Drugačija stanogradnja i urbanizam su mogući

Drugačija stanogradnja i urbanizam su mogući

sopot1

Sopot

Pogledamo li kako je građena većina Novog Zagreba, uglavnom tamo 1960-ih i 1970-ih (kvartovi poput Sopota, Sigeta, Trnskog, Dugava, Travnog, Zapruđa, Utrina, Sloboštine i Savskog Gaja), lako je vidjeti da su ti kvartovi građeni po mjeri čovjeka.

Zgrade su poredane tako da ne čine jedna drugoj sjenu, tako da u kvartu ima svjetla, nisu naslonjene jedna na drugu, između zgrada je skoro svugdje drveće, zelenilo i parkovi, prostor nije stambeno maksimalno iskorišteni i zgrade nisu nagurane kao u kvartovima građenima 1990-ih i kasnije. Svaki kvart ima sve što mu je potrebno - veliku školu i vrtić (s prostranim igralištem), sportska igrališta, osmišljen promet (napravljen tako da se, npr. od Trnskog do Sigeta, vozi glavnom cestom a ne kroz kvartove) itd. Zbog svega toga je Novi Zagreb, iako ga neki podcjenjuju, i danas vrlo ugodan za život, unatoč tome što su mnoge zgrade, nažalost, zapuštene i slabo održavane.

Jasno je i zašto su ti kvartovi (kao i npr. Savica ili Folnegovićevo naselje preko puta Save) tako građeni - zato što su građeni prije 1990, u doba kada su sva poduzeća bila u društvenom vlasništvu. To je značilo da su te zgrade u kvartovima građene ne zato da bi neka privatna građevinska kompanija (takvih tada nije bilo!) zaradila na izgradnji i prodaji stanova, nego da bi ljudi (koji su društvene stanove dobivali besplatno) imali gdje živjeti - Zagrebu je tada bilo potrebno mnogo novih stanova zbog velikog doseljavanja, razvoja industrije itd. Kako nije bilo profitnog motiva (zgrade su se gradile, ponavljamo, da bi se imalo gdje živjeti, a ne da bi se na gradnji zaradilo), to se jasno očitovalo u izgledu Novog Zagreba - odatle tolika "neiskorištenost prostora", toliko mjesta među zgradama, toliko zelenila...

sopot2

Sopot

Kvartovi su se 70-ih i 80-ih gradili nakon opsežnih planiranja u kojima su sudjelovale sve relevantne struke - od građevinara, arhitekata, urbanista, do sociologa i psihologa. Planiralo se godinama, planovi su se davali na javnu raspravu, testirali su se projekti i tek se tada išlo u gradnju.

Danas je, naravno, drugačije. Prije su se gradili kvartovi, a sada se grade pojedinačne zgrade. Naime, danas, kada su sve građevinske firme privatne (npr. društvena je firma Zagrebgradnja privatizirana 1994. godine), gradi se tako da svaka pojedina firma gradi zgradu po zgradu. Praktički nema urbanističkog planiranja, a građenje čitavih kvartova je rijetkost (jedna je iznimka npr. Novi Jelkovec, no taj je kvart građen po narudžbi Grada - iako uz sva obilježja današnje gradnje kao što su slaba kvaliteta i korupcija). Gradi se tako da svatko gradi za sebe, gledajući da na što manjem prostoru izgradi što više toga, za što manje novca (pa se štedi na kvaliteti), gradi se zgrada na zgradu (pa umjesto pogleda na park imate pogled na tuđu sobu), zgrade se međusobno ne usklađuju pa je u kvartu (npr. u Središću) sve mračno, škole su često premale (kao na Vrbanima III), zelenila i parkova je premalo (npr. na Vrbanima III, koji se inače čak smatraju uspjelijim novijim kvartom) itd. Primjeri su takve kaotične, neplanske gradnje npr. još Kajzerica ili Lanište te mnogi drugi noviji dijelovi grada.

Nepostojanje urbanističkog plana ili njegovo vrlo lako mijenjanje kod bilo kakvih zahtjeva građevinskog lobija dovodi do toga da možete kupiti neki stan zbog lijepog pogleda na zelenilo, da bi se samo pola godine kasnije tamo izgradila nova zgrada, za koju vi niste znali da će se graditi, tako da umjesto lijepog pogleda na zelenilo sada imate lijep pogled u tuđi tanjur. Takav je primjer bio, recimo, s Vrbanima III, gdje su ljudi kupovali skuplje stanove jer su bili navodni prvi red prema Jarunu - da bi nekoliko godina poslije ipak ispred njih bio sagrađen još jedan red zgrada. U Središću su se 2016. stanari bunili zbog izgradnje još jedne neplanirane stambene zgrada između MSU-a i novog Kauflanda, umjesto izgradnje parka - ali uzalud. (O primjerima izgradnje crkava na nekadašnjim livadama da se ni govori - to se npr. dogodilo u Travnom, a na Savici je jedva, možda samo privremeno, spriječeno.)

Osim već spomenutih problema kod modernih novogradnji, mogu se spomenuti i visoke cijene stanova, a od posebnih trikova kojima se služe građevinske kompanije (osim nekvalitete kako bi smanjili troškovi gradnje i povećao profit) možemo istaknuti često vrlo loš raspored prostorija u stanovima - recimo, sobe premale da bi bile upotrebljive, stanovi s tri WC-a, prevelik dnevni boravak (a premale dječje sobe) i sl. Zašto? Zato što te iste građevinske firme nude i uslugu različitog rasporeda prostorija u stanu - ali to, naravno, dodatno naplaćuju.

Uza sve to, najgori je problem činjenica što je danas potpuno normalno da se, želimo li si osigurati krov nad glavom, više-manje svi koji nemamo sreće da naslijedimo stan, moramo zaduživati na 30-ak godina kod banaka (uglavnom privatnih i u stranom vlasništvu). Dakle, da bismo si priuštili nešto tako osnovno kao što je stan, moramo na nekoliko desetljeća ulaziti u kreditno ropstvo (što je loše čak i kada se ne desi slučaj kao švicarci). Društveni stanovi više ne postoje - sve to iako je socijalna stanogradnja jako dugo postojala (ili čak još uvijek postoji) ne samo u realsocijalističkim zemljama, nego i u socijalnim državama zapadne Evrope, npr. u Nizozemskoj, Austriji, Velikoj Britaniji itd.

Radnička fronta zalaže se za plansku gradsku gradnju stanova za sve stambeno nezbrinute (za mlade, siromašne, obitelji s premalim stanovima, ljude koji žive u podstanarstvu itd.), a u kojima bi oni mogli živjeti uz simboličnu stanarinu. Smatramo da svatko ima pravo na krov nad glavom i da to društvo mora svakom osigurati, umjesto da za to moramo stupati u kreditno ropstvo. Od ovoga bismo profitirali svi - čak i oni koji imaju već svoj, kupljeni ili naslijeđeni stan, u velikom će broju slučajeva imati djecu, braću ili sestre, rodbinu ili prijatelje kojima će trebati stan i koji će ga na taj način dobiti.

Također se zalažemo za pažljivo urbanističko planiranje - za izgradnju kvartova po mjeri čovjeka (s puno zelenila, prostora, svjetla i svom potrebnom infrastrukturom), a ne pojedinih zgrada koje neće imati veze jedna s drugom i koja između sebe neće imati sve što je potrebno za ugodan život.

sopot3

Sopot

Galerija fotografija