Idemo redom... Odgovor Nenadu Bakiću na teze iznesene na mojem zidu i na zatvorenoj diskusiji FB zida Olega Maštruka ili - Nenad Bakić savjetnik predsjedinice RH smatra da je nastavnika u hrvatskim školama previše
Bakić se javio da bi "demantirao" ono na što sam u intervjuu za Novosti upozorila nastavnike koji volontiraju na njegovom projektu – a to je činjenica da Bakić smatra da je naše školstvo loše i da su za to odgovorni nastavnici kojih je smatra on općenito previše i treba taj broj smanjiti. To su oni isti nastavnici koji volontiraju na njegovom projektu Croatian Makers, odvajaju svoje slobodno vrijeme, naivno vjerujući da će tako pomoći obrazovnom sustavu i popraviti znanja i vještine u polju informatičke pismenosti.
Bakić je to moje upozorenje nazvao "gadarijama" i "lažima" i potkrijepio činjenicom da to nije izjavio na blogu i da nije rekao "otpuštanje" već "smanjivanje" . Istina, ja sam mu se odmah ispričala jer zbilja Nenad Bakić tu konkretnu izjavu nije dao na svojem blogu već u intervjuu za Treći program Hrvatskog radija.
Pa ponovimo još jednom što Nenad Bakić, savjetnik predsjednice RH misli o našim nastavnicima i nastavnicama:
"....treba redefinirati položaj nastavnika... svesti broj nastavnika na primjerenu mjeru, njih je na žalost možda danas previše u školama, što će omogućiti da se uz isti proračunski izdatak najbolji nastavnici daleko više plate."
"Možda i na žalost", no Bakić, savjetnik predsjednice RH smatra da broj nastavnika treba smanjiti. U svojem objašnjenju na mojem zidu Bakić ublažava svoju izjavu: "Eventualni višak nastavnika se ne treba rješavati 'otpuštanjem' nego manjim zapošljavanjem uz priorodni odljev u mirovine, te naravno davanjem ljudima mogućnosti, primjerice stimulativnim otpremninama, ako to žele prihvatiti." Uz to Bakić čak argument podupire citatom predsjednika Školskog sindikata Preporod Željka Stipića koji govori o višku učitelja kojih na godišnjoj razini između 500-600. Sindikati traže način kako da ti ljudi ne završe na burzi. Ti su argumenti posebno problematični, jer oni zapravo ne dokazuju da se smanjivanjem broja nastavnika misli poboljšati obrazovanje i kreiraju politiku smanjenja broja nastavnika nedefinirajući ciljeve razvoja Hrvatskog društva (inače sam Bakić na svojem blogu zaključuje da je naša budućnost u uslužnim djelatnostima, jer smo turistička zemlja, što je nešto što bi trebalo itekako problematizirati).
Dva su dodatna ključna dokaza koje Bakić koristi za "smanjivanje broja nastavnika", a prema podacima koje koristi na svojem blogu i intervjuima, to je njihov broj u korelaciji s rezultatima PISA istraživanja. Broj nastavnika po broju učenika su podaci koje Bakić vuče s Zavoda za statistiku i ti podaci pokazuju da broj nastavnika posljednjih godina raste. No Bakić u interpretaciju tih brojki odbija uključiti specifičnosti Hrvatske – otočka područja i slabo naseljena područja u Slavoniji (koja doduše spominje) u kojima ukoliko želimo obrazovati djecu moramo imati nastavnike (iako se može zamisliti da se u ovom "vaganju" uloženog i dobivenog kristalizira i stav o odustajanju od tih područja i te djece). U tim se interpretacijama također ne radi distinkcija između zaposlenih na određeno i neodređeno vrijeme, a ne komunicira se niti to da je u HR obrazovnom sustavu riječ o "specijalizaciji" nastavnika po pojedinim predmetima, pa neki od njih rade pola radnog vremena i nemaju punu satnicu. Apsurdno je i to da Bakić ne spominje priljev od 3000 vjeroučitelja koji su ušli u hrvatski obrazovni sustav, a koji su također na plaćama javnog sektora, a još apsurdnije da nema nikakvih skrupula sudjelovati u politici koja je odgovorna za implementaciju Vatikanskih ugovora. (Trebalo bi provjeriti i je li tih 3000 vjeroučitelja ušlo u statistiku DZS, ako jest to je tek nešto viša brojka od one koju Bakić spominje kao problematičan porast broja nastavnika.)
Broj nastavnika Bakić ukviruje kao problem "uhljeba" koji nisu opravdali vlastito postojanje, a potkrepljuje to interpretacijama rezultata PISA testa. PISA rezultati pokazuju ispodprosječno znanje učenika i to najviše iz matematike. No ti se rezultati (koji odgovaraju rezultatima svih zemalja EU periferije) ne dovode u korelaciju s izdavanjima za školstvo ili BDP-om. Dodatno bi trebalo problematizirati i statistike koje navodi a koje pokazuju da je je kvaliteta obrazovanja bila na višoj razini do 2008. godine. PISA rezultati uistinu nisu vrhunski (http://pisa.hr/novosti/pisa-2015-rezultati/) ali potrebno je i postaviti pitanje što obrazovanjem želimo postići, a primjerice Njemačka koja ima odlične rezultate istovremeno pokazuje ogromne klasne razlike između ispitanika (http://www.compareyourcountry.org/pisa/country/DEU?lg=en). No ključno PISA istraživanje ne može pokazati ono što Bakić tvrdi da su za rezultate odgovorni nastavnici, a još manje može dokazati da bi njihovo otpuštanje značilo poboljšanje znanja.
Tu se dolazi do ključnog problema s argumentacijom Nenada Bakića na temu obrazovanja. Riječ je o čovjeku koji je u sukobu interesa u trenutku kada zastupa smanjenje broja nastavnika i zapošljavanje na neodređeno vrijeme jer je riječ o poduzetniku koji iznajmljuje tuđi rad preko svoje tvrtke Electus DGS za privremeno zapošljavanje, a koja je u posljednje četiri godine stekla najmanje 29 milijuna kuna usmjeravajući i iznajmljujući ljude državnim institucijama i poduzećima u njezinu vlasništvu. Problematično je zagovaranje prekarnog radnog statusa ako je u privatnom interesu onoga koji dolazi u poziciju da tu politiku i provodi, a o tom privatnom interesu Nenada Bakića je već podosta rečeno (http://www.forum.tm/vijesti/nenad-bakic-goni-uhljeba-da-uhljebis-svoga-4946).
I konačno, postavlja se pitanje šire od samog problema Nenada Bakića, jer nije on svo zlo tehnokracije koja nas gura na periferiju u uslužne djelatnosti i podređenu poziciju u odnosu na EU centar. Problem je da većina nastavnika, radnika, nezaposlenih uopće nije svjesna progama i smjera neoliberalne orijentacije koji se u području obrazovanja svodi na narativ o uhljebima. No kada bi taj program bio artikuliran on bi nužno došao u sukob s tim radnicima, prekarnima, siromašnima. Artikulacija putem psihologizacije o uhljebima omogućava da se preskoči sukob s onima koje se misli otpuštati, čekati njihov "pridodni odljev", preškolovati u turističke radnike, oduzimati im mogućnost kvalitetnog obrazovanja, itd. Nitko se ne prepoznaje u slici uhljeba, ali onog do sebe lako se prepoznaje kao takvog. Pri tome je čudna veza uspostavljena i između poticanja znanja o informatičkim tehnologijama i politike zapošljavanja nastavnika, gdje jedno s drugim može i ne mora biti u korelaciji, a najmanje može biti u korelaciji ideja otpuštanja i ideja promocije STEM područja. (Inače, istu argumentaciju čujemo i u Srbiji od aktualne premijerke koja također promovira STEM područja i oštre rezove.)
Treba reći i da nema razlike između SDP-a i HDZ-a. Na mojem zidu gdje je rasprava otvorena i za Bakića i za druge, Marko Rakar nekadašnji savjetnik SDP-a iskreno konstatira da je nije toliko bitno jesam li ja pogrešno rekla otpuštanje ili smanjivanje jer je naprosto točno da nastavnika ima previše – te da ih uistinu treba otpuštati. Iako ga Bakić upozorava da je riječ o neistini, Marko Rakar je tako iskreno učinio evidentim ciljeve politike, jer bez obzira kako to imenovali, rezultat je isti i HDZ-ov savjetnik i SDP-ov savjetnik slažu se u temeljnim pitanjima koja će i jedan i drugi svojim političkim poslodavcima predstaviti kao "rješenje problema" vidljivih nedostataka u hrvatskom obrazovnom sustavu.
I konačno pitanje filantropije kao "rješenja". Često se individualizira i problem i rješenje problema. Kao što krivnja za loše rezultate svaljuje na nastavnike tako se i rješenje individualizira u obliku dobročinstava. No doniranje ne može zamijeniti sustav koji funkcionira i koji omogućuje svima jednaku mogućnost obrazovanja, zdravstvene i socijalne zaštite. Brojke koje pokazuju da se obrazovanje urušava nakon 2008. upravo su potvrda teze da se strukturalno stvari uništavaju "odozgora". I šire, dobročinstva koja su postala popularna od Billa Gatesa do Marka Zuckerberga često zasjenjuju razloge zbog kojih društvo počinje ovisiti o filantropiji i filantropima (nejednaku raspodjelu bogatstva, razliku centra i periferije, tendencije rasta kapitala, itd.).
Da zaključim, artikulaciju političkog stava – zagovor oštrih rezova - treba staviti u korelaciju s ciljevima i smjerom razvoja RH, a individualizacije i psihologizacije služe upravo da bi se ti ciljevi i smjerovi razvoja prikrili. Ti politički stavovi moraju postati javno poznati, jer se često maskiraju, a zatim moraju biti izloženi kritici.