Autor: Z.V.
"Pa to je jasno, ne možeš biti kršćanin i ustaša. Bili smo ludi." -Adolf Pilsel
Prvo pitanje koje se nameće običnom i normalnom čovjeku bez trunke mržnje i prezira prema drugom i drugačijem, upravo je pitanje: može li fašist biti čovjek? Imamo li uopće primjera da se i jedan jedini fašist vratio ljudskosti, da se dokazao čovjekom? Naravno, ne na ispraznim riječima, pustim frazama već na vidljivim djelima. Odgovor je, možda na prvi pogled podosta sulud ali ipak istinit, a prije svega pozitivan. Ima, bilo ih je više i u prošlosti ali ima ih i u sadašnjosti.
Doduše, malo, rijetki su, ali ih ima. Možda nije na odmet radi povijesne istine navesti i to da su na desetke hrvatskih nacionalista hrvatski komunisti prije Drugog svijetskog rata uspijeli potaknuti (u zatvorima Lepoglava te S.Mitrovica i logorima u kojima se zajedno našli) na odbacivanje šovinizma te pridobiti na stranu komunističkog pokreta. Dio njih postali su i partizanski prvoborci i nosioci spomenice iz 1941., a to je danas, nažalost, manje poznato i vrednovano*. Dakle, fašist može postati antifašistom, odnosno, čovjekom.
Najnoviji slučaj koji govori tome u prilog odnosi se na oca poznatog i priznatog hrvatskog teologa i novinara te urednika portala autograf.hr, Dragu Pilsela. Njegov otac Adolf Pilsel, učinio je nešto što većina smatra nemogućim ili nestvarnim (ima i takvih koji to i osuđuju), a što je za svaku iskrenu i otvorenu pohvalu i poštovanje. Odbacio je hrvatski fašizam i to već odavno, prestao je biti hrvatski fašist (ustaša) te se ovih dana (18.7.2017.) poslije više od pedeset godina, u svojoj 80-oj godini vratio u Hrvatsku iz Južne Amerike (Argentine, Paragvaja), u kojoj je kao dijete ustaških emigranata proveo većinu svoga života.
Adolf Pilsel baš kao i njegov sin Drago, odbacili su jednom za svagda zlo fašizma, to užasno teško breme ustaštva koje je obilježilo njihovu obitelj zauvijek su izbacili iz svojih života. I jedan i drugi imali su gotovo sličan put u sljepilo zločinačkog ustaštva, obojica zbog obiteljskih povezanosti s rukovodstvom propale NDH, još u ranom pubertetu prigrlili su fašizam i dio svoga života bili mu iskreno odani. Adolf, za razliku od svoga sina Drage, sticajem povijesnih okolnosti, u svome služenju ustaškoj ideji i pokretu (postao član Hrvatske domobranske mladeži, ogranka mladeži ustaškog HOP-a) otišao je i korak dalje. Postao je samoinicijativno jedan od osobnih tjelohranitelja (poslije neuspješnog atentata UDBA-e) ustaškog ratnog zločinca Ante Pavelića. To je i logično uzme li se u obzir da je obitelj Pilsel bila u službi ustaškog i Hitlerovog režima. Fašističke orijentacije, odnosno, aktivni ustaša bio je i Erih Pavlinec (djed Drage s majčine strane), koji je kao i ostatak uže i šire obitelji Pilsel poslije rata emigrirao u Južnu Ameriku. Pored svega toga, treba još dodati kako je Jakov Pilsel pružio i pomoć pri bijegu Ante Pavelića iz bivše NDH. Naime, Jakov je Pavelića u gradu znakovita imena Judenburg (Austrija), smjestio u kuću u kojoj je boravila u to vrijeme obitelj Pilsel.
Kao što se vidi iz biografskih podataka njemačko-hrvatske obitelji Pilsel, većina Pilsela bili su stari, okorjeli te priznati ustaše u Argentini kamo su krajem Drugog svjetskog rata izbjegli (Adolf Pilsel s majkom Rosom u svojoj 12 godini u Argentinu doputovao je 5.2.1949.). I sin i otac, i Adolf i Drago, kroz djetinstvo i mladost prošli su neminovno kroz ustaško "pranje mozga" (fašističku dugogodišnju i sistematsku indoktrinaciju), veličali su javno poglavnika Ante Pavelića, slavili 10. travanj kao dan osnutka NDH (1941.) te provodili razne huliganske fašističke akcije.
Posve jasno da i Adolf i Drago baš zbog životnih izbora i iskustava, unazad nekoliko godina (kad je fašizam u Hrvatskoj bujao), učinili su svojevrsno herojsko djelo. Djelo koje dokazalo njihovu najveću humanost i civiliziranost te bar s njihove strane izbrisalo tešku ljagu s imena njihove obitelji. Usprkos dijelu rodbine i prijatelja iz Argentine, odrekli su se hrvatskog fašizma, a Drago je postao i njegov protivnik. Ne treba posebno ni spominjati da su i jedan i drugi dio života proveli u groznim zabludama i besmislenim lažima o "Hrvatskoj" i "hrvatstvu" kako su ga naučavali zločinci s ustaške strane.
Onima zlonamjernima i licemjernima, treba ovom prilikom poručiti i to da povratkom u Hrvatsku ove dvojice Pilsela (Drago se vratio još 1989. za vrijeme Jugoslavije radi studiranja a Adolf ove godine), imali su mogućnost i dalje biti "vatreni" fašisti, mogli su i do danas biti ustaše koji mrze Srbe ali nisu, ljudskost u njima i iz njih je progovorila. Danas tako, naprimjer, Adolf koji je ovih dana stigao u Zagreb (prijatelji i poznanici Drage Pilsela na njegov javni poziv donirali su novac za let avionom iz Paragvaja u Hrvatsku), zajedno sa sinom obilazi razne lokacije po Zagrebu. Sin Drago vodi ga na njegovu želju ili s njegovom suglasnošću i na mjesta s kojih su u glavnoj hrvatskoj metropoli odvođeni Židovi na istrebljenje. U tim situacijama Adolf izražava žalost za stradalim ljudima, osuđuje fašističke krvnike te se kaje zbog svoje fašističke orijentacije iz mladosti. Pored Zagreba, obišao je i najpoznatije i najgore mjesto ljudske patnje i stradanja iz Drugog svjetskog rata, ustaški logor Jasenovac. Tamo se je poklonio svim žrtvama i također osudio zločine i zločince odgovorne za tu veliku povijesnu tragediju. Od poruka koje poručuje ovih dana, to su poruke mira i ljubavi među svim narodima i vjerama u Hrvatskoj. Posebno ističe nužnost i značaj zajedničkog života između Srba i Hrvata dok istovremeno protestira zbog pokušaja fašističke desnice da u Zagrebu ukloni trg Maršala Tita.
Postavlja se pitanje na kraju: može li primjer Drage i Adolfa Pilsela biti uzor i inspiracija novim fašistima u Hrvatskoj da se napokon odreknu zla fašizma? Mogu li iz života ove dvojice ljudi aktualna hrvatska desnica izvući pouku i napokon doći pameti? Katarza, osviještenje, im je nužno jer u budućnosti a to je pokazala prošlost, neće biti mjesta za fašiste ni fašizam.
*Knjiga "Prepoznavanje" autora Jakova Blaževića, str. 121-137, str. 250-259, izdana 1980.