Prigorska tragikomedija: Grad Križevci umjesto industrije dobiva svetište!

Autor: Z. V.

Krajnje suluda najava jednog državnog projekta, od strane ministra za državnu imovinu Gorana Marića prilikom nedavnog posjeta gradu Križevcima, šokirala je većinu stanovnika križevačkoga kraja. I ne samo šokirala, već i pobudila sumnju u mentalno zdravlje toga ministra vladajuće elite, a i općinsko- crkvene klike. O kakvome je „projektu“ riječ dovoljno je napisati da bi ga se da postoji Nobelova nagrada za glupost moglo definitivno proglasiti, i to bez konkurencije, dobitnikom iste.

Vjerojatno bi se ta izvorna hadezeovska „proizvodnja“, morbidna umotvorina ministra Marića kad su u pitanju grad Križevci i njegova trenutna katastrofalna ekonomsko-socijalna situacija, nesumnjivo mogla svrstati na sam vrh gluposti u višestoljetnoj povijesti križevačkoga kraja.Na taj način, globalno i lokalno „hadezeova glupost“ u slučaju Križevaca bila bi jedna od najoriginalnijih potvrda famoznog Einsteinovoga citata o „gluposti“ prema kojemu je ona beskrajna (i nasljedna kad je u pitanju genetika spomenutih političkih pokreta i ideja).


Gradnja svetišta Svetoga Marka Križevčanina...


U svojoj kratkoj ministarskoj turneji po Koprivničko-križevačkoj županiji Goran Marić je, pored Koprivnice u kojoj je munjevito likvidirao (stranački kadrovirao) upravu Podravke, posjetio i Križevce. Tom veličanstvenom prilikom sastao se i s gradonačelnikom Križevaca Brankom Hrgom te ostalim svjetovno-crkvenim prigorskim moćnicima. I sve bi to nekako bilo u redu da ministar nije prigodom razgovora s Hrgom i ostalima, u stilu buržujskoga mecene obećao Križevcima jedan "projekt“ nesumnjivo van zdrave pameti ali i s dosta „mirisa“ na skorašnje predizborne trikove. No, od svih programa ili projekata koji bi bili od ekonomske, kulturne i društvene važnosti za Križevce, ministar je obećao ni manje ni više nego dodjelu državnoga zemljišta za izgradnju svetišta Svetoga Marka Križevčanina.

Od svih životnih potreba stanovništva Križevaca (radno sposobnog) i šire okolice, u ovome 21. stoljeću, sasvim su sigurno na prvom mjestu ekonomske, a ne vjerske potrebe. Ljudima Prigorja, kao i ostatka Hrvatske trebaju radna mjesta, a ne nikakva svetišta jer živi se od rada, a ne religiozne materijalne simbolike. A to gospon ministar i njegovi križevački stranačko-klerikalni poltroni i sponzori ne znaju ili ne žele znati.


Grad bez industrije...


Poslije raspada Jugoslavije, gradu Križevci, kao i većini hrvatskih gradova, uništena je privreda, planski i sistematski im je kroz restauraciju kapitalizma uništena impozantna i perspektivna predratna socijalistička industrijska i poljoprivredna proizvodnja. Prvobitna akumulacija kapitala poznata kao „pretvorba i privatizacija“ dovela je do gašenja (stečaja/bankrota) gotovo svih predratnih poduzeća poznatih u cijeloj bivšoj Jugoslaviji (Mesna industrija Križevci, Čelik, Mlinar, Robna kuća, Plastor). S druge strane, mali dio društvenih poduzeća poput Radnika, Javora, Apatovačke kiselice te Zelinke je privatiziran, uvedena je kapitalistička uprava i organizacija, radnik je pretvoren u najamnika, drastično su im se pogoršala i brojčano smanjila radnička prava.

Istovremeno je tekao proces privatizacije ili tajkunizacije Križevaca, dio predratnih direktora poput Ivice Katavića (vlasnika KTC-a) i lumpen-proletera (radnika bliskih Tuđmanovom režimu) postali su 90-ih, zaslugom članstva u HDZ-u, kapitalisti ili tajkuni. U ratnom vihoru oni su uništavali poduzeća koja su vodili, otpuštali radnike na ulicu a sebe obogatili, i danas suvereno vladaju gradom i okolicom kao da je to sve njihovo feudalno leno. Križevački tajkuni, posebice Katavić, u svome vlasništvu imaju od trgovina, apoteka, sportskih klubova, lovišta i lovačkih kuća do motela i hotela po hrvatskome Jadranu.

Jednostavno, ekonomski gledano, Katavić je dominantni vlasnik Križevaca. Pored njega kapitalističku interesnu sferu u gradu ima i Todorićev Konzum te strani trgovački lanci poput Bille i Lidla. Križevci su u raljama domaćeg i stranog krupnog kapitala (pretežno trgovačkog) ili bolje rečeno "tajkunska privatna prćija" maksimalno nepotističko-klijentelistički umrežena.


Proletarizacija i emigracija Križevaca...


Efekt državne tajkunizacije 90-ih, koja nažalost još uvijek traje, imao je za posljedicu proletarizaciju i iseljavanje većega dijela radno sposobnoga stanovništva Prigorja. Pored tvrtki, uništena je i većina obiteljskih obrta i zanata, seljačkih gazdinstava, sigurnog posla osim „preko veze“ (stranačko-familijarne) gotovo da i nema. A ono malo što radi, radi većinom na određeno vrijeme i nerijetko je potplaćeno ako je uopće i plaćeno. Prekarijat sve više uzima maha i trenutno mu se ne vidi kraja.

Ljudi radi posla odlaze na rad u Njemačku ili slične evropske zemlje, rade sezonski na moru a poneki i u Zagrebu. Mnogi su, uslijed nezaposlenosti, lošeg financijskog stanja, nemaju zdravstveno i računi su im blokirani (Križevci su prvi grad u Hrvatskoj po broju blokiranih građana. Oko 3 000 građana duguje preko 200 milijuna kuna). Situacija je ekonomski grozna, animiranje građana na promjene, osvješćivanje i angažman oko toga su slabi i većinom na razini pojedinaca i udruga poput „Volim Križevce“, „Kluba kulture“ i njima sličnih.

Očito je nužna promjena kapitalističkoga sustava, uvođenje novog i demokratskog socijalističkog sustava koji će iskoristiti sve potencijale prigorskoga kraja a u prvome redu ekonomske (reindustrijalizacija, socijalizacija, samoupravljanje) i na taj način osigurati radnu i životnu perspektivu ljudima. A ministru Mariću, gradonačelniku Hrgu i njima sličnima treba samo poručiti to što je svojedobno govorio naš slavni književnik Miroslav Krleža političkoj kliki režima Kraljevine Jugoslavije: „Doći će dan kada će se buržujskih ministara stidjeti njihova djeca!“.