Nakon prosvjeda diljem Hrvatske postavlja se pitanje jesu li prosvjedi 1.6. za kurikularnu reformu donijeli neku promjenu makar u smislu poslane poruke i je li ta poruka bila politična? Mnogi su kao i prošle godine bili razočarani prosvjedima jer su doživjeli određeni antiklimaks. Ove godine takvi su se komentari osobito mogli čuti u Zagrebu. Razočaranje nije moglo doći zbog letargičnosti i pasivnosti, jer su brojke onih koji su izašli na ulicu usprkos lošem vremenu i činjenici da je riječ o reprizi, opet respektabilne. (Samo u Zagrebu ponovo je bilo barem 30.000 ljudi.)
No kao i prošle godine, kada se moglo čuti da se previše pjevalo, a premalo govorilo, mnogi su bili nezadovoljni. U mnogim govorima, a to nije specifikum ovih prosvjeda, kao i u porukama organizatora inzistiralo se na zagovoru "stručnosti" te odbacivanju politike i političnosti.
Taj zahtjev, kao i čitava klima oko politike, posljedica su kompromitacije parlamentarne demokracije. Nitko ozbiljan više ništa ne očekuje od parlamentarnih stranaka i političara, tek se povremeno pojavljuju oni koji ta iznevjerena očekivanja pokušavaju povratiti – ali uglavnom opet u novom obliku apolitičnosti kao što je slučaj s Mostom i Živim zidom (nećemo ulaziti u ogromne razlike između ovih dviju stranaka, već se samo zadržati na njihovoj nelagodi da se odrede u političkom spektru od lijevog do desnog).
Politika se zbiva
Istovremeno, politika i političnost postoje i mimo parlamentarne sfere, pa i uopće predstavničke demokracije. Politika se zbiva više-manje neovisno od svega što narod o njoj misli i bez obzira na animozitet ljudi prema političkim strankama. Nije moguće izbjeći politici, a pogotovu ne u pitanju obrazovanja.
Ipak upravo u dvama taborima suprotstavljenim po pitanju kurikularne reforme može se čuti kako je riječ o stručnim, a ne političnim ljudima, te da su njihovi potezi motivirani znanstvenim i stručnim motivima, a ne njihovim političkim opredjeljenjima. I jedni i drugi, i Jokićev tim i Barišićevi ljudi, u svim iteracijama pokušaja organizacije kurikularne reforme zagovaraju ideju nepristrane stručnosti, fokusiranja na sadržaj obrazovanja, a protiv su svake veze s politikom.
Ipak, ove je godine bilo glasova koji su upozoravali kako je obrazovanje političko pitanje par excellence (o tome su govorili i članovi RF-a na prosvjedima, ali i pripadnici sasvim drugih svjetonazorskih perspektiva). Hoćemo li učiti o tome da evolucija ne postoji i da je jedini smisao povijesti stvaranje hrvatske nezavisne države, je jednako politično kao i to hoćemo li u kurikulum ugraditi ideologiju slobodnog tržišta, promovirati poduzetništvo i negirati široke slojeve društva koji se prema kriterijima "izvrsnosti" i "proaktivnosti" moraju naći izvan odabranog kruga.
Autorica fotografije: Anja Grgurinović
Kurikulum je političko pitanje
Da je riječ o političkom pitanju najbolje svjedoči desnica koja sve više inzistira na dezideologizaciji svojih borbi. Fundamentalni desničari baš kao i nacionalisti u novoj iteraciji uporno inzistiraju na "stručnosti" i "znanstvenosti" svojih dokaza (primjerice životu od začeća), pa čak i onda kada se pokušavaju opravdati potpuno politički nekorektna stajališta kao što je rehabilitacija pozdrava "Za dom spremni" (u Nacionalnom vijeću za znanost se našla povjesničarka kojoj je to tema znanstvenog rada). To pokazuje da se u nas zbiva ono što se u USA i zapadnoj Europi desilo već osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je neokonzervativna revolucija počela osvajati znanstvene institute, fakultete, parlamente.
Zbog toga je jedna poruka na ovogodišnjim prosvjedima trebala biti poslana, a to je poruka da su zahtjevi za smjenom ministra Pave Barišića, predsjednice Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijane Vican kao i zahtjev za ponavljanjem izbora članova Ekspertne radne skupine za reformu – politički zahtjevi. Danas je trenutak da se sasvim jasno kaže kako je neokonzervativna revolucija kojoj svjedočimo – politička. Ali i kako su prosvjedi protiv nje također politični utoliko ukoliko je politično zagovaranje egalitarnosti, solidarnosti i progresa, a protiv nazadnjaštva i klasnog raslojavanja. Ukoliko se želi spriječiti konzervativnim stavovima da utječu na sadržaj i formu obrazovnog procesa, onda se treba jasno naglasiti vrijednosni, svjetonazorski i u konačnici politički karakter kurikularne reforme. Taj karakter je ljudima na prosvjedima bio jasan, a prosvjedi su uspjeli upravo zato jer je na njima, izravno ili neizravno, poslana poruka konzervativcima i njihovim "stručnjacima" da im se neće dozvoliti da kroje obrazovni sustav prema svojim retrogradnim mjerilima.
Prosvjedi su uspjeli jer su poručili da se danas politički borimo za moderno i emacipatorno obrazovanje, a protiv povratka u srednji vijek, neznanje i mržnju; da se borimo za politiku egalitarnosti, a protiv raslojavanja i socijalne nejednakosti; ili ukratko da se borimo za budućnost, a protiv sablasti prošlosti!