Brzopotezno izglasan Zakon o koncesijama predstavlja prodaju nacionalnog dobra. On je izglasan netransparentno, a stavke tog zakona omogućuju rasprodaju hrvatske obale istovremeno blokirajući svaki legalni oblik otpora lokalne zajednice. Tako se do sada neprihvatljivi i koruptivni modeli koncesioniranja zakonski ozakonjuju. Primjerice, "slučaj Bol" u kojem je sudjelovao poduzetnik iz Zagreba blizak HDZ-u, a bez temeljne imovine za koncesiju, o kojem se pisalo ove godine, sada, sukladno Zakonu ne predstavlja baš nikakvu nemoralnu političku trgovinu (a slični su slučajevi Muzil, Monumenti i otok Sv. Katarina). Zakonodavstvo sada upravo potiče pojavu ovakvih slučajeva.
Zakon naime, omogućava prijenos ugovora o koncesiji na financijsku instituciju (banku) koja bi garantirala založnim pravom i dala jamstvo nekom tko nema niti temeljni kapital za tu koncesiju. Temeljno pitanje je trebamo li uopće omogućavati koncesije pomorskog dobra? No čak i mimo toga, ovim Zakonom se gubi i deklarirani smisao kompetitivne procedure, na koju se hrvatski zakonodavci vole pozivati. Tako postaje sasvim jasno da se priča o "tržišnoj utakmici" odnosi samo na one koji nemaju zaštitu klijentelističkih skupina i oligarhije na vlasti.
Zakon o koncesijama dodatno je osigurao legalizaciju korupcije isključujući u potpunosti lokalnu zajednicu i zainteresiranu javnost iz nadzora nad dodjeljivanjem koncesija. U novom Zakonu se ne predviđa niti savjetodavno sudjelovanje predstavnika lokalnih zajednica i stručne javnosti koji su sada potpuno izbačeni iz stručnog povjerenstva za koncesije. Isključivanje onih koji će najizravnije osjetiti posljedice pojedinih koncesija poruka je ljudima da bez uključivanja u klijentelističke i interesne zajednice njihov glas ništa ne vrijedi. Jasno je kako se oni od kojih se ovim zakonom misli oduzeti hrvatska obala i drugi dijelovi Hrvatske, moraju isključiti iz procesa odlučivanja, ako takva eksproprijacija ima biti izvršena. No sada je sasvim jasno i da se zakonodavstvo stavlja u ruke interesnih zajednica, oduzimajući narodu sve poluge djelovanja u vlastitom interesu.
Pomorsko dobro, vode i područja zaštite prirode trebala bi biti potpuno izdvojena od Zakona o koncesijama. No, ovim se zakonom ne regulira ono što bi trebalo biti nužnost u demokratskom poretku – pravo svih na pristup morskoj obali, vodama i zaštićenim područjima. Ovaj zakon produbljuje nejasnoće oko primjene zakona o pomorskom dobru, jer ne odvaja izrijekom koncesiju na pomorskom dobru, što otvara mogućnost da se ovaj zakon i na to počne primjenjivati. Tako se otvara i pitanje neće li se primjena ovog zakona osjetiti u segmentu pomorskog dobra, pristupa obali, koju stranci i domaće interesne skupine sve više oduzimaju i ograđuju, produbljujući jaz između bogatih i siromašnih.
Konačno, i sama procedura donošenja Zakona upućuje na izdaju vlastitog naroda. Zakon je donešen na netransparentan način i u smislu proceduralnih zaobilaženja (nepoštovanje mišljenja Povjerenice za informiranje oko provedbe postupka sa zainteresiranom javnošću u kojem stoji naputak da se o novim stavkama i rješenjima o kojima nije bilo izjašnjavanja javnosti trebalo ići u javnu raspravu), ali i činjenice da se posljednjih tjedana, od kada je Zakon upućen u proceduru, diljem Hrvatske prosvjeduje, te da su u te prosvjede uključeni svi od nevladinih udruga, do stranaka i ljudi koji su zabrinuti zbog tog zakona. Usprkos snažnom protivljenju javnosti da se Zakon uputi na glasanje, Vlada je izglasala ovaj zakon i to uz pomoć onih koji su sjednici prisustvovali osiguravajući njezin kvorum (Hasanbegović, Glasnović, Esih).
Radnička fronta one koji su u donošenju ovog zakona sudjelovali smatra odgovornima zbog još jednog zanemarivanja zaštite prava na dostojan život.
