Autor: Z. Vitanović
Opće je poznato da je rad u hrvatskom turizmu tijekom ljetne sezone uglavnom užas prekarnosti. Poznato je i da su radnici i radnice na svim sezonskim turističkim poslovima jeftina radna snaga i jedan od najizrabljivanijih dijelova hrvatskog radništva. No, otpora radništva zbog loših radnih uvjeta, odnosa prema radniku i radnog vremena gotovo da i nema. Ako i dođe do ikakvog radničkog bunta 'sezonaca', on je većinom blag, povremen i isključivo na individualnoj razini. Nekog ozbiljnog masovnog, organiziranog, klasno svjesnog borbenog radničkog istupa, nažalost, nema. Dok radnici u većini drugih privrednih grana gotovo svakodnevno štrajkaju ili prosvjeduju, kod sezonskih radnika u turizmu to nije slučaj. Mediji o štrajku radnika u hrvatskom turizmu ne izvještavaju već godinama, iako povoda za štrajk ili druge vidove radničke borbe itekako ima. Ono što mediji objavljuju kao informaciju o radu u hrvatskom turizmu svodi se uglavnom na pojedinačne ili kolektivne ispovijesti radnika o njihovim radnim iskustvima ili spoznajama o uvjetima rada i odnosima prema radnicima od strane poslovođa. Takav medijski pristup fenomenu prekarnosti rada turističkih radnika je površan i prigodnjački te ne nudi niti minimalne teorijske analize i uvide u alternative radničke organiziranosti i aktivne borbe za radnička prava.
Rad sezonskih radnika u hrvatskom turizmu, obavljanje poslova uslužne djelatnosti, ima sve odlike najgoreg i najtežeg prekarnog rada. Ako je definicija prekarnosti 'nesigurnost', 'povremenost' i 'potplaćenost' zaposlenja, onda je rad turističkih radnika preko ljetne sezone njezina puna potvrda. Nije potrebno opširno objašnjavati kako su pojedini elementi ili detalji rada sezonskih turističkih radnika na razini 19. stoljeća u zapadnoj Europi. Uz sve specifičnosti raznovrsnog rada u turizmu, posebno prirode uslužnih djelatnosti, određene pojave ipak su stvar prošlosti. Rad i preko 12 sati dnevno, rad na više poslova protivno ugovoru o radu, neplaćanje prekovremenih radnih sati, nedovoljni dnevni i tjedni odmor od rada, a da se o nehumanim odnosima prema radnicima od strane poslovođe i ne govori - to je klasična slika dugogodišnjeg položaja dijela hrvatskog radništva u ljetnim mjesecima na Jadranu. Nije to ništa novo, ali to ne znači da mora biti nepromjenjivo i trajno u budućnosti.
Alternative ugnjetavanju i izrabljivanju sezonskih turističkih radnika postoje, a njihovo katastrofalno ekonomsko stanje moguće je promijeniti. Premda većini svaka promjena možda za sada izgleda kao iluzija ili fantazija, ne treba gubiti nadu i očajavati, a još manje se predavati sadašnjem trenutku koji stvara beznađe i duboki osjećaj bespomoćnosti. Teško je, no u borbi za bolje, humano i progresivno nikada i nije bilo lako. Povijesno iskustvo kroz razna razdoblja to dokazuje, a posebice iskustva i dostignuća međunarodnog radničkog i sindikalnog pokreta. Shvaćanje nužnosti promjene prije svega zavisi od radničke svijesti, od svijesti svakog radnika u turizmu. Svaki turistički radnik, pa bio on konobar, kuhar ili sobarica, mora uvidjeti da njegovo izrabljivanje od strane turističkih privatnih kapitalista (čast rijetkim privatnim vlasnicima turističkih objekata koji ne krše radnička prava!) nije samo njegovo već i izrabljivanje drugih radnika s kojima zajedno radi i s kojima dijeli istu tešku sudbinu. Umjesto sebičnosti ili prepuštanja 'sudbini', svaki imalo socijalno osviješten radnik treba na razne načine utjecati na promjenu svijesti svojih drugova, stvoriti kritički pogled na radnu situaciju i ukazati na eventualna rješenja.
Vlastitim primjerom bi trebao dokazati kako se vrijedi suprostaviti samovolji i bezobzirnosti onih koji ne poštuju radnička prava. To bi moglo biti poticajno i za druge radnike, moglo bi ih aktivirati, solidarizirati. Ipak se radi o zajedničkom interesu svih zaposlenih! Naravno, ne bi se smjelo ostati samo na pojedinačnoj borbi jednog radnika, a i njegov angažman bi trebao biti taktičan s obzirom na zahtjeve. U svakom slučaju, u svakoj budućoj borbi radnika, trebalo bi postići masovnost. Prijetnje otkazom su neminovne, no, to je u većini slučajeva samo trik zastrašivanja radnika od strane privatnika. U organizaciji otpora, kako na individualnoj tako i na kolektivnoj razini, na to se ne bismo trebali obazirati.
Dugoročno gledano, radnički protesti, pojedinačni ili masovni, trebali bi uključivati ne samo radnike jedne profesije u određenom hotelu, restoranu ili na sličnim radnim mjestima, primjerice, samo konobare ili samo kuhare. Svi zaposleni, budući da su radno ugroženi i svima im se krše radnička prava, trebaju učestvovati u borbi za zaštitu tih prava. Jer ako je loše konobaru, loše je i kuharu i sobarici i drugom radnom osoblju. Strah, zbunjenost i očaj treba zamijeniti hrabrošću, upornošću i ponosom. U suprotnom, privatni kapitalistički poduzetnik nastaviti će s gaženjem 'sezonca' i njegovim pretvaranjem u običnog i bijednog roba. To se ne smije dopustiti i tomu se mora stat na kraj.
Od velike je važnosti i povezivanje svih radnika iz sektora turizma s borbenim i dokazanim radničkim sindikatima te s političkim pokretima i grupama koje se programski zalažu za antikapitalističku alternativu. Nijedan radnik, sezonac, ne treba se ustručavati na bilo koji način javiti se istinskim sindikalistima i autentičnim progresivnim političkim radničkim pokretima. U današnje vrijeme to je najlakše, stupiti telefonskim i internetskim putem u kontakt i zatražiti pomoć od spomenutih organizacija. To se može obaviti i anonimno, ako već nikako drugačije. Krajnji cilj radnika u turizmu i uopće svih radnika trebalo bi biti uvođenje društvenog vlasništva (privatno obiteljske turističke radnje koje ne ugnjetavaju radnike treba ostaviti da i dalje posluju) i svih vidova radničkog samoupravljanja, ali i razvoj drugih vidova turizma poput zdravstvenog, sportskog, kulturnog (na kontinentalnom području). Radnik u turizmu, poput radnika u industriji ili trgovini, mora sam odlučivati i upravljati, a ne da to umjesto njega to radi neki strani turistički magnat koji ga nemilice iskorištava. Ciljevi poput društvenog vlasništva i radničkog samoupravljanja u turizmu su ciljevi budućnosti kojima treba težiti.
Na kraju, temelje modernom turizmu (1986. bilo je 86 milijuna noćenja, od toga 27 milijuna noćenja domaćih gostiju), hotelskoj arhitekturi (većina današnjih hotela privatiziranih 90-tih građena je u vrijeme SFRJ, oko tisuću samo u periodu 1960.-1970.), međunarodnom širenju slike Hrvatske kao popularne turističke destinacije, zasluga je generacija predratnih hrvatskih i radnika susjednih zemalja koji su se izborili za položaj i prava za koja se ponovo treba izboriti.