Autor: V. Z.
Povijest neke zemlje najbolje se upoznaje putovanjem kroz tu zemlju. Upoznavanje povijesti preko knjiga, filmova ili novina nije baš najbolji način. Često nas takvo upoznavanje navodi na krive zaključke i pogrešna gledišta. Tim više ako se radi o nekim negativnim periodima prošlosti koja se nastoje ili službeno potpuno negirati ili potpuno falsificirati. Konkretno, u Njemačkoj je to slučaj s nasljeđem nacizma i svega zla što je nacizam nanio ljudskom rodu. Fenomenom odnosa sadašnje moderne Njemačke prema nacizmu i to kroz jedan specifičan segment bavi se i ovaj tekst.
Mnogo puta smo čuli i pročitali kako je u Njemačkoj provedena denacifikacija, kako se zakonski kažnjava sve u vezi bilo kakve manifestacije nacizma te kako je Njemačka prošla svoju katarzu. Pritom, Njemačka se uzima obavezno kao uzor jedne antifašističke i demokratske zemlje. No, tome baš i nije tako. Za neupućene, one obmanute to je, nažalost i na njihovu štetu, apsolutna istina. Ipak, za one koji imaju bar i malo iskustva života i rada ili samo ekskurzije po Njemačkoj, istina i stvarnost su nešto sasvim drugo. Nešto mnogo tužnije, ružnije i poraznije.
Naravno, mnogi mediji, posebice na jugoistoku Evrope, konkretno, u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavije, uopće ne prenose stvarnu sliku Njemačke i njezinog odnosa prema pojavi nacizma u prošlosti, ali i u sadašnjosti. Tu i tamo objavi se novinski članak o kažnjavanju nekog njemačkog desnog anonimusa - i to je sve. A zapravo, to je ništa i potpuno je nebitno. To samo stvara iluzorne stereotipe o Njemačkoj i dovodi čovjeka u tešku zabludu i to ne samo po pitanju tretmana nacizma već i po drugim pitanjima.
Njemačka, a to pišem iz iskustva, viđenja, života, rada te putovanja po toj zemlji, nikada nije raskrstila s nacizmom. Denacifikacija, ma koliko god bila javno razvikana, nikada nije u potpunosti provedena. To je samo obična propaganda koja se još uvijek itekako širi i zatupljuje mnoge. Čišćenje Njemačke od nacizma bilo je i ostalo minimalno i selektivno. To dokazuje i povijesna činjenica o tome kako su poslijeratnu državu Zapadnu Njemačku dijelom stvarali i njome vladali Hitlerovi nacistički kadrovi u savezu s liberalnim i socijal-demokratskim krugovima. SS-ovci, pisci rasnih zakona i drugi ratni zločinci svojim radom kao ministri, šefovi policije, vojske, tajne službe postavili su državne temelje Zapadnoj Njemačkoj - danas proširenoj na istok Njemačke.
Nacifikacija (a ne denacifikacija) Njemačke je nastavljena, doduše, prikriveno i u tišini. Bivši nacisti uživali su i uživaju sve moguće državne privilegije. Nastavljen je i povijesni revizionizam koji je posebno i danas vidljiv upravo na primjeru spomeničke baštine iz Drugoga svjetskog rata. Gotovo da nema ni jednog grada i sela na zapadu Njemačke u kojemu nije izgrađen barem jedan spomenik u čast poginulim Hitlerovim vojnicima. Za usporedbu, isti je slučaj sa spomenicima ustašama i domobranima u Hrvatskoj ili četnicima u Srbiji.
Ono što je zajedničko svim tim spomenicima podignutim fašistima, kako u Njemačkoj tako i u drugim zemljama, upravo je povijesni revizionizam. I to ne bilo kakav tip revizionizma, već javni i krajnje perfidan. Može se slobodno reći da je to jedna ideološka nekrofilija od koje njemačka država i njezine elite u prošlosti i sadašnjosti imaju itekako koristi, prije svega materijalne. Većina spomenika nacističkoj vojsci postavljena je 1960-ih ili '70-ih godina u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Vrijeme je to već spomenute vladavine široke državne mreže bivših nacista i buržujskih stranaka koji su to poticali i opravdavali.
Da se razumijemo, nije stvar u spomenicima kao spomenicima, pa ni ovima poginulim vojnicima. Humano je i civilizirano pokojnicima podići bilo kakvo obilježje, uređivati ga te obilaziti. To nitko ne dovodi u pitanje. Problem je kada se spomenici grade i podižu u svrhu ideologije, posebice zločinačke kakva je nacistička. Nitko razuman ne bi imao ništa protiv spomenika koji ne reklamiraju nacističku ideologiju, no tome nije tako. Ovi spomenici u Njemačkoj danas veličaju nacizam svojim tekstovima na pogrebnim pločama. Pored imena i prezimena te mjesta i vremena pogibije pojedinog vojnika (ponekad su postavljene i ploče s imenima stradalih vojnika iz Prvog svjetskog rata), obavezno stoje riječi kojima se slavi i hvali "herojstvo" njemačkog vojnika. Ističe se junačka borba za "čast", "pravdu" i "slobodu" te napomena da ih se nikada neće zaboraviti.
Naravno, nije teško shvatiti da se takvim parolama i porukama na spomenicima vrši revizija povijesti. Kroz takvu spomeničku baštinu ideologiji i režimu (nacističkom) negira se ili smanjuje ikakva krivnja. Nekritički se prihvaćaju, favoriziraju negativne ličnosti i djela iz zločinačke povijesti. To je upravo slučaj sa sadašnjom Njemačkom koja se vanjskom svijetu predstavlja kao demokratska i napredna, a u kojoj dijelom i zbog povijesnog revizionizma buja novi nacizam, anti-imigrantska politika, rasizam i ksenofobija. To je lažna slika, a na nju ne ukazuju samo primjeri nacističkih spomenika već i nedavni izborni uspjeh pronacističke stranke AfD koja je ušla u njemački parlament.
