Danas, kada zemlju vodi oligarhija vođena interesima tankog sloja društva, izbore čini se određuju rezultati anketa o popularnosti pojedine stranke – HDZ stoji dobro, SDP stoji loše – jednima odgovaraju izbori, drugima bi to moglo donijeti raspad stranke. No mimo ove jednostavne računice, valja primijetiti kako kaos kojem svjedočimo u Hrvatskom Saboru pokazuje i neke važnije stvari. Prateći politiku danas postaje jasno kako se ona ne vodi interesima većine već nejasnim unutarstranačkim i koalicijskim nadmetanjima koje se javnosti prezentiraju kao "moral" jednih i "politička dosljednost" drugih. Teško je vjerovati kako je hrvatski narod tako naivan da povjeruje kako jedne vodi moral, a druge dosljednost – no kriza vlasti je navodno nastupila jer Most navodno više ne može trpjeti HDZ-ovu korupciju vlasti. Kap koja je prelila čašu bila je ministar koji je blizak Todoriću. S druge strane HDZ se poziva na "politička dosljednost" i navodnu brigu o interesima naroda koji su povezani sa stabilnošću Vlade. Usput rečeno, ono što je ova Vlada do sada pokrenula daje naslutiti da je u interesu naroda svaka pauza od takvog političkog "djelovanja". Dakle umjesto da nasjednemo na bajku kako su jedni pošteni a drugi dosljedni... bit će da je riječ o nečemu drugom.
Valjalo bi u ovom trenutku promisliti što je ljevici činiti i gdje se smjestiti na postojećoj političkoj mapi koja se danas ubrzano mijenja. Ljevica je oduvijek odgovarala i oštro se borila za antifašizam i sekularizam i to su joj još uvijek zadaće. No slučaj kojem svjedočimo dokazuje da ne postoje samo dvije Hrvatske i binarnost iz devedesetih, već da se ljevica mora jasnije odrediti i prema liberalima svakakvih orijentacija - antiklerikalnih i klerikalnih, tradicionalnih, ali i progresivnih, ateističkih itd.
Sukob kojem svjedočimo, osim što odražava stranačke i unutarstranačke sukobe i odnose moći, svjedoči i kako se danas ljevica mora odrediti i prema novom tipu tehnokrata. To je politika "nove generacije" političara načelno svjetonazorski otvorenih, često i klerikalnih, a pokatkada i ateista, ali što je najvažnije, tehnokratski usmjerenih na procese privatizacije, komercijalizacije i financijalizacije svega. Ova se politika, za razliku od politike nastale devedesetih, nacionalnog zanosa i klerikalizma, narodu predstavlja kao prividno racionalna i politički osviještena, politika čistog birokratskog razuma koja će svojim građanima osigurati "bolji život" i sve što on sa sobom nosi. No istovremeno ova tehnokracija vrlo uspješno sprovodi upravo suprotne naume – privatizira školstvo, komercijalizira visoko obrazovanje, financijalizira do sada neprofitne sektore, dodatno oporezuje i implementira nepopularne europske direktive (poput poreza na nekretnine).
Kako je to rekao Marx, zemlje razvijenog kapitalizma pokazuju onima manje razvijenima sliku njihove vlastite budućnosti. Pa, ova klasa tehnokrata s kojima hrvatska ljevica još nema dovoljno iskustva u europskim je i američkim okvirima stasala već osamdesetih godina prošlog stoljeća sa zalazom države blagostanja. To je tehnokracija koja uvodi ono što je Habermas nazvao "poznanstvljenom politikom". Takva politika uvodi novi stupanj "racionaliziranja" i podjelu između stručno informiranih i tehnički školovanih birokrata i neprosvjećenog naroda. To je politika koja masama poručuje kako trebaju sve prepustiti u ruke "stručnjaka", koji već zbog svoje stručnosti garantiraju nepristranu politiku. Narod se tako pasivizira a javni prostor depolitizira. Ta je politika sve samo ne nepristrana. Ona se često krije iza znanstvenog racionaliteta – guranje STEM područja u Hrvatskoj danas, klasični je slučaj takvog pritiska koji znanost uzima kao svoj štit.
No bilo bi dobro da i znanost i racionalnost ne postanu žrtve tog sustava – baš kako su u to postale i religija i tradicija nakon što je postalo očito da služe kao oružje u rukama jednog političkog sloja. Kao što su religija i tradicija same danas postale odbojne jednom sloju liberalne Hrvatske, tako to mogu postati i znanost i tehnologija – i to u onom trenutku kada se shvati da su služavke novog tipa politike. No kao i tradicija i znanost imaju značenje izvan svojih političkih okvira, bilo bi mudro da ih se već sad zaštiti. Ljevica ne treba odustajati niti od znanosti niti od tradicije.
Kako se dakle postaviti prema tehnokraciji u uzletu ako uzmemo u obzir popularnost koju Most stječe kod dijela naroda koji im je spreman sve zaboraviti zbog njihova "hrabrog" odgovora na slučaj Todorić? Prije svega valja primijetiti da sukob Mosta i HDZ-a ima dva značenja. Prvo (i najjednostavnije) to je sukob dviju interesnih skupina a za političku i ekonomsku prevlast. Ali i drugo – to je sukob starog i novog kapitalizma – jednog "gazdinskog tipa" (Todorić i drugi koji su proizvod Tuđmanovog projekta 200 bogatih obitelji) i tehnomeritokratskog – koji ovaj prvi želi smijeniti. Iako se tehnomeritokratski čini kao "kapitalizam s ljudskim licem" on je po mnogočemu okrutniji od svojeg prethodnika. On ima prilike uspjeti gdje nacionalistički kapitalizam nije uspio jer njime Hrvatska "hvata korak s Europom", u najgorem mogućem smislu. Iako je to korak najčešće svjetonazorski otvoren, savim je jasno kako je on političko-ekonomski totalitaran.