoluciju i da se ove iznad zbaci na, pitanje sile je ključno, nasilan način. Da stvar bude još gora, osoba koja je ovo napravila nije muškarac, već žena, a žene su inače empatičnije od muškaraca i imaju obzira. Ovim potezom direktorica je pokazala da niti shvaća, niti vidi, niti razumije, kada usred gužve, traži jelo, a radnik ne stigne ni napuniti pult sa hranom.
Bitno je da čovjek radi za cilj i da mu je samo cilj na umu, da sve radi zbog cilja, svaki čovjek koji se osjeća živ mora imati nekakav cilj, inače truli i vene, postaje potraćen, neostvaren život, nekome je taj cilj obitelj, nekome prijateljstvo, nekome djeca, a čovjeku iza teksta mijenjanje društva, organizacija seksualnih radnica, borba za marginalizirane, stigmazirane i prezrene, nemoćne i slabije od terora većine i aktivacija u politici. Posao i obitelj, određeni sebični ciljevi, ciljevi gdje se ne gleda društvo i ne želi popraviti svijet, ma koliko to popravljanje bilo malo, nije život vrijedan življenja. Društvo se mora mijenjati, nastavi li prekarna klasa iz desetljeća u desetljeće ovako raditi, desnica će iskoristiti njihov gnjev i stoga je posao ljevice da ona nekako preuzme taj gnjev, a gnjev je nužan politički element promjene, bez gnjeva nema nikakvih promjena. Kada čovjek ima cilj, nehumani i robovski uvjeti trenutnog prekarnog rada mogu se izdurati samo zbog cilja, ali ova klasa je opasna, to su nesigurne budućnosti. Bez cilja, ljudi okreću leđa i odlaze, poput jednog mladog cimera koji radi u centru pulta i peče meso, a ni vode ne uspije popiti koliko ima posla. Treba se ponositi da se ne samo očima radničke klase vidi njihov položaj već i očima prekarne klase koja radi nekoliko mjeseci pa opet ne radi i nema sigurnost za razliku od klasične radničke klase koja, koliko toliko, ipak ima određenu sigurnost.
Radnička i prekarna klasa na svojim leđima drže cijelu sezonu, popove i crkvu, političare, kapitaliste, sve oni drže na svojim leđima, a manjina ekspropira njihov rad i prisvaja ga sebi.
Smrt kapitalizmu!