Autor: Z.V.
"Dok sam ja načenik policijske uprave Osječko-baranjske ratnog sukoba između Hrvata i Srba na ovom području biti neće." - Josip Reihl-Kir
Sadašnja i sve prošle vlade hrvatske države zaboravljaju na jednog istinskog i pravoga heroja. Heroja čije ime i prezime nosi samo jedna ulica (u Osjeku gdje je ubijen) a trebale bi i druge ulice trgovi ali i škole, nagrade ili kakvo službeno odlikovanje u Hrvatskoj. Zašto? Pa, jednostavno zato jer je bio čovjek, jer se dokazao kao čovjek i na kraju izgubio život boreći se za drugog čovjeka. A upravo ovaj režim u kojemu živimo i koji ga je i na kraju došao glave, niti se temelji na čovječnosti, niti mu je u interesu čovjek. Nacija, vjera, rasa ili druge razlike njemu nisu bile bitne, poštivao ih je, ali prije svega cijenio je i promicao ljudskost u doba neljudskosti. Za one koji ne znaju ili su zaboravili, riječ je o Josipu Reihl-Kiru, srednjoškolskom profesoru (do 1981. god.) i šefu osječke policije iz devedesetih koji je ubijen 1. 7. 1991. godine.
Riječ je o čovjeku koji nije želio rat već mir u Hrvatskoj, koji je radio u Slavoniji na očuvanju sloge između Hrvata i Srba, koji čak nije dozvolio ni napade na JNA. Grozio se je i suprostavljao svakoj pomisli, a kamoli tek manifestaciji javne mržnje i netrpeljivosti, želio je sporove riješiti riječima, a ne oružjem. Mnogi u tadašnjoj HDZ-ovoj vlasti ga nisu voljeli, bio im je smetnja i željeli su ga se riješiti pod svaku cijenu. Za ustašoidne hadezovce bio je 'četnik' jer je štitio Srbe, 'jugozaštitnik' jer je odbijao sukobe s JNA, a za šoviniste među Srbima bio je 'ustaša' zbog isticanja i zalaganja za suživot između Srba i Hrvata.
Šovinisti i s hrvatske i sa srpske strane željeli su rat, bratoubilačko klanje Srba i Hrvata te pljačku društvene imovine. Taj krvavi balkanski pir nagovještale su obostrane užasne nacionalističke propagande i militantne provokacije. Kiru kao djetetu njemačko-hrvatskog porijekla koje je poticalo iz partizanske familije (otac i majka bili su mu partizanski prvoborci) to je bilo strano, ali i nedopustivo. Odlučio protiv toga društvenog zla boriti principijelno i beskompromisno. Nisu ga u tome omele ni prijetnje ni ucijene, kao ni javni protesti moćnih hadezeovaca poput Vladimira Šeksa, Branimira Glavaša, Gojka Šuška i mnogih drugih znanih i neznanih Tuđmanovih zlikovaca koji su na kraju i odgovorni za njegovu smrt. Spomenute osobe, opće je poznato, bili su planeri i nalogodavci Kirove likvidacije. I dok se ti očiti i živi i mrtvi zločinci danas slave i priznaju kao najveći hrvatski političari, generali i ministri, humanist i mirotvorac Kir je gotovo zaboravljen.
Njegova borba za mir protiv rata završila je prerano i tragično, ubijen je hicima zločinca Gudelja (trostruki ubojica i hrvatski policajac) u Tenji zajedno s dvojicom ljudi (ubijeni su Goran Zobunđija, Milan Knežević te teško ranjen i pretučen Mirko Tubić), koji su se poput njega borili za nacionalnu, vjersku ravnopravnost, toleranciju i suživot. U sjećanjima i zapisima ostalo je sačuvano kako je bezbroj puta obilazio i hrvatska i srpska sela Slavonije, na barikade išao je nenaoružan, ljudi su mu vjerovali i imali nadu kako do sukoba neće doći. Volio ga je i poštivao taj običan narod i obični ljudi, onih većina normalnih Srba i Hrvata koje su tadašnje zločinačke vlasti u Zagrebu i Beogradu gurale u nepotrebno nasilje i stradanja. Svjedočio je i obznanio Kir i o poznatom napadu ambrustima (ručni raketni bacač) na većinsko srpsko mjesto Borovo Selo koji su izveli tadašnji visoki funkcioneri HDZ-a, ministar obrane Gojko Šušak, sudac Vrhovnog suda Vice Vukojević te general, ratni zločinac i još aktualni saborski zastupnik Branimir Glavaš. Znao je da je to provokacija i pokušaj izazivanja besmislenog sukoba sa Srbima, te se protivio tome. Protivio se i kasnijoj akciji hrvatske policije u spomenutom Borovu Selu u kojoj su mnogi policajci izgubili svoje živote.
Žalio se tadašnjem ministru policije Josipu Boljkovcu o svemu tome, posebno je ukazivao da Glavaš čini brojne probleme u Osijeku, od razoružavanja hrvatskih policajaca srpske nacionalnosti po gradu do odvođenja i mučenja srpskih civila. Boljkovac ga je smirivao i podržavao, štitio ga i htio spasiti od ekstremista. Imao ga je namjeru i prebaciti u Zagreb jer je Kir više puta izjavljivao da očekuje likvidaciju. Brojne prijetnje smrću kasnije su se, nažalost, i obistinile. Izrešetan je hladnokrvno s 18 metaka dok se vraćao s još jednog herojskog mirotvornog pohoda. Ubojica i njegovi nalogodavci dobili su kasnije sve moguće počasti i privilegije, grad Osijek dobio je spomenik 'crvenom fići' simbolu ratnog sukoba Tuđmana s JNA i hrvatskim Srbima u Slavoniji, ljudskoj gluposti i primitivizmu protiv kojeg se Kir do smrti borio. Kir nije zaboravljen iako je službeno od ovog Tuđmanovog režima brisan i prešućivan. Zauvijek će živjeti u srcima onih koji su ga znali i cijenili kao čovjeka koji se borio za čovjeka i čovječnost.
Na poziv Centra za mirovne studije u suradnji s obitelji Reihl-Kir, prošle je godine u znak sjećanja točno 25. godina nakon ubojstva Josipa Reihla-Kira, na napuštenom osječkom zidu naslikan mural „Rhythm of the saints / If I have weaknesses, don't let them blind me“ nazvan po pjesmi Paula Simona čiju je ploču Josip Reihl-Kir posljednju kupio.
Autor murala je Lunar, a mural predstavlja trajno i svakodnevno sjećanje na tri ključne vrijednosti koje je Josip Reihl-Kir objedinio – mirotvorstvo, suradnju i nenasilje. Nalazi se na napuštenoj zgradi koja je nekad bila Poljoprivredni fakultet, a ujedno je i mjesto s kojeg je Reihl-Kir zadnji put otišao iz Osijeka živ. U ratno vrijeme, to je bila crta razgraničenja.