Što god mislili o SFRJ, činjenica je da se agrarna, siromašna i nepismena Jugoslavija iz 1945. do 1970. rapidno industrijalizirala, uz ogroman porast životnog standarda. To priznaju i objektivniji i pošteniji mainstream ekonomisti.
Ono što kao protuargument pak potežu ideologiziraniji desničari jest da je sav taj rast bio na osnovi američke pomoći. No s tim argumentom postoje 3 osnovna problema.
Prvo, kako to da se kapitalizam nikad ne kritizira zato što su Njemačka i Japan kroz Marshallov plan za obnovu i razvoj dobili daleko veća sredstva od SFRJ?* Bez te američke pomoći nema nikakve šanse da bi te dvije zemlje danas bile među najrazvijenijima i najmoćnijima.
Drugo, istina je da je vlast u SFRJ znala sjajno balansirati između SSSR-a i SAD-a, no što je tu loše? To je sastavni dio (pametne) politike. Uostalom, SFRJ je vodila samostalnu vanjsku politiku i znala je, među ostalim, dobiti i znatne ustupke (čak i od "ideoloških neprijatelja") - kako to da današnje vlasti ne znaju iako prakticiraju prilično neugodnu rektalnu speleologiju (narod bi rekao: uvlačenje u prkno) SAD-u?
Treće, Hrvatska je danas više zadužena nego čitava SFRJ i daleko manje proizvodi (hrvatski BDP je manji nego u 1980-ima**), no, za razliku od SFRJ koja se zaduživala - makar i neuspješno kao u 1980-ima - da bi proizvodila, mi se danas zadužujemo da bismo otplatili stare (neodržive) dugove.
_________
* O tome je odlično pisao Janis Varufakis u svojoj knjizi "Globalni minotaur": http://www.a-puntes.net/arc/VAROUFAKIS-the-global-minotaur.pdf (postoji i prijevod na hrvatski)
** http://www.vecernji.hr/hrvatska/iz-krize-nas-nece-izvuci-strani-kapital-nego-domaci-privatni-biznis-i-mladi-ljudi-912476