Lex Agrokor je trenutak kada bismo trebali stati i zamisliti se o osnovnim pretpostavkama na kojima počiva naše društvo. Predloženi zakon potpuno demistificira ulogu države u kapitalizmu. Iako je oduvijek bilo jasno da se slobodno tržište ne pojavljuje nikada u svojem "čištom" obliku, država uvijek regulira, bilo zakonima, bilo monetarnom politikom bilo nekim drugim mjerama, sada postaje očito da država može, a u nekim slučajevima i mora intervenirati. Pri tome se kritičari ovog zakona pozivaju na slodobno tržište i zapadne prakse.
Ipak, tu mora biti jasno kako postoje razlike između bogatih zapadnih država i siromašne periferije kojoj pripadamo, gdje se nama zabranjuje ono što je zapadu dozvoljeno (nizom zakona i zabrana Hrvatska se obvezala na restrikcije). U tom "slobodnom tržištu" Hrvatska je se prividno držala pravila koja su pogodovala prije svega domaćem i stranom krupnom kapitalu. Kako je postalo jasno da država može, smije i treba intervenirati baš kako se to pokaže na žalost samo u onim situacijama u kojima intervenciju zahtijeva krupni kapital (sjetimo se krize i spašavanja banaka 2008. godine), tada je ovo pravi trenutak da se postavi pitanje – može li država intervenirati u korist najšireg sloja radnika i radnica, te nezaposlenih?
Kada je kompanija "od nacionalnog interesa" pred stečajem postoji sumnja da će intervencija ići u smjeru najugroženijih. No, ukoliko se iz Lex Agrokora nešto može naučiti, onda je to pouka – da država treba racionalno upravljati svojim poduzećima.
U slučaju Agrokor to bi značilo da je država i ranije trebala sprečavati da kompanija posluje s visokim rizicima (kao što je to bio slučaj u preuzimanju Merkatora) kao i to da je trebala spriječiti da dioničari sebi isplaćuju visoke dividende. Tvrtke od nacionalne važnosti trebalo bi se u potpunosti ili djelomično nacionalizirati. Nacionalizacija nije strana niti zapadnim demokracijama, već se uzima kao legitiman instrument i to često donosi ogromnu prednost bogatim zapadnim zemljama. Drugim riječima, ako nam je važno sačuvati radnike, radna mjesta, domaće male dobavljače, onda bi i upravljačka struktura trebala odražavati te prioritete. Vlasništvo možemo uzeti i kao odraz toga koliko kao društvo cijenimo pojedine aktere u tom društvu.
U poziciji u kojoj se nalazimo, pa i s prijedlozima koji dolaze, čini se da će o sudbinama svih tih radnica, radnika i malih proizvođača i dobavljača ipak odlučivati samo ruski kapital. Još nam samo treba da rekonstuiramo monarhiju, pa da slika devetnaestotoljetne Hrvatske, Hrvatske u kojoj glavni politički akteri rade protiv interesa većine, bude autentična.