Autor: Branislav Maričević
Najkorištenije riječi u hrvatskom javnom prostoru u zadnjih nekoliko godina su „stručnjaci“ i „reforme“. Trenutno ne postoji mainstream politička opcija koja ne bi htjela vidjeti stručnjake i reformatore na rukovodećim pozicijama u Vladi, ministarstvima, javnim poduzećima i jedinicama lokalne samouprave. Jedan od eminentnijih stručnjaka bio je sada već zaboravljeni bivši premijer Tihomir Orešković - specijalist za prodaju generičkih lijekova u farmaceutskim korporacijama. U Hrvatsku ga je vratila ljubav prema domovini i želja da svojom stručnošću pomogne malom čovjeku, međutim dok je Ivo Sanader upropaštavao domaću farmaceutsku industriju prodajom Plive američkom Barru koja je potom završila u rukama Teve gdje je Orešković bio jedan od čelnih ljudi nije pokazao očekivanu razinu domoljublja. Možda jedan od razloga leži i u činjenici da je u tržišnoj utakmici puno lakše stručno upravljati s tabletarama za generičke lijekove. Kad na tržištu u jednoj državi postoji veći broj proizvođača istog lijeka onda se treba izboriti da se tvoj lijek nađe na državnoj listi lijekova, a to se naravno radi lobiranjem i „stručnom suradnjom“, a sigurno ne može biti loše ni ako si premijer jedne države.
HDZ je uvijek znao privući najveće stručnjake pa se tako u ovom sastavu Vlade našla i Martina Dalić – stručnjakinja za ekonomiju i prvoborka slobodnotržišne ideologije koja nije mogla suspregnuti smijeh tijekom pressice o Lex Todoriću. Možda joj je u tom trenutku sinulo koliko je smiješno kad prodaješ floskule o slobodnom tržištu i obračunavaš se sa državnom intervencijom u ekonomiji kao „neovisni stručnjak“, a nekoliko mjeseci poslije predstavljaš zakon kojim spašavaš najvećeg krupnog kapitalistu u državi. Još jedan u nizu HDZ-ovih i MOST-ovih stručnjaka je i Zdravko Marić, bivši izvršni direktor u Agrokoru i sadašnji ministar financija koji je razno raznim manevrima pokušao sakriti činjenicu da je Agrokor ključni generator nelikvidnosti u plaćanju i odgoditi ovršni postupak porezne uprave. Njegova odgovornost je još i veća s obzirom da je kao izvršni direktor u Agrokoru sigurno imao uvid u stvarne rezultate poslovanja i stvarne dugove koncerna koji su već dugi niz godina krpani poticajima iz državnog proračuna. Ne treba zaboraviti ni ugledne kapitaliste-stručnjake poput Nenada Bakića koji je 2013. imao odličnu ideju da Podravka pripadne Todoriću jer „ljudi ne shvaćaju da nije važno to tko je vlasnik neke tvrtke“ te da se „Todorića proziva, a Agrokor nije njegov već pripada svim građanima“.
Kad priču o stručnosti ogolimo do kraja, vidljivo je da državi nije nikakav problem donositi zakone i odluke kojima će spašavati krupne kapitaliste i njihove jatake, ali kad treba donijeti nekakav zakon koji bi bio usmjeren ka financiranju i unapređivanju stvari od šireg društvenog značaja poput zdravstvenog sustava koji se nalazi u stanju poluraspada ili popravljanju loših uvjeta rada za nastavnike i učenike u sustavu obrazovanja onda nema hitnih saborskih zasjedanja, nema prijelomnih vijesti, nema izvanrednih press konferencija. Stručnjaci se očito ne bave takvim stvarima.