Uvijek kada upozorimo na opasnosti neofašizacije i kontekstualiziramo rast neofašizmu (u uvjetima ekonomske krize i zatiranja pozitivnog nasljeđa iz SFRJ), javi se netko s prigovorom da zašto opet o tome i da se okrenemo budućnosti.
Međutim, teme iz Drugog svjetskog rata ne namećemo mi, nego oni koji su na vlasti i puno moćniji od nas, a koji vrlo izravno koketiraju s fašizmom. Ako se svake godine hrvatska vlada klanja kvislinzima i zločincima na Bleiburgu i ako to Hrvatski sabor sponzorira - kako da mi to ne komentiramo? Bilo tko tko to odluči ne komentirati zapravo prešutno daje podršku tome. Je li i u Njemačkoj 1930. trebalo ne komentirati Hitlera i govoriti samo o ekonomiji?
Tim više što rasprave o Drugom svjetskom ratu uopće zapravo nisu rasprave o tome, nego rasprave o sadašnjosti i budućnosti jer se borbom za povijest zapravo borimo za sadašnjost i za to kako će nam društvo izgledati u budućnosti. Neofašizacija je samo jedan od načina kako ocrniti dobre tekovine iz SFRJ (javno zdravstvo, obrazovanje, socijalna i radnička prava, javnu stanogradnju itd.) kako nikome ne bi palo na pamet opet zagovarati društvo za većinu ljudi a ne društvo u interesu sitne tajkunske klase na vrhu.
Prava je svrha fašizma oduvijek bila očuvanje kapitalističkog statusa quo - stoga nijedna opcija koja se bori za prava radne većine ne može i ne smije šutjeti na fašističke tendencije u društvu