Odlučila sam Vam pisati i ukazati na problem diskriminacije u obrazovanju u zdravstvenom sustavu, kojim sam i sama pogođena od 01.01.2017. godine. Riječ je o položaju kemičara visoke i srednje stručne spreme u Zavodima za javno zdravstvo.
Naime, u članku 155. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, u kojem se definiraju struke koje se smatraju zdravstvenim radnicima, kemičari nisu prepoznati niti navedeni kao zdravstveni radnici, unatoč tome što mnoge druge srodne struke jesu (npr. fizičari, biolozi, nutricionisti…), te usprkos tome što se njihov kadar ne školuje u ustanovama zdravstvenog usmjerenja (medicinska škola, medicinski
fakultet, zdravstveni studiji…). U tom članku, kao zdravstveni radnici navode se npr. i medicinski tehnolozi, struka koja uopće ne postoji u RH, ali ne i kemijski tehnolozi/kemijski tehničari.
Kao posljedicu toga imamo da su u Zavodima za javno zdravstvo inženjerima kemije, kemijske tehnologije, te kemijskim tehničarima dodijeljeni manji koeficijenti te
im je plaća niža za 10-tak posto (cca 700 kn mjesečno za VSS i 400 kn mjesečno za SSS, što znači praktički jednu cijelu mjesečnu plaću na godišnjoj razini) u odnosu na zdravstvene djelatnike (dipl. sanit.inženjere / sanitarne tehničare ili laboratorijske tehničare). Konkretno, zdravstveni djelatnik VSS ima koeficijent 1,659, dok je kemičar VSS prepoznat kao ˝viši stručni savjetnik˝ s koeficijentom 1,523. Zdravstveni djelatnik SSS ima koeficijent 0,951, dok je kemijski tehničar prepoznat kao ˝kontrolor˝ s koeficijentom 0,873. Pri tome su i ˝viši stručni savjetnik˝ i ˝kontrolor˝ radna mjesta iz administrativnog područja i nemaju veze s poslom u laboratoriju.
Dodatni paradoks je i u tome što su kemijski inženjeri / kemijski tehničari u zavodima zaposleni mahom u Zdravstveno-ekološkim odjelima u kojima se vrše kemijske analize uzoraka iz okoliša (hrana, voda, vanjski zrak), te obavljaju potpuno jednake poslove kao zdravstveni radnici (sanit. inženjeri / sanitarni tehničari), a primaju manju plaću.
Drugi problem je u tome što na razini RH ovaj problem nije jedinstveno riješen, te su u nekim zavodima ravnatelji svojom internom odlukom izjednačili plaće, a u nekima nisu. Odmah po toj odluci obratili smo se pučkoj pravobraniteljici, te je ona nakon proučavanja problematike donijela pravorijek po kojem je riječ o diskriminaciji po obrazovanju, te ga je uputila tadašnjem ministru zdravstva, Kujundžiću, tražeći da ministarstvo bilo izmjenom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, bilo izmjenom Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama ispravi ovu nepravdu, ali nikakvog očitovanja od strane ministarstva do danas nije bilo. Kolegica i ja smo i samoinicijativno pisale dopis ministarstvu, obraćajući se državnom tajniku, primarijusu Plazoniću, ali također nismo nikakvo očitovanje po tom pitanju dobile.
Iako sam svjesna da, nažalost, postoje radnici u RH čija su prava punoviše narušena i koji su nalaze u još nepovoljnijem i egzistencijalno ugroženijem položaju od nas, ipak smatramo da se i mi nalazimo u nepravednoj poziciji i da prema ustavnom pravu radnici koji obavljaju iste poslove moraju biti jednako i plaćeni.
S nadom da će te biti uspješni u svojoj, zapravo našoj borbi za pravednije i jednakije društvo, unaprijed se zahvaljujem u svoje ime i ime svojih kolega!