Živimo u čudnom svijetu. Živimo u čudnoj zemlji. Živimo u svijetu u kojem 8 najbogatijih ljudi na svijetu imaju više imovine nego polovica najsiromašnijih na svijetu. Živimo u zemlji u kojoj smo svi svjesni toga da ona počiva na načelu – ko je jamio, jamio. U kojoj svi znamo kako su tajkuni poput Todorića došli do svog bogatstva.
Pa ipak, ne poduzimamo ništa. Pretvaramo se kao da nije tako. Puštamo da nas mediji zatupljuju i biramo političare koji se pretvaraju da je sve normalno i da samo treba ovako, s nekim manjim reformama, dalje. Živimo u društvu 200 bogatih obitelji i trpimo da jednim kopaju po kontejnerima, jedva preživljavaju od svoje plaće, jedva plaćaju režije ili bježe iz zemlje glavom bez obzira, dok drugi žive u dvorcima, ljetuju u vilama i na jahtama, lete helikopterima i na privatne rođendanske zabave zovu najpoznatije svjetske bendove.
Danas nam je možda čudno što su ljudi stoljećima živjeli u robovlasništvu. Što su ljudi stoljećima živjeli kao kmetovi. Ali što se zapravo promijenilo? Nismo li mi još uvijek zapravo više-manje kmetovi? Ne trpimo li i dalje da sitna elita – danas kapitalistička a ne više feudalna – vlada nad nama, pljačka nas i smije nam se u facu?
Živimo u svijetu i zemlji u kojima profit gazi sve pred sobom. U kojoj se ne pita za ljudske potrebe i želje, nego samo za profit. I to za profit sićušne oligarhije koja parazitira nad svima nama. Elite kojoj je jako dobro i koja koristi svoje slugane u medijima da nas uvjeri da ne može biti drugačije. Elite koja nas uvjerava da naši neprijatelji nisu oni koji nas eksploatiraju i nad nama parazitiraju, nego ljudi poput nas u drugim zemljama. Ili naša braće i sestre koji su malo drugačiji od nas. Zavadi pa vladaj je stara dobra taktika – okrivimo Srbe, pedere, Jugoslavene i ateiste. Vi se budale onda tucite i glođite, a mi ćemo vas dotle i dalje pljačkati.
Živimo u zemlji u kojoj od nas uporno prave budale. Živimo u zemlji u kojoj je najbogatiji čovjek u državi – Ivica Todorić – izravno postavio ministra financija u dvije vlade zaredom (2015-7). Živimo u zemlji u kojoj vlada pada 2017. kako bi taj čovjek ostao unutra. Živimo u zemlji u kojoj jedna od frakcija političke elite, nakon što je godinu i po bila u vladi s Todorićevim čovjekom, sada glumi da se tobože bori protiv Todorića. Samo kako bismo i dalje birali jednu od stranaka koje imaju isti program i koji se bore za interes iste uske tajkunske klase na vrhu. Živimo u zemlji u kojoj najbogatiji privatizacijski tajkun – preciznije lopov i izrabljivač – i kada ga tržište pregazi i dalje zadržava sve svoje osobno bogatstvo, dvorce, vile i jahte. Živimo u zemlji u kojoj će blagajnica Konzuma, koja i sada radi u bijednim uvjetima i za crkavicu, ostati bez posla, ali tajkun neće ostati bez dvorca.
Živimo u društvu u kojem je normalno da većinu bogatstva u svojim rukama drži sićušna tajkunska elita. Živimo u društvu u kojem je normalno da manjina ima sve, a da većina ima malo ili ništa. Živimo u društvu u kojem nas svaki dan uvjeravaju da se ništa ne može promijeniti.
Ali to je laž. Nitko ne zna što budućnosti nosi, ali sigurno je da svijet neće ostati isti. Pitanje je samo hoće li biti još gori od distopije u kojoj i danas živimo ili će biti bar malo bolji. Ali to ovisi samo o nama.
Drugačiji svijet je moguć – ali samo ako se za njega sami izborimo! Pokrenimo se – udružimo se – organizirajmo se!