Gledajući emisiju 'Otvoreno' ovih dana i gostovanje u njoj te izjave dotičnog križevačkog građevinskog poduzetnika, Mirka Habijanca, moglo se uvjeriti kako spomenuti gospon nema baš doticaja sa hrvatskom stvarnošću a još manje s istinom. Među ostalim stupidnim izjavama, pored one kojom hvali buduće državne mjere oko subvencije stambenih kredita, bila je i ona 'kako poslodavac i posloprimac ne trebaju biti na suprotnoj strani'. Dok njegovo ulizivanje državnoj mašineriji po pitanju financiranja stambenih kredita je shvatljivo te ima veze u prvom redu sa privatnim građevinskim profitom koji bi kroz buduće poslove stanogradnje masno stekao, dotle, ova druga izjava o jednakosti i poslodavaca i posloprimaca ima veze sa tipičnom kapitalističkom propagandom šire javnosti da kapitalist i radnik imaju iste interese.
Habijanec je očito, tako se doima, izgubljen u prostoru i vremenu, kao da zaboravlja ili se samo pravi da nezna, da u klasnom društvu kakvo je ovo kapitalističko u Hrvatskoj, poduzetnik i privatni i državni izrabljuje radnike. Pa bar bi on kao novopečeni biznismen a i 'učeni čovjek' to morao znati. Ili je možda bolje znati a to ne priznati s obzirom da je privatni interes u igri. U svom javnom prodavanju neoliberalnih ekonomskih iluzija domaćoj raji, Habijanec, ide tako daleko da svoju tvrtku Radnik prikazuje kao svoje životno djelo a radnike u njoj kao ljude koji su zadovoljni i ponosni što rade za njega.
No, on možda može prevariti naivne i nadobudne ali svi, na sreću, nisu takve jeftine i plitke sorte. Dobar dio ljudi križevačkog kraja zna da je tvrtka Radnik osnovana 1948. , uostalom to je navedeno i u njezinom službenom logu. Osnivači su bili, naravno, pa ne kapitalisti poput sada Habijanca ili ratni profiteri tipa generala Ivana Čermaka, već običan čovjek, radnik samoupravljač, većinom, zidari i tesari iz tadašnje poslijeratne udruge Udarnik pa kasnije nazvane Građevinar i naposljetku Radnik. Dakle, u vrijeme kad je stvarana, razvijana i već debelo uspješno poslovala socijalistička građevinska tvrtka Radnik, gospon Habijanec nije bio ni rođen. U svojim izjavama medijima tih ljudi, vremena i zasluga njegovih prethodnika on se ne sjeti, ne spominje ih ali zato sebi pripisuje sve poslovne i društvene zasluge od povijesnog osnutka tvrtke do danas.
Šta se tiče zaposlenih i plaća u njegovoj tvrtki Radnik kojeg većina izrabljivanih zaposlenika potajice nazivaju 'Jadnik' situacija je i više nego katastrofalna. Puna svakojakih kontrasta i bizarnosti. Radnik je privatizacijom devedesetih (1993) sa jedne strane, može se slobodno reći, postao leglo nepotizma a sa druge užas prekarnosti. U pravilu, u upravi, nadzornom odboru i na svim vodećim pozicijama u tvrtki rade većinom rođaci i prijatelji Habijanca te poneki pripadnik gradske političke elite. Oni imaju i najviše plaće i pored plaća imaju i dionice na kojima također zarađuju. Sa druge strane, tvrtkini građevinski radnici svih profila, zapravo su prekarna i najeftinija radna snaga koji i u Hrvatskoj i u Njemačkoj gdje Radnik posluje (još od vremena bivše Jugoslavije) rade za minimalna primanje od 2.000-3000 kuna (inžinjeri imaju samo 500 kuna više na navedenom iznosu) ili oko 2.000 evra (Njemačka). Radno vrijeme im je i preko 10 sati dnevno a radi se i po šest dana u tjednu.
Nerijetko radnici se prisiljavaju raditi i poslove za koje nisu kvalificirani ili ih se prisiljava na neplaćeni prekovremeni rad. U takvim okolnostima, logično i neizbježno, radnici ulaze u sukobe sa voditeljima poslova a i dio njih odlučuju se za prekid radnog odnosa. Postoje i slučajevi u kojima pojedinim radnicima i sam Habijanec osobno u stilu kakvog okrutnog diktatora bez ikakvog valjanog razloga daje otkaz. Primjerice, po svjedočenju jednog bivšeg zaposlenika tvrtke Radnik, Habijanec je jednom svom radniku dao otkaz samo zato što mu se ovaj nasmijao kad se spotaknuo kod obilaska nekog gradilišta.
Nije ni čudo što radnici sve više napuštaju Radnik i traže životnu sreću na drugim radnim mjestima, većinom zapadne Evrope.
Mediji, naravno, kako režimski tako i privatni ali i crkveni (katolički list) , Habijanca prikazuju kao uspješna biznismena i obiteljskog čovjeka. Nije ni čudo, u pitanju je obostrana materijalna korist. Habijanec obnaša više vodećih funkcija kako lokalno, regionalno tako i na državnoj razini. Predsjednik je uprave tvrtke Radnik, predsjednik je županijske gospodarske komore (Koprivničko-križevačke), predsjednik je i udruge građevinara u HUP-u (udruženje hrvatskih kapitalista) te naravno uvaženi i dugogodišnji član HDZ-a (u rodnom selu Žabno kod Križevaca, šef HDZ-a mu je sin Krešimir Habijanec). Kad se spominje HDZ, treba istaknuti kako je Habijanec jedan od njegovih najvećih donatora u Hrvatskoj (775 tisuća kuna donirao je HDZ-u samo za vrijeme kad ga vodila Jadranka Kosor dok je Kolindi za predsjedničke izbore donirao 25.000 kuna.).
Manje je poznato da je Habijanec u ime Radnika financirao i izgradnju ustaško-domobranskog spomenika (većinom poginulim ustašama) na centralnom groblju u Križevcima. Naravno, kako to biva kod sprege kapitala i politike, HDZ-e se za spomenute izborne donacije 'zahvalio' Habijancu tako što mu je poklonio ispod tržišne cijene (umjesto 175 milijuna za 24 milijuna kuna) dvije zgrade bivše zagrebačke tekstilne tvornice Kamensko a radnici Kamenskog nisu dobili od te prodaje ni lipe (iako su trebali po dogovoru sa vlastima) i bili su otjerani na ulicu. U svezi slučaja kupovine zgrade tvornice Kamensko, za postojeću nakaradu od Tuđmanove države, nije pravno sporna ni činjenica što je Habijanec samo dva tjedna prije kupnje nabrzaka osnovao projektnu firmu Anni Aurei d.o.o. koja je i postala formalni vlasnik spomenutih novih nekretnina. Inače, tvrtka Radnik kako to objavljuje na svojoj službenoj internet stranici posluje sa milijunskim godišnjim dobitkom, uprava na čelu sa Habijancem se bogati a radnici rade za crkavicu.
Galerija fotografija