Pobune istarskih žena upotpunjuju cjelinu antifašističkoga otpora, ali i socijalnoga pokreta u Istri između dva svjetska rata. Od 1931. po čitavoj se Istri javljaju bune i pokreti u kojima sudjeluju žene. Takvi pokreti nisu zabilježeni u ostalim krajevima Hrvatske.
U Vižinadi se 18. i 19. studenoga 1931. okupilo stotinjak žena iz Kaštelira i Labinci tražeći smanjenje poreznih nameta. Godine 1931. na čelu Tinjana bio je župan De Rezeno iz južne Italije, koji je, kako je zapisano, dodatno komplicirao život domaćim ljudima. Stotinjak žena Tinjanštine okupilo se 23. studenoga 1931. ispred općinskoga suda u Tinjanu tražeći razgovor s županom kako bi ga upoznale s teškim stanjem njihovih obitelji (godine 1931. i 1932. bile su vrhunac gospodarske krize u Istri). Između ostaloga, zahtijevale su i ukidanje raznih općinskih podavanja (ukidanje podavanja na pse čuvare stada i seoskih kuća, ukidanje nameta na klanje stoke za osobne potrebe…) jer ih seljaci nisu mogli plaćati zbog suša, tuče i nezaposlenosti.
U pomoć De Rezenu priskočili su karabinjeri, a zatim je došlo i pojačanje iz Pazina. Došlo je do fizičkih obračuna između policije i žena, u kojima je bilo ozlijeđenih na obje strane. Žene su rastjerali, a one odlučnije zatvorili.
Na to se opet okupio velik broj žena koje su opkolile vojarnu i tražile puštanje zatvorenica na slobodu. Nekoliko dana kasnije pedeset žena iz Sv. Ivana od Šterne iskoristile su sajmeni dan u Višnjanu, gdje su pristizale u manjim grupama i također prosvjedovale protiv poreza.
Na koncu je zatvoreno osamnaest žena, smještene su najprije u zatvor u Pazinu, pa su preseljene u Pulu. Sve su osuđene na tri mjeseca zatvora te uvjetno na pet godina.
Žene nisu mirovale ni na sjeveru Istre: stotinjak njih iz Krasice došlo je u Buje 27.studenoga zahtijevati ukinuće raznih nameta, posebno onih na klanje stoke za osobnu upotrebu.
Tako su se žene u Istri prije 86 godina borile protiv ekspoloatacije.