Često se javljaju, uglavnom dobronamjerni, komentatori da se "treba okrenuti budućnosti" i da nam treba "ljevica neopterećena prošlošću". Do takvih komentara dođe uglavnom kad se u nekom kontekstu spomene Jugoslavija ili realsocijalizam.
Ono što se tu zapravo želi reći - ma dobro, govorite vi o pravima radnika, socijalnoj pravdi itd., ali nemojte spominjati Jugoslaviju i povijesni realsocijalizam, to neke ljude iritira, nije zgodno...
Naravno, mi možemo shvatiti tu perspektivu iz nekakvog marketinškog aspekta. Kao što je i ideološki posve jasno da od oplakivanja prošlih vremena nema ništa, niti da se SFRJ može ili treba nekritički idealizirati. Potpuno je jasno da nitko neće zagovarati autokraciju, neslobodu političkog organiziranja, verbalni delikt i sl.*
No, s druge strane, apsolutno nam ne pada na pamet pristajati na nacionalistički post-1990 ideološki konsenzus po kojem je apsolutno zabranjeno komentirati išta pozitivno o realsocijalizmu. Pristajanje na takav konsenzus bi bio već unaprijed poraz. Jasno da se takav Denkverbot (njemački: 'zabrana razmišljanja o nečemu') ne može razbiti brzo ni lagano, no i to je isto dio političke i ideološke borbe.
Osim toga, apsolutno je neprihvatljivo da politička organizacija kakva je naša prešućujemo neke realne informacija (tipa one da su realne prosječne plaće po kupovnoj moći u SR Hrvatskoj 1978. bile za 27% veće nego one u RH 2015**), samo zato što nacionalistička dogma kaže da se o Jugoslaviji ne smije ništa pozitivno govoriti.
Ukratko - smatramo da SFRJ itekako treba kritizirati (ali iz progresivne perspektive a ne konzervativne), ali isto tako ne pristajemo na nacionalističke diktate o tome da se ništa prije 1990. ne smije spominjati ako nije riječ o Golom otoku, "jugokomunističkom teroru" i sl.
Ako nas odbijanje da zatvaramo oči pred golim činjenicama, koliko god bi to zatvaranje očiju možda čak moglo biti i politički probitačno, čini "projugoslavenskom opcijom", onda nas slobodno takvima smatrajte.
__________