Autorica: Katarina Peović Vuković
Prije godinu dana 50 000 ljudi je izašlo na ulice prosvjedovati pod sloganom "Hrvatska može bolje!" Povod je bio zastoj kurikularne reforme za koju su ljudi vjerovali, nadali se da će okrenuti novi list i zaustaviti negativne trendove iseljavanja mladih i visoke nezaposlenosti. Ljudi su izašli na ulice i zato što im je dosta komercijalizacije obrazovanja, elitizma, raslojavanja društva po svim pitanjima, pa i po pitanju tko može a tko ne danas studirati. Izašli su i zato jer ne žele živjeti u društvu u kojem je moguće da se dijete bogatih roditelja upiše u privatnu školu, "ispravi" negativne ocjene i onda se vrati u "običnu" školu. A to je situacija koja se desila prije par godina i koju se moglo tek moralno osuditi, no ne i pravno sankcionirati. Sve je bilo čisto.
Istovremeno se s liberalizacijom tržišta obrazovanja, zbiva usporedna, opasna neokonzervativna revolucija. Prošli tjedan je imenovano Nacionalno vijeće za znanost u kojem su se našli članovi ultrakonzervativne političke stranke Hrast, oni koji su otvoreno dali podršku ultradesničarskom političaru Zlatku Hasanbegoviću, pa i zagovornici rehabilitacije ustaškog pozdrava "Za dom spremni". Sada je klima u vodećim znanstvenim institucijama takva da se prikladnom čini jedna internetska šala koja kaže kako će novi voditelji kurikularne reforme uistinu sada srediti da učenici više ne štrebaju iz toliko knjiga, jer prema njihovim principima dovoljna je samo – Biblija. Crkva, koja je Vatikanskim ugovorima osigurala vjeronauk u svim hrvatskim školama, sada pokušava i na druge načine penetrirati u to sekularno područje, vanškolskim aktivnostima, utjecajem putem suradnje škola s vjerskim nevladinim udrugama, i sličnim manevrima koji ostavljaju dovoljno prostora da se zapitamo je li škola uistinu sekularna? Osnovne i srednje škole, te fakulteti postaju tvrđave koje se moraju braniti od raznih kvazi-duhovnih sadržaja.
Kako dakle promijeniti sustav kroz kojeg ruku pod ruku marširaju neokonzervativna revolucija i komercijalizacija obrazovanja, u kojem se, da pojednostavimo, obrazovanje želi svesti na "vještine", bez kritičkog mišljenja, te ga zamijeniti pasivnom pokornošću i podložnošću? Danas je takva slika jednoobrazno prisutna u svim važnim institucijama koje se tiču obrazovanja: Ministarstvu znanosti i obrazovanja, Agenciji za odgoj i obrazovanje, Nacionalnom vijeću za odgoj i obrazovanje, Posebnom stručnom povjerenstvu za provedbu Strategije obrazovanja, Ekspertnoj radnoj skupini.
Zbog toga podržavamo zahtjeve prosvjeda za cjelovitu kurikularnu refomu, a koji će se održati četvrtak 1. 6. To su
- smjena ministra Pave Barišića, koji osigurava nekim društvenim skupinama pozicije vlasti, provodeći ustrajno neokonzervativnu revoluciju na svim razinama
- razrješenje onih koji su imenovani za njegovog mandata, a opet po političkoj liniji desnog-konzervativizma. Tu se prije svega misli na razrješenje predsjednice Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijane Vican, koja je odgovorna za netransparentan izbor voditelja i članova Ekspertne radne skupine, izbor koji je bio potpuno tajan za javnost.
- razvrgavanje natječaja koji su pogodovali nekim skupinama (a tu se misli i na ponavljanje natječaja za voditelja i članove Ekspertne radne skupine).
No, pri tome odbacujemo zavaravanje i zazivanje neke apolitičnosti ovih zahtjeva – ovi zahtjevi uistinu jesu politični, oni se bore protiv politike neokonzervativizma u Hrvatskoj. Za razliku od političnog nasilja desnog-konzervativizma koje ima za cilj daljnje raslojavanje i osiromašenje društva, u naletu neokonzervativnog nazadnjaštva, politika egalitarnosti, solidarnosti i progresa, mora se prepoznati kao lijeva politika, jer ona to u suštini i jest. Ljudi koji izlaze na prosvjede izlaze zato da bi pokazali kako su za progresivno obrazovanje, a ne za povratak u srednji vijek, ali i kako su za jednake uvjete obrazovanja za sve, a ne za elitističko raslojavanje i "cementiranje" klasnog statusa.