Ako netko još misli kako si domaći i strani kapitalisti ili bogataši nisu braća, taj se grdno vara i živi u teškoj zabludi. Još je gore ako netko to svoje osobno neznanje, tu društvenu iluziju, neprestano širi. Lako je prevariti one ljude koji nemaju dovoljno radnog iskustva i životna saznanja a posebice prave društvene svijesti pa vjeruju u sve i svašta a posebice u to kako naše i tuđe elite nisu povezane, kako nemaju iste poslovne interese i planove. Ako je itko na ovome svijetu u slozi i jedinstvu, ako je u bratskoj vezi, onda je to nesumnjivo upravo kapital, poduzetnici iz svih zemalja i svih djelatnosti. Kapital, imućne elite već odavno su prešle granice svojih zemalja u potrazi za još većim i još sigurnijim profitom i udružile se s sebi sličnima. Nažalost, mnogi danas vjeruju u suprotno, misle kako "naš" gazda jer je Hrvat ne samo da ne surađuje s nekim drugim gazdom, naprimjer Nijemcom, već i da je nama radnicima, nama Hrvatima, uvijek dobar i čini sve nama u korist. Vjerujemo da čovječnost gazde dolazi od toga što je Hrvat ili katolik, iste nacije ili vjere kao i mi, no stvarnost nam uvjerljivo dokaže drugačije. Gazde, kapitalisti ili elite nemaju ni naciju ni vjeru, oni imaju samo jednu jedinu želju, jedan jedini interes, a to je profit. Iskorištavanje radnika radi zarade, bogaćenja i ugleda.
Vjerovati nekome samo zato što je Hrvat ili katolik i k tome vlasnik tvrtke, biti siguran u njegovo poštenje i iskrenost, u većini slučajeva je najgora i najteža samoobmana i najlakši te najbrži put u razne nesreće. Kapitalist i radnik nikad nisu bili niti će biti braća ali to zato jesu kapitalist i kapitalist bez obzira dali bili domaći ili strani. Ovo shvaćanje došlo je iz iskustva jednog radnika na privremenom radu u Njemačkoj.
"Radili smo kao radnici jedne hrvatske tvrtke u Njemačkoj. Posao nam je bio montaža i transport stambenih kontejnera za potrebe arapskih imigranata koje su bili smješteni u blizini grada Hamburga. Radilo se većinom u nekim starim tvorničkim napuštenim halama, u hladnoći te pod kontrolom i hrvatskih i njemačkih poslovođa. Zapravo, do tad nikada nismo bili pod "komandom" stranih poslovođa. To nam je tada počelo otvarati oči kako su njemački i hrvatski kapital jedno te isto i kako među njima nema razlike. Mnogi do tada toga ni nisu bili svijestni. Radno vrijeme usprkos tome što smo radili u Njemačkoj i što su i dijelom i nijemci voditelji poslova, bilo je kao i u Hrvatskoj. Radilo se dnevno ne po osam sati kako je to zakonski (i u Njemačkoj) već po deset i više sati. Pored toga, radilo se i svaki vikend (subote), također po deset i više sati. Takvo "protuzakonito" radno vrijeme niti se priznalo kao prekovremeno niti je uopće smetalo posebice njemačkom dijelu poslovnog rukovodstva koji su inače radili samo osam sati (poslovođe, inženjeri, direktori). I taj primjer teškog kršenja radnih prava (istovremeno i hrvatskog i njemačkog radnog zakonodavstva), dokazuje sponu i zajednički interes i hrvatskih i njemačkih kapitalističkih gazdi. No to nije sve."
"Pored hrvatskih i njemačkih tvrtki tu se našla i jedna tvrtka iz Srbija koja se bavila istom djelatnošću. Ta tvrtka kao i ostale bile su poslovno povezane s tadašnjim njemačkim ministarstvom nadležnim za imigrante. Tako se na okupu našla i hrvatska i srpska firma zajedno s njemačkom. I naravno, ti srpski i hrvatski gazde nisu se mrzili niti sukobljavali, da netko ne pomisli. Nisu jedan drugog nazivali "četnikom" ni "ustašom" niti je itko od njih spominjao rat ili nešto u svezi njega. Te prepirke i svađe (sukobi oko nepostojećih normi.....) unosili su u redove svojih radnika koje su tako razjedinili da bi ih lakše mogli kontrolirati i ugnjetavati. I u tome su, u većini slučajeva, nažalost, i uspijevali. Dok su se radnici vodili privatnim interesim i međusobnim podjelama (izmanipulirani lažnim obećanjima poslovođa), bogate gazde su gledali samo svoj klasni interes profita. To svoje kapitalističko bratstvo na kraju su iskazali i u tragikomičnoj situaciji. Jedan dan u tjednu poslovođe su radnicima najavili službenu posjetu njemačkog ministra za imigrante. Naterali su radnike da satima uređuju hale u kojima radili. Naravno, ljudi su ih poslušali to napravili. Planiralo se i obećavalo da će ministar i obići halu te se upoznati s radnicima. Radnici su se tom nadali, bilo je to i logično, pa ipak radnici su i najzaslužniji za bar jedan dio rješavanja imigrantskog potanja u Njemačkoj. Njihovim radom, znojem i žuljevima tim jadnim ljudima s dalekog i bliskog te ratom zahvaćenog Istoka, upravo se i osigurao nužan krov nad glavom. No, ispalo je potpuno drugačije. Da, taj njemački ministar je došao, bio je u hali, vidio sve te silne za imigrante izrađene kontejnere, ali radnike obišao i pozdravio nije. Čitavo vrijeme posjete proveo je s hrvatskim, srpskim te njemačkim poslovođama i direktorima u toploj prostoriji i u razgovoru o podijeli zarade od proizvedenih i isporučenih kontejnera. U isto vrijeme dok se kapitalistička braća, gazde, dogovarali o vrijednom plijenu, radnici su na hladnoći, promrzli radili. Naravno, i toga dana prekovremeno (preko 10 sati), do kasno u zimsku njemačku večer. Dokaza da su kapitalisti braća, više nije potrebno. Žalosno je i tragično da braća nisu i radnici (oni koji tog nisu svjesni i to još ne shvaćaju), posebice velika većina s Balkana."