Piše: Dimitrije Birač
Posljednjih tjedana jedna od bitnih tema tiskanih medija bila je negativan prirodni prirast hrvatskog stanovništva. Drugim riječima, više ljudi umire nego što ih se rodi i tako već godinama. Međutim, prošle je godine u Hrvatskoj rođeno najmanje djece otkad se vode statistike, nešto više od 39 000. Pritom Hrvatska ima nezanemarivo visoku stopu smrtnosti od zloćudnih bolesti te nisku stopu fertiliteta. Sve ovo uzrokuje, kako se kreću procjene, da naše društvo nepovratno gubi desetak tisuća članova godišnje.
Ne treba zaboraviti i na mehaničko kretanje stanovništva, odnosno na migracije, kako vanjske tako i unutrašnje. Odlučujuće migracije su ipak one vanjske, olakšane ulaskom Hrvatske u EU. Neki mediji pišu da je već oko 40 000 hrvatskih građana emigriralo u zemlje EU.
Kad se sve to zbroji, vidimo da će hrvatsko stanovništvo drastično pasti u idućih nekoliko desetljeća.
Upravo je zato svako malo ta tema aktualna te se o njoj izjašnjavaju svi – političari, ekonomisti, doktori, naravno i demografi. Tu je problem što većina njih nesvjesno razdvaja populacijska kretanja i probleme stanovništva od ekonomskih kretanja i procesa materijalne proizvodnje društva, odnosno razdvaja demografiju od političke ekonomije. Zbog toga dolaze do izražaja njihove dijagnoze koje se u suštini svode na popravljanje populacijskih tegoba samo u okviru kapitalizma, dakle na popravljanje posljedica bez interveniranja u uzrok.
Neko je jednom rekao da je kapitalizam najbolja kontracepcija. Ovu tvrdnju mi proživljavamo u ovom trenutku. Naši stručnjaci kao da ne shvaćaju da živimo u kapitalizmu i da svi naši procesi u društvu upravo poprimaju oblike kapitalističkih odnosa. Svi oni konstatiraju da nam je obiteljska politika nezadovoljavajuća i da je jedino rješenje za niske stope nataliteta i fertiliteta ono smišljeno i dugoročno. I u pravu su. Ali oni kao da nisu svjesni činjenice da je opadanje našeg stanovništva samo druga strana propadanja hrvatskog društva kao kapitalističkog društva. Dakle, osnovne uzroke katastrofalne demografske situacije ne treba tražiti u demografiji, nego u političkoj ekonomiji. Zato što uzroke u opadanju stanovništva ne treba tražiti u samom kretanju hrvatskog stanovništva, nego u društveno-ekonomskoj formaciji unutar koje se to stanovništvo kreće.
Nije dovoljno reći da je stopa nataliteta niska zato što se rodilo manje djece i da je ona jedan od uzroka pada broja stanovnika. S druge strane, nije dovoljno reći ni da je nezaposlenost mladih veliki problem za prirodno kretanje stanovništva. Ovaj problem, koji je usko vezan za kapitalizam onda treba i razraditi.
Mladima, čija je nezaposlenost katatrofalno visoka, teško je, pa gotovo i nemoguće, raditi bilo kakve planove, a kamoli one o obitelji, kada nemaju posao i prihode. Treba i naglasiti da mladi nikako ne mogu riješiti stambeno pitanje. Primorani su živjeti s roditeljima dugi niz godina. Drugog izbora nemaju. Ovo iziskuje svakakve probleme, među kojima su ekonomski problemi tek jedni u nizu. Kako roditelji mogu izdržavati još i svoju djecu (koja više nisu djeca!) od svojih malih plaća ili pak malih mirovina? Sve to uz očiglednu činjenicu da u kapitalizmu ne mogu svi biti zaposleni pa dio društva uvijek čini rezervnu industrijsku armiju.
Neki će ipak reći kako mladi itekako imaju izbora: neka traže bilo kakav posao. Ako kojim slučajem i nađu posao, jedva da si mogu osigurati i manji stan ili sobu budući da su im plaće male i da su najčešće vezani ugovoroma na određeno vrijeme pa ne mogu uzeti stambeni kredit. S druge strane, i stambeni kredit je nepovoljan jer čovjeka uvlači u dužnički odnos koji traje desetljećima. Još više, veže ga za ovaj sistem i ubija u njemu bilo kakvo buntovništvo i kritičko raspoloženje. Opće je poznata stvar da mlađi radnici, koji bi trebali biti najagilniji, najborbeniji u borbi za svoja radnička prava nerijetko su oni ti koji šute i koji se ne bune. Svima im je samo jedna stvar na pameti – ne žele riskirati borbu za svoja prava da ne dobiju otkaz jer onda itekako riskiraju, između ostalog, i gubitak svojeg stana ili kuće. I to zato što im je stambeno pitanje neraskidivo vezano uz obiteljski život ili uz formiranje istog.
Ipak, uspije li se osigurati dovoljna plaća za normalan život, za većinu ljudi to i dalje ne znači opuštanje, nego prekovremeni posao i stres (zbog raznih dugovanja jer ni ta plaća ne može pokriti sve potrebe). Ovo potom može uzrokovati određene probleme u privatnom i obiteljskom životu. Stoga nije čudno da se ljudi sve manje odlučuju za djecu i za obiteljski život.
Naime, zbog čega bi se jedna žena koja je jedva dobila posao s prosječnom, a to znači nedovoljnom plaćom, odlučila za djecu kad je svjesna toga da svom djetetu (a kamoli da ima više djece) neće moći priuštiti normalan život? Čak i ako joj uspije, bit će to na uštrb njenog vremena koje će moći posvetiti sebi i obitelji. S nužnim izmjenama, slično vrijedi i za muškarce.
Zapravo se ljudi ovdje pokazuju racionalnima jer je u kapitalizmu za većinu racionalno imati što manje djece dok je za društvo u cjelini ova situacija iracionalna. Dakle, ono što je za pojedinca dobro i korisno, to je u ovom slučaju za društvo vrlo nepovoljno.
Naši demografi ponajviše, a i poneki ekonomisti, preporučuju razne populacijske politike kako bi se poboljšala demografska situacija zemlje. Međutim, tražiti provođenje (i to strateško, plansko) bilo kakve politike, pa tako i populacijske ili vjerovati u neke mjere s ciljem podizanja stope nataliteta možemo ilustrativno usporediti i sa zahtjevima da se povećaju plaće radnika kako bi on bolje živio, te da se zaposli još mladih ljudi da bi uopće živjeli. Dakle, to je nemoguće u ‘hrvatskom’ kapitalizmu.
Neko će reći – ako nije moguće u hrvatskom kapitalizmu, onda je moguće u francuskom, njemačkom ili nekom trećem kapitalizmu. Drugim riječima, naši stručnjaci ipak neće dovoditi u pitanje kapitalizam jer su, eto, i neke zemlje zapadne Europe uspjele riješiti svoje demografske probleme, pa zašto onda ne bismo i mi?
Odgovor je ipak sljedeći: razvijene buržoazije zapadne Europe jednom su mogle uspješno (a to znači u skladu s istinskim, a ne samo s kapitalističkim, potrebama društva) rješavati demografska pitanja. Kao što su mogle uspješno rješavati i mnoge druge probleme koje je kapitalizam kao sistem naslijedio. Međutim, odavno su te buržoazije postale nazadne i njihovo je djelovanje postalo opća smetnja za daljnji razvoj tamošnjih društava, kao što je i kapitalizam postao opća smetnja za daljnji razvoj proizvodnih snaga suvremenog društva. Interesi kapitala i društva nikada nisu bili u sukobu kao što su to u današnje vrijeme.
Prema tome, ako se pojedine od tih zemalja i uspješno nose s demografskim problemima, to je zato što se usporedbe rade u okvirima kapitalizma, na stranu što one kao središte internacionalnog kapitala veći dio tih problema rješavaju izrabljivanjem nerazvijenih zemalja. Na primjer, Francuska jest riješila dobar dio populacijskih teškoća ako se stvar gleda iz ‘naše’ perspektive (gdje svjedočimo drastičnom starenju i smanjenju stanovništva) kao i iz perspektive kapitalističkih odnosa u kojima ipak dominira proces reprodukcije stanovništva kao proces obnavljanja jedne gigantske radne snage za kapital. Međutim, ako se pogleda potencijal razvoja francuskog društva i razmjeri potencijalnog oslobađanja stanovništva od svih onih okova koje kapitalizam nameće, tada može uočiti da se pitanje populacije može riješiti daleko efikasnije i bolje. Jedino ograničenje za to jest trenutni društveni sistem. Zasada Francuska ovaj problem, kao i uostalom ostale razvijene zemlje, uvelike rješava tako što privlači mnogo kvalificirane radne snage iz svojih (bivših) kolonija.
S druge strane, hrvatska buržoazija nikad nije bila progresivna niti je mogla samostalno i odlučno rješavati značajne društvene probleme. Stoga to od nje ne treba očekivati ni sada. Ionako hrvatska država ne djeluje u primarnom interesu domaće buržoazije tako da ova ni ne može podrediti sebi populaciju kao što to čini krupni inozemni kapital u svojim državama. Zapravo našu populaciju sebi podređuje internacionalni kapital.
Podrediti sebi određenu populaciju znači obnavljati stanovništvo za potrebe kapitala i njemu svojstvenih odnosa. Ovo obnavljanje jest kako materijalno tako i duhovno pošto se budući radnici odgajaju u kapitalističkom društvu i putem kapitalističkog društva.
Tako da propadanje stanovništva u državama polukolonijalnog karaktera naprosto označava izrabljivačku strategiju kapitala. Polukolonijalni karakter i jest u tome što nije potreban ogroman rezervoar radne snage zato što se izrabljivanje najviše ostvaruje kroz tercijarne djelatnosti – trgovinu, turizam i financijalizaciju.
Kontrola populacijskih procesa posljedica je kontrole ekonomskih procesa. Međutim, kontrolu nad ovim, prije svega društvenim procesima hrvatska kapitalistička država moći će uspostaviti jedino izmjenom svog klasnog karaktera, što onda podrazumijeva i samu izmjenu sistema na kojem je utemeljena.